Predstavljanje knjige
Kad mi je prije nekoliko godina Ivanka Žaper donijela rukom pisani dnevnik svoga djeda, pitajući me što mislim o njemu, prva reakcija nakon čitanja je bila – ovo treba tiskati. Ivan Tente živio je u Kučinama, tamo imao obitelj, četiri sina i tri kćeri. Od mladosti se borio za hrvatske interese, a upoznavši političke nazore braće Radić postaje gorljivi HSS-ovac. Sam rukopis pisan 1935. godine nije obiman. Tek petnaestak stranica rukom pisanog teksta, namijenjen nekoj višoj stranačkoj instanci, vjerojatno u Splitu ili možda u Zagrebu. U njemu se Ivan opravdava od lažnih optužbi pojedinaca protiv njega, njegova obraza i ugleda. Ivan je kao član HSS-a u nekoliko mandata bio općinski vijećnik u Splitu za Mravince i Kučine, protivnik političke trgovine i pokvarenosti. Prvo što mi je palo na pamet jest činjenica da i danas iskreni domoljubi bivaju lažno optuženi, izbacivani iz općinskih i gradskih Vijeća ili hrvatskog Sabora, dok u isto vrijeme potkupljivci prosperiraju, stiču bogatstva, postaju „ugledni“. Kao da se u hrvatskom narodu nije promijenilo ništa u ovih devedesetak godina od života Ivana Tente. Zbog svoje nepopustljivosti, iskrenog domoljublja i traženja dobrobiti mještanima koje je zastupao, zbog svog čvrstog političkog stava i nepotkupljivosti ostao je bez radnog mjesta od kojeg je prehranjivao obitelj, obiteljskog oružja koje je naslijedio od svojih starih. Također, suparnička vlast u Splitu nije mu platila najam kuće u Kučinama u kojoj se tri godina održavala školska nastava. No, više od sveg toga Ivana su pogodile laži mještana, političkih konkurenata, koji su na njegovo traženje da se suoče s izrečenim lažima odgovorili: „Ovo je politika pa ko koga nadvlada“. Dakle, može se i lažima na poštena čovjeka ako to donosi političku ili kakvu drugu, prvenstveno materijalnu korist. U dnevniku Ivan spominje i brojne političare iz Splita koje je susretao, surađivao ili im bio oporba, djelovanje različitih stranaka i strančarenje, pa sam kao urednik napravio leksikon pojmova i imena kako bi se današnji čitaoci barem donekle upoznali s našom ne tako dalekom poviješću. Ova knjižica, obimom mala, ali sadržajem velika, svjedočanstvo je prošlog vremena iz kojeg smo kao narod vrlo malo ili nimalo naučili. Zato i jesmo osuđeni na stalno ponavljanje…
Knjiga je predstavljena 12. listopada, 2021. godina u prostorijama Matice hrvatske , a uz mene kao urednika predstavili su je Darijo Radović. Ivanka Žaper i Dražen Vlašić.
Izvod iz knjige:“ Došavši kući, moj ti Kajo i naš Jozo Marović stali su po selu trubiti da sam ja htio opet utrti put do časti i da sam se upisa u Jugoslavensku maticu, a da mi je stoga dalo puške i oružani list. Eto tako su stali, što su mogli iznositi to grđe laži. To me tako teško u duši zabolilo da sam odlučio jednog dana kazati mome Jozi Maroviću što on misli o meni. Pruži mi se prigoda nakon pet dana od moje odluke. Nađen ga u polju na njegovoj zemlji i zatražim od njega, kada je kaza da sam se upisa u Jugo maticu, da on metne 50 hiljada din. A da ću ja metnit cilo moje siromaštvo, koje vridi makar 100 hiljada din., pa da ćemo se okladiti tko ispravnije govori. Odgovori mi da se on neće kladiti, nego da je ovo pulitika : „ Ko koga nadvlada“. Nije to pulitika nego tvoje nepoštenje, kada ti hoćeš drugome odnit njegovo poštenje, odgovorio sam mu. A sada kaži moj Jozo jeli ovo pulitika kada čovik kaže jednu rić što se tiče poštenja ? On je mora priseć sa zakletvom ! Nemam novaca, al imam konja kojeg nebih da ni za pet hiljada din, pa ako se zakuneš da si istinu govorio darujem ti ga, makar više i nema konja. Odvrati mi . „ Neću se kleti. „ Nije mu bilo dosta što je i dosad protiv mene lažno iznosio po selu, nego kada se dr. Berković povratio otišao je k njemu sa pozdravom i usput što je mogao više laži izmisliti, jedan Jozo Marović izbrblja prid doturom“.
Zoran Jurišić