AUTOHTONA POLJIČKA OBITELJ     

 

 

Nakon,nadamo se zanimljivih članaka  objavljenih u prijašnjim brojevima Podstranske revije s koji se odnosi koji opisuju kako su funkcionirale za vrijeme njihove suverenosti  Poljička i Dubrovačka republika i o Pravnim izvorima u Poljičkoj i Dubrovačkoj republici,potrebno je čitateljima prikazati kako se je i na koji način živjelo u autohtonoj poljičkoj obitelji.

Junaci ove naše priče a koja će nam prikazati sve vrijednosti obiteljskog življenja i  evntualne natruhe prošlih stoljeća su Filip injegova supruga Matija.

16.ožujka 1863.rođen je Filip ,osmo dijete od oca Petra i majke Lucije,u  jednom od sela u sastavnom dijelu Poljičke republike,a njegova supruga Matija je rođena 13.lipnja 1870 u selu Svinišće kod Omiša, u obitelji u kojo je bio još jedan brat i pet sestara.Otprilike negdje od 1890.godine ili pak od 1891 gdine radila je kao služavka u obitelji pok Petra Velića i kod njegovih sinova od kojih je jedan Filip,kasnije njzin suprug.

Moramo promišljati i vratiti se u prošlost te imati na  umu da je u to vrijeme biti sluškinja bilo ravno biti u robovlasničkom odnosu,iako se u Poljicima nastojalo poštivati dostojanstvo svake osobe.

Međutim listajući stare dokumente nailazimo na nešto što nam ukazuje na jedan ipak veći stupanj civilizacijskog napretka.Naime,našli smo obveznicu od 2. rujna 1892.godine iz koje je vidljivo da je obitelj kod koje je sluškinja bila zaposlena  toj svojoj sluškinji dugovala 1000 tadašnjih austrijskih kruna a što je otprilike bila vrijednost jedne tadašnje prosječne

jednogodišnje plaće.Ovo je vrlo zanimljiva činjenica i istu je potrebno obrazložiti na sljiedeći način:

1-za prijetiti je da je u konkretnom slučaju između obitelji kod koje je radila i njihove sluškinje Matije postojao dužničko vjerovnički odnos

2-da je za dokazati takav odnos postojala određena dokumentacija  (nekakav ugovor o radu ili pak nekakva evidencija radnih sati ili dana.ili pak u to vrijeme iskazi svjedoka)

3.uz to da je evidentno da joj za njezin rad nije isplaćen dogovreni iznos koji se iz dokumenata mogao dokazati.

Ovo je samo kratak opis iz kojeg se dade zaključiti koliko je bio težak položaj služničadi u to vrijeme.

Za zaključiti je da je tada sluga bio u potpunosti u odnosu na svog gazdu (poslodavca) bio u apsolutno podređenom položaju pogotovo ako imamo na umu činjenicu da je sluga bio materjalno ili bolje rečeno financijski u potpunosti ovisan o gazdi ali ipak s ponosom možemo tvrditi da su naši preci,žitelji Poljica uvijek vodili računa o činjenici kako treba poštivati  pozitivno pravne propise koji su u to vrijeme,koliko je to bilo moguće nastojali sve ljude učiniti jednakima pred zakonom sačuvavši ljudsko dostojanstvo.O naprijed navednom smo govorili u članku kada smo u prošlim brojevima pisalio pravnim izvorima na području Poljičke republike.

Da bi upznali jednu tipičnu poljičku obitelj bitne podatke  za ovu priču i činjenice koje će rasvijetliti način tadašnjeg življenja prikupila je Sanja.Sada krenimo s pričom nakon ovog uvodnog dijela.

Evo kratkog opisa Filipovog djetinstva i to da bi se što bolje prikazao stupanj kulture i civilizacije tadašnjih žitelja Poljica.Filipa i njegovog brata blizanca Marka roditelji su poslalio na školivanje u Glagoljaško školovanje u Omiš a koje se nalazilo u predjelu Priko u Omišu,dakle u dijelu Omiša na ušću rijeke Cetine(desnoj strani) a to je na Poljičkoj strani.Tu se upravo nalazila starohrvatska crkva iz 9. ili 10. stoljeća a prvi put se spominje 1074.godineza vrijeme vladavine kralja Slavca,podignuta je na mjestu ranokršćanskog sakralnog objekta,a u vrijeme Poljičke Republike postala je jako važna kada se 1750. godine uz nju osnovalo glagoljaško sjemenište.Po ukinuću sjemeništa u istoj zgradi 1854.godine otvara osnovna škola koja s vremenom prerasta u nižu gimnaziju i bogosloviju.Upravo ovu školu je pohađao junak naše priće Filip,i zbog prilika u mnogobrojnoj obitelji morao se vratiti na svoje imanje (iz nekih starih dokumenata je vidljivo da je od stare Austrije čak primao i poticaje za poljoprivredu i nađeni su u njegovoj kući stari stručni časopisi za poljoprivrednike na  njemačkom jeziku).Kako je to vidljivo iz sarih dokumenata i pismena koje je sam pisao vidljivo je da je to bio vrlo obrazovam čovjek i čak bi mogli reći ispred svog vremena.Sve ovo se može dokumentirati.Filipu je u njegovom životu puno značilo stečeno obrazovanje u Glagoljaškom sjemenštu.Potrebno je pripomrnuti da je po usmenom kazivanju njegovog unuka Ive (poznatog geologa koji danas živi u Zagrebu) da je Filip poznavao uglatu glagoljicu (bosančicu) te da je preveo natpis koji se u obliku reljefa na jednoj poloči nalazi ugrađena na pročelju župne crkve u Tugarima.iznad glavnih vrata. To je darovnica Antona Kadčića,splitskog biskupa od 24.svibnja 1739.godine .za potebe crkve.Potrebo je ,ilustracije radi.spomemnuti da je 1938.godine.kada je tadašnji nadbiskup zadarski Petar Dujam Munzani , slavio svetu misu u Tugarima te obred počeo na latinskom jeziku Filip je odmah reagirao i rekao mu je:»Oče nadbiskupe ovdje se nikada nije govorila misa na latinskom jeziku.»Ovo  je i jedan od dokaza koliko su Poljičani voljeli svoje popove glagoljaše i što su im značili.Potrebno je pripomenuti da Matija  do dana  vjenčanja  nije znala ni čitati ni pisati a kasnije je po dokumentima vidljivo da je pisati i čitati naučila i to zahvaljujući suprugu Filipu jer ju je jedini on mogao naučiti,uz to je potrebno napomenuti da je imala košnice i da se je sama bavila pčelama . Prema Sanjinom saznanju,a po pričama Filipove rodbine i potomaka Filip je pomagao župniku pri vođenju adminisracije u župnom uredu a također i u tadašnjem žandarmerijskom uredu u Omišu (sve u vrijeme kada je bilo manje poslova u polju na vlastitom imanju).I to je podatak da se radi o pismenom i obrazovanom čovjeku a što je bila rijetkost u to vrijeme.

..Nakon školovanja Filip se odlučio posvetiti radu n svom obiteljskom imanju (potrebno je pripomenuti da su tada žitelji Poljica a i mnogo ljudi na ovim našim prostorima živjeli u obiteljskim zadrugama).

Dakle Filip je svojim radom i znanjem nastojao pomoći čitavoj svojoj užoj i široj obitelji.U takvim obiteteljima,koja su živjela u ruralnim sredinama i koja su živjela iskljućivo od poljprivrede trbalo je dosta radne snage i te imali sluge i sluškinje.Kao što je već rečeno,jedna od njih bila je Matija (kasnije Filipova supruga) koja je u tu obitelj kao sluškinja došla negdje 1890 ili 1891.godine i bila je mlada djevojka u ranim dvadesetim godinama,po prilici stara dvadeset ili dvadeset jednu godinu.Nije ni čudo što se između nje i Filipa rodila ljubav ali ne bez posljedica,što ćemo u daljnjem tekstu opisati.Filip i Matija su se vjenčali 27.siječnja 1895.godineDakle,tijekom 1893. i 1894.godine donijeli su čvrstu odluku o svom vjenčanju..Svjedoci na vjenčanju su im bili Jakov Velić,Filipov brat i Nikola Pavić ,župnikov sluga.U nastavku je potrebno opisati što je predhodilo ovom vjenčanju a i sve muke Filipa i Matije.Veoma je,u ćitavoj ovoj priči,a naročito kada znamo u kojem su povijesnom razdoblju živjeli,činjenica da se njihova najstarija kći Šima Oršula rodila 13.listopada 1893.godine,kao izvanbračno dijete Filipa i Matije.Sanja je ovaj podatak pronašla  listajući matice rođenih iz tog razdoblja i odmah joj nije bilo jasno kako je datum rođenja njihove nastarije kćeri kronološki raniji od datuma njihovog vjenčanja.Nadalje ,čitajući sve podatke upisane tada u matici rođenih nailazi na zastrašujuće podatke,koji joj u samom početku i nisu bili posve jasni a upućuju kao prvo na neodobravanje braka Filipa sa sluškinjom od strane članova šire obitelji,neprihvaćanje Matije za nevjestu te na njihovo okrutno ponašanje tijekom dužeg vremenskog razdoblja.Sve naprijed navedeno lako je zaključiti iz činjenica koje su navedene u matici rođenih a to su:nije navedeno ime primalje koja je pomagala pri porodu,već se od prije znalo da dijete nije rođeno u kući u kojoj je stanovala čitava obitelj nego u obližnjoj «pojati»,nisu navedena imena kumova koji su trebali biti nazočni krštenju djeteta a piše da je tadašnji župnik don Miho Tomasović,odmah dan nakon poroda došao krstiti dijete (koje je bilo zdravo)jer se nalazilo u životnoj opasnosti a Filip je odmah rekao da je on otac djeteta.Podatak da je dijete zakonito upisan je tek nakon vjenčanja Filipa i Matije i to negdje u srpnju 1895.godine.Filip i Matija bi se vjenčali znatno ranije ali im je to bilo onemogućeno zbog protivljenja Filipove šire obitelji pri čemu je vjerovatno bilo i agresivnog ponašanja zbog čega su junaci ove priče patili cijelog života.U prvom redu smetalo im je što nisu istog društvenog staleža a uz Filip je bio u obiteljskoj zadruzi najlađi a koji se među brojnom svojom braćom po ustajlenim obićajima nije trebao ženiti ni imati svoju obitelj već živjeti sa svojom braćom i njima pomagati. Ovo je sve vidljivo iz pronađenih starih dokumenata pronađenih u Filipovoj kući u kojoj je stanovao.Ponovno je za pripomenuti da ih je sačuvala i spasila od zaborava Sanja. O tome kolko je Filip bio napredan i koliko je dobro gospodario sa svojim imanjem govore nam pronađena službena glasila koja su objavljivala najnovije pozitivnopravne propise.U to vrijeme pronaći kod jednog seljaka tako nešto bila je rijetkost.

U braku su Filip i Matija imali osmero djece a njihova dva najmalađa sina blizanca bili su svećenici a to su don Petar i don Vice.Nakon Šime Oršule,20.studenog 1895.godine rodila im se Mare Elizabeta,nadalje  rodila im se Sofija Filipa,31.srpnja 1901.godine dobivaju sina Filipa,19.veljače 1904,.godina dobivaju sina Dušana,18.svibnja 1907..godine rađa im se kći Filipa Vinka  19.svibnja 1910.godinea blzanci don Petar i don Vice rođeni su 27.listopada 1913.godine.

Evo dragi čitatelji na ovaj način htjele smo vam prikazati kako je izgledala jedna hrvatska katolička obitelj u Poljicima,njihovu tugu i veselje,njihovu borbu za preživljavanje,njihov stupanj kulture i civilizacije,cjelokupno njihovo ponašanje i međuljudske odnose,ili bolje rečeno sve vrijednosti a i poteškoće jedne takve obitelji a koja su se prenosila iz generacije u generaciju.To su bili ljudi sa svim manama i vrlinama ali ljudi kojima je obitelj vjera i domovina bila svetinja.Iz svega naprijed navedenog možemo  zaključiti da i u najsurovijim vremenima obrazovanje njihove djece bili najvažnije.Možemo reči da smo opisali školski primjer načina života jedene prosječne Poljičke obitelji.Moramo napomenuti da je niz ovakvih i sličnih obitelji živjelo u Poljicima a  danas su nam značajna postignuća njihovih potomaka.

 

Ines Bošković-Sorić

Sanja Velić

Podijelite na:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.