MOST

 

Čudesni izgled luka mosta često sam sanjao. Nikad ga nisam vidio, a poznajem svaki kamen koji je u njega ugrađen. Most je toliko tanak i visoko iznad vode da je mnogima teško zamisliti da je moguće uraditi takvo remek-djelo od kamenih blokova. Kontrast je bijelog kamena i tamnozelene Neretve pod stijenama koje zovu pećine. Govori se da predstavlja život, most kao jedna polovina kruga, a njegov odraz u vodi  druga polovina kruga, a ta cijela slika predstavlja život. Govori se i da je krug razapet između svjetova. Za mene predstavlja ljubav, za mene se taj krug davno zatvorio. Još onda kada sam prvi put došao u tu kasabu, Mostar.

Ovdje sam došao na poziv Sinana, mog učitelja i najvećeg graditelja Osmanskog Carstva. Nakon dva mjeseca koliko je trajao put iz Perzije, stajao sam pred njim. Nije puno okolišao, odmah je rekao: “Hajrudine, naš veliki sultan Sulejman Veličanstveni je naredio da treba napraviti most u Mostaru. Na pazarni dan petkom bude puno ljudi koji nose svoje stvari za prodaju na pijaci i onaj se stari drveni most toliko trese da se ljudi boje da će se srušiti u hladnu Neretvu. Mostarci su došli čak na carigradsku Portu tražiti od sultana da im napravi novi most. Zato sam poslao telala u Carigrad da ti poruči  da dođeš ovdje i vidiš kako to sve izgleda. To će biti tvoje djelo kojim ćeš položiti ispit za graditelja.  Možeš li ti to napraviti?“

Bio sam zbunjen. Koliku čast i obavezu mi je ukazao. Htio sam biti graditelj kao i on. Htio sam jednog dana zauzeti njegovo mjesto i biti u sultanovoj milosti. Njemu je sultan najviše vjerovao. Kad bi došao sa svojom karavanom u neko mjesto graditi, ljudi su znali da će im Mimar Sinan napraviti dobar put ili most ili akvedukt da im život bude bolji. Znali su oni da to ostaje njima, ali su se ipak čudili Osmanlijama i pitali se zašto oni to prave tako dobro, kao da misle da će zauvijek ostati tu. Nisam ga smio odbiti i reći da se ne osjećam spremnim.

Kad  sam počeo raditi na nacrtima, materijalima i statikom svoga mosta, upoznavao sam ćudi Neretve i njene vodostaje, koji su se u jednom danu znali jako mijenjati. Počeo sam osjećati strahopoštovanje prema toj snažnoj i nemilosrdnoj rijeci. Kad smo počeli graditi temelje, sve što bi po danu moji vrijedni radnici napravili, Neretva bi po noći srušila. Stalno sam bio na početku, ljudi su već počeli podrugljivo ismijavati naše napore. Jedino rješenje je most iz jednog luka, bez temelja, s osloncem na okolne stijene. Ali kako onda povećati nosivost tolikog luka? Hoće li pasti? Radilo se s velikim kamenim blokovima tenelije iz obližnjeg kamenoloma koji su bili porozni. Doveo sam u pomoć dubrovačke kamenoklesare, koji su smislili način kako povezati kamene blokove tekućim olovom i malterom.

Prvo smo napravili probnu konstrukciju na obližnjoj rijeci, most u obliku luka, kako bismo provjerili nosivost. To je bila Kriva ćuprija, most četiri puta manji, ali vjerna replika koja je dobro izdržala sva opterećenja, jer smo shvatili da unutar mosta moramo napraviti tunele kroz koje se voda može izlijevati. Taj mali most bio je čudesan. I veliki most trebao bi biti jednako čudesan. Gradio sam ga vizijom ljepote koju sam tražio cijeli život.

Uveče, kad bih došao s posla, volio sam večerati skupa s ukućanima moje gazdarice. Ujutro bi mi napravila doručak i mirisnu kahvu koju sam pio proučavajući nacrte ispred sebe. Cijeli sam život proveo s janjičarima koji su me odveli iz mog doma kad sam još bio mali dječak. Ne sjećam se dobro ni roditelja ni rodne kuće, ni rodnog mjesta. Ponekad mi kao u snu, ispred očiju bljesne neki ženski lik crne duge kose i  osmijeha punog velikih bijelih zuba. Znam da je to lik moje majke. Odgojen sam vojnički pa sam tek u njihovoj kući prvi put osjetio što znači toplina doma koji mi je nedostajao cijeli život. Mogao sam ja imati svoju kuću, ali meni je bilo lijepo s njima.

Gazdarica je imala tri kćeri, Mara je bila najmlađa. Dočekala bi me svaki put i ispričala kako joj je prošao dan. Jednom je to bio pauk, drugi put cvijet koji je ubrala, a jedanput me dočekala na vratima s ispruženom rukom u kojoj je bljeskao sjajni zeleni kamen: „Evo, ovaj sam kamen pronašla u rijeci, možeš li ga ugraditi u svoj most?“ „Naravno“, odgovorion sam i spremio kamen u svoju sobu. Taj  živahni štrkljavi djevojčurak svaki bi mi put izmamio osmijeh kad bih došao kući. Jedno ljeto, kako to i biva u toj dobi, naglo se razvila u prelijepu djevojku. Gledao sam je kako raste, kako joj se jagodice lica izdužuju, uspravlja se u držanju i  kako postaje prava ljepotica. Shvatio sam to kad sam je vidio kako hoda kaldrmom i priča s prijateljicom. Kao zanesen sam je gledao kako rukama dodiruje crnu valovitu kosu smijući se tako da joj se vide svi zubi.

Kako je napredovao posao na mostu, sultan je čuo za moje probleme sa statikom mosta. Poručio mi je da pazim što radim. Običaj je bio kad se neki most napravi, da ga se maksimalno optereti i graditelja zaveže za most. Ako padne most, past će i on. Nekako sam se pripremao i za svoju smrt. Nisam vjerovao da će toliki raspon luka izdržati. Sanjao sam kako kameni blokovi padaju u zelenu rijeku. Jedan po jedan. Ta me slika progonila i po danu. Svi proračuni su tvrdili da će izdržati, ali to nismo znali dok ne probamo. U to vrijeme glava je padala i za puno manje od rušenja mosta. Mislio sam da ludim.

Kako je rastao most, tako je rasla i Mara i moja ljubav prema njoj. S čežnjom sam očekivao večeru kad sam znao da ću doći kući i da će mi je ona donijeti. Za ljetnih vrućina sjedilo se u hladu smokve ispred kuće, kad bi se uvečer povjetarac smilovao i malo zapuhao kako bi nas rashladio. Pamtim da sam bio sretan, jer sam bio baš tu, s njom. Jednu sam se večer pošao presvući u sobu kad sam osjetio nešto pod nogama. Bio je to kamen koji mi je davno dala Mara. Uzeo sam ga i pokazao joj ga dok mi je stavljala hladnu vodu u bukaru da se napijem. Uzela ga je u ruku i rekla mi: “Divan je“. Mene je i po toj vrućini oblio hladan znoj, a koljena su mi zaklecala. Gledao sam u njenu ruku; to nije bila ruka djeteta nego žene. Nekako bih zaboravio na sve svoje strahove kada bi ona bila moja. Usporavao sam radove iz straha od sultanovih prijetnji, a i kako bih što duže bio bliže Mari .

Sutra počinjemo skidati skelu s mosta. Nakon devet godina. Cijelo to vrijeme nisam se usudio tražiti Marinu ruku. Most je gotov, ljudi nestrpljivo čekaju kad će moći prelaziti Neretvu novim mostom. Mnogi su se veziri, begovi, janjičari i njihovi zapovjednici javili da će doći gledati skidanje skele s okolnih mehana. Žele vidjeti kako izgleda novi most, prvi takav u svijetu. Trajat će to tjednima.

Večer prije odlučujem pobjeći iz Mostara i sa svojom karavanom smjestiti se u Bijelo polje. Ne znam, taj prokleti luk će se možda srušiti kad se skine skela koja ga pridržava. A možda i priželjkujem da most padne. Da mi skine teret s duše.

Dogovorio sam glasnika da mi dođe reći je li se srušio. Čekajući telala iz Mostara više od 40 dana stojim ispred jedne stijene, neprestano lupajući metalnim bičem po njoj. Toliko jako lupam da sam u kamenu napravio korito.

Telal napokon stiže i viče: „Most je  uzgor, nije se srušio, nije, uzgor je!“.

Skupljam ruke i zahvalno pogledam u nebo. Bacam mu pet vreća dukata.

I evo me, umjesto prema njemu, i prema njoj, ja bježim. Bježim, da nikad ne vidim svoje djelo, da nikad ne vidim nju, moju. Ali svaku večer u snu ga vidim, i nju kako stoji na velikom bijelom mostu, između planine i najzelenije rijeke.

Stara Sušica, 28.08.2021                                                                 Zorana Ivanković Buljan

 

 

 

 

 

Podijelite na:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.