Povodom pedesete obljetnice smrti Josipa Pupačića

 

 

 

                             TAMO GDJE SE DOGODIO

                                     

 

Prije pedeset godina, 23. svibnja 1971. godine, u zrakoplovnoj nesreći na otoku  Krku, smrtno je stradao književnik Josip Pupačić (Bepo), njegova supruga Benka i petogodišnja kći Rašeljka. Tim povodom Osnovna škola Josipa Pupačića iz Omiša, Centar za kulturu Omiš, Narodna knjižnica Omiš, Mjesni odbor Slime i Društvo profesora hrvatskoga jezika; upriličili su manifestaciju Tjedan Josipa Pupačića. Središnji dio događanja odvijao se u subotu, 22. svibnja, na pjesnikovu rodnom Slimenu, ispred župne crkve svetoga Ivana Krstitelja.

 

 

Opsežan program započeo je svetom misom zadušnicom za obitelj Pupačić koju je predvodio  svećenik don Ivan Sučić. Misno slavlje započelo je u 9 sati. U proljetnom jutru miješali su se zvuci zvona  i cvrkut ptica koje su odgovarale kao najljepša pjesma kora. Svećenik je pozdravio mještane Slimena, uzvanike i goste,  naglašavajući u svojoj propovijedi Pupačićevu vezanost za  tradiciju, obitelj i zavičaj. U okruženju stoljetnih stabala smjestila se i grobnica pjesnikove obitelji. Nju krasi poznata  skulptura akademskog kipara Stipe Sikirice, a prikazuje Josipa, Benku i Rašeljku. Uz nju su se toga dana recitirale pjesme i snimale fotografije za uspomenu.

Program je nastavljen stručnim skupom Život i djelo Josipa Pupačića kojega je otvorio omiški gradonačelnik Ivo Tomasović. Društvo profesora hrvatskoga jezika, na čijem je čelu profesor Branimir Romac, pripremilo je prigodna stručna izlaganja. Deset profesora, raznolikim temama, govorili su o Josipu Pupačiću i njegovu djelu. Čulo se puno toga već poznatog, ali i nekih podataka koji doprinose daljnjem proučavanju. Jer njegovo pjesničko djelo je po mnogočemu specifično i neiscrpno pa ostaje kao trajno nadahnuće pjesnicima i znanstvenicima.

U uvodnome dijelu skupa govorila je ravnateljica osnovne škole Josipa Pupačića  Davorka Deur koja je navela čitav niz aktivnosti koje se godinama provode u školi, a s ciljem da se ukaže na vrijednost pjesnikova stvaranja. Profesori predavači su se obraćali nazočnima, a sve su to uživo mogli pratiti i kolege profesori diljem Hrvatske.

Predavači i njihove teme:

 

– dr. sc. Nada Babić, Zagreb, Kršćansko izvorište Pupačićeve poezije

– Sanja Miloloža, prof., Zagreb, Poljički pjesnici u OŠ Jure Kaštelana u Zagrebu

– Neda Lelas, prof., Split, Zavičajni motivi u Pupačićevom stvaralaštvu

– Antonela Berić, prof., Split, S omiškog kamena

– Ivica Šušić, prof., Split, Pupačićeve pjesme kao trajno nadahnuće

– Sanda Cambj, prof., Split, Što je meni Pupačić?

– Divna Šušić, prof., Split, Poezija Josipa Pupačića između tradicionalnog i modernog

– Silvija Krka, prof., Split, Motivi vode u Pupačićevom pjesništvu

– Siniša Vuković, pjesnik i književni kritičar, Motiv gorenja u pjesmama Josipa Pupačića

– prof. dr. sc. Zrinka Jelaska, Zagreb, Dijelci najpoznatijih pjesama Josipa Pupačića.

 

U stankama između predavanja, pjesnikove je stihove govorio književnik Enes Kišević. Osobitu pozornost nazočnih izazvao je kada se recitirajući pjesmu „Tri moja brata“ zaletio prema pjesnikovu grobu i položio ruku na spomenik.

Stanke je za vrijeme predavanja neplanirano izazivalo i crkveno zvono koje je otkucavalo sate. Kao da nas je opominjalo da pazimo što govorimo jer će i nama jednom odzvoniti. Najavljen je i Zbornik radova sa sadržajima današnjih izlaganja.

Društvo se puno dojmova s predavanja u manjim grupicama, i dalje međusobno razgovarajući i raspravljajući, uputilo na uzvisinu prema Pupačićima. Pri odvajanju puta, na drvenom električnom stupu putokaz, izblijedio od vremena. U daljini jablani, nebo i oblaci, klisure i kanjoni. Opominju na važnost baštine, na divljenje prirodi i stopljenost s njom.

Pred pjesnikovom rodnom kućom iznesen stol s pićem. Nazdravljamo domaćom lozom. Obilazimo prostoriju unutar koje je uređen muzej i autentična radna soba s pjesnikovim osobnim stvarima prenesenima iz Zagreba, iz stana na Trešnjevci. To je tipičan ambijent koji nas vraća u šezdesete godine prošloga stoljeća. Po zidovima rukopisi pjesama i fotografije. Svi bi htjeli razgovarati s Pupačićevim nećakom Antom. On je vrlo strpljiv i uljudan te odgovara na različita pitanja. Doznajemo da je ta spomen kuća uređena i otvorena za javnost tek 1989. Sada se samo povremeno otvori u sličnim prigodama, uglavnom o godišnjicama kad dođu u posjet književnici, profesori i učenici. Primjećuje se da je krov ulegnut i da bi prostoriju trebalo zaštititi od propadanja. Razgledavanje se odužilo, a činilo se da je trajalo samo trenutak. Svi su se željeli fotografirati u tom ambijentu: uz pjesnikovu bistu na ulazu, za njegovim radnim stolom uz stari pisaći stroj, pored njegovih fotografija …

Vraćajući se prema crkvi gdje nas je čekao autobus, svi su htjeli objaviti svoje dojmove, ali nitko se nije prepirao. Ja sam u sebi prebirao stihove:

   Smišljam oko sebe živu tvrđavu

   Bez nade u spas

   Ali da tvrđavu sazdam

   Ovdje gdje sam se dogodio

Složili smo se da je dobro da Josip Pupačić i njegovo pjesništvo ostaju u školskim programima i čitankama te da će se tim stihovima duhovno i umjetnički oplemeniti i novi naraštaji. Njegove teme i motivi te neobična gradnja stiha, ostaju nadahnućem ne samo budućim pjesnicima već i drugim umjetnicima. Ta poezija odolijeva vremenu i pobuđuje zanimanje novih čitatelja i pjesnika. Uvijek djeluje novo i živo. Pjesnik kao da je to slutio pa u pjesmi „Moj grob“, posthumno objavljenoj pjeva:

    Rasut ću sebe u srca mnoga

    I živjet ću u bezbroj života

    Jer od sadanjeg mračnoga mene

    Ostat će samo ljepota

 

Stoga ga je i dalje potrebno izučavati, pronalaziti mu pravo mjesto u povijesti hrvatskog pjesništva, kao i promicati ga u europskim i svjetskim okvirima.

I svakako dolaziti češće u njegovo Slime, odati mu poštovanje „ovdje gdje se dogodio“.

 

 

Ivica Šušić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Podijelite na:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.