HERCEGOVINOM u svijet

 

 

Brojni naš mještani koji su svoj radni vijek proveli u inostranstvu  govorili su mi kako su svoje ideje uspjeli realizirati u inostranstvu a ne u svojoj  zemlji. Jedan od njih je i Ivan Jurić, po rođenju Hercegovac, a po mjestu življenja već četrdeset i pet godina Podstranjac, usput i građanin svijeta . Za našu reviju nam se predstavio:

  • Rođen sam u Grabovici kod Mostara. Moji su porijeklom iz Goranaca, ali su ratne nedaće raselile naše pleme Jurića svuda po svijetu. U zadnjem ratu su zapaljene dvije moje kuće a mojih 76 mještana pobijeno. Nitko za to nije odgovarao, niti su kuće obnovljene. Već je od rata proteklo tridesetak godina pa o obnovi više ne treba ni sanjati.  Mene je životni put još s petnaest godina odveo u Dubrovnik gdje sam završio ugostiteljsku školu, a potom u Kopenhagen gdje sam se oženio i dobio djecu. No, uvijek me vukla domovina pa sam 1975. sagradio kuću i preselio u Podstranu. Tu sam pokušavao pronaći posao, no bezuspješno.
  • Zašto? U čemu je bio problem?
  • Obzirom na radno iskustvo pokušavao sam se zaposliti u hotelu Lav, no bio sam odbijen. Potom sam pokušavao otvoriti restoran u Splitu. Tri godine su mi obećavali ovo ono, ali kako nisam bio u partiji nije išlo. Na kraju me jedan partijski funkcionar zvao i obećao pomoći, ali je tražio protuuslugu. Nakon tog razgovora pokupio sam ženu i djecu i vratio se u Kopenhagen.
  • U Danskoj počinje vaša uspješna poslovna priča, ponešto drugačija od većine naših iseljenika.
  • Ni u Danskoj nije ništa palo s neba. Vodio sam ja u Danskoj nekoliko restorana, učio na greškama i bio uporan. Tražio sam pogodnu lokaciju da ostvarim poslovnu ideju o kojoj sam dugo vremena razmišljao. I onda se posložilo. U središtu Kopenhagena postoji jedan od najstarijih parkova na svijetu. Zove se Tivoli. To je veliki park, a oko njega, i u njemu su poslovni prostori. Gradske vlasti ponudile su prostor za restoran u jednoj, stotinjak godina staroj zgradi. Među stotinama zamolbi našla se i moja. Zanimao ih je moj projekt, ali su i dalje bili sumnjičavi. Ja sam želio otvoriti restoran s našim domaćim jelima, Dancima do tada nepoznata. Nekoliko puta su me zvali na razgovor ali su i dalje bili sumnjičavi. Na završnom sastanku sam trojici članova komisije kazao: vi platite putne troškove, a ja vas trojicu vodim u Hercegovinu i Dalmaciju da probate naša jela. Nakon pet dana obilaska restorana od Dubrovnika do Mostara, oni su bili oduševljeni onim što su jeli i konačno, dobio sam dozvolu. Uz to pojavila se i pivovara Kaltenberg koja je podržala moju ideju , pa je  1. svibnja 1986. godine restoran Hercegovina započeo s radom.
  • Kako su se Danci navikli na jela za koja većina nije ni znala da postoje?
  • Prvo i osnovno jest: Jelo mora biti kvalitetno pripremljeno i od kvalitetnih namirnica. Restoran je bio velik, više od tisuću kvadrata prostora,  a ja sam  zamislio da se sva jela serviraju na velikom stolu, da svaki gost uzme i jede što je god u ponudi, uz pola litre vina po osobi, za cijenu od 99 kruna. To je današnja protuvrijednost od 99 hrvatskih kuna. Restoran je u trenu postao senzacija. Gosti su uzimali što god su i koliko god su mogli pojesti. Dnevno je bilo u prosjeku 500 gostiju.
  • Je li takav sistem bio isplativ. Puno hrane za relativno male novce?
  • Naravno da je bilo isplativo. Jer, restoran je uvijek bio pun. U restoran su jednako dolazili ugledni Danci i obični ljudi, i uživali u jelima.
  • Koja su jela najviše išla?
  • Sva. Doslovno sva. Od čorba do roštilja ili pečenja na ražnju. Jer, namirnice su morale biti ekološki čiste, bez kemije i aditiva. I svatko je mogao uzeti koliko je htio. Hercegovačka vina, Blatina i Žilavka su jaka, znali bi se Dankinje opiti od pola litra vina. Ponekad je u redu stajalo po tristo – četiristo ljudi. Osim toga, osoblje je bilo vrhunsko, od kuhara do čistačica, svi su svoj posao radili savjesno i odgovorno. Restoran je radio do 2016 godine kad je odlučeno da se čitav kvart renovira i sruši zgrada u kojoj je bio restoran. Novi izgled prostora mi se nije dopao, sve je bilo u staklu i to više nije bio ambijent Hercegovine. Pokušao sam nešto tako pokrenuti ovdje, ali nisam uspio. Čim Splićanima kažeš da će se restoran zvati Hercegovina, kao da si ih ošamario. Ja to jednostavno ne mogu razumjeti. Jer Hercegovina je u Danskoj postala svjetski brand. Imao sam 65 zaposlenih i zarađivao i do 5 milijuna eura godišnje, a u Splitu sam svugdje nalazio samo na zatvorena vrata.
  • Čime se sada bavite? Jeste li u mirovini?
  • Nisam. Nisam više mladi i nemam snage da radim ono što sam radio, no ideja uvijek imam. Dok sam živio u Kopenhagenu, razgovarajući s gradonačelnikom, predložio mi je da otvorim školu s kuhinjom starih Vikinga. Čak sam bio dogovorio prostor za školu, ali kod nas se i ono što se čini jednostavnim uvijek iskomplicira.  I to je propalo.
  • Kakvi su životni planovi?
  • Ovdje sam sa ženom, kći s četvero djece. Sin živi u Danskoj, i on ima četvero djece. Želja mi je da ostanu ovdje. Ne samo moji, htio bih da mladost ovdje pronađe posao i svoj put u Hrvatskoj. Da se ne boje rada, i da shvate da bez zalaganja i stručnosti svaki je uspjeh kratkoga daha.

 

Zoran Jurišić

 

Podijelite na:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.