Pogovor knjizi Miljenka Jukića, DVANAEST SEKUNDA KOLOVOZA

 

 

 

POST(POST)MODERNE ZBIRKE MILJENKA JUKIĆA – STIHOVIMA OSLABLJENE SILABIČNOSTI K NOVIM POETSKIM IZRIČAJIMA I NJIHOVIM VRATOLOMIJAMA, NOVOM ISKUSTVU ČITANJA, NOVOJ SENZIBILNOSTI TE IMAGINACIJI

 

(Miljenko Jukić, O krugovima i drugom. Podstrana: Ogranak Matice hrvatske Podstrana, 2018, Dvanaest sekunda kolovoza. Biblioteka Vlati. Split: Naklada Bošković, 2021)

 

 

 

Uz pouzdanu obaviještenost i čitateljsko iskustvo za razumijevanje poezije Miljenka Jukića (Sinj, 1959) neophodna je i senzibilnost za postmodernističku poeziju, također i psihološka priprema te odabrani trenutak približavanja. Svi ljubitelji ’lirike s oduškom’ koji od pjesnika očekuju nježna očitovanja srca i duše, bogati rimarij i čvrste, vezane stihove, osjetit će se iznevjerenima, kao i svi oni koji nisu skloni erupcijama i vratolomijama poetskih izričaja i prijelomima sintakse, koji ne prepoznaju slojevitu imaginaciju i raznolike strofe oslabljene silabičnosti, također i poetsko znakovlje u kojem označitelji trgaju veze s predmetom, odnosno s izvanjezičnom zbiljom. Ključne sastavnice zbirka O krugovima i drugom te Dvanaest sekunda kolovoza upućuju prvo na izraziti, kruti pjesnikov hermetizam, kubističke nimbuse, postmodernističke izričaje, kontemplaciju i intelektualna razmatranja u koja treba znati ući, ali se iz njih i izvući. Svako traganje za istinom, smislom i logikom predstavlja izazove pred recipijentima koji osjete zov i potrebu za istraživanjem i razumijevanjem Jukićeva poetskoga govora.

Jukić nije pjesnik čije stihove bismo htjeli zapamtiti i javno govoriti jer su oni sažete, usitnjene studije o svijetu znatno većem i drukčijem od našega, s drukčijim viđenjima, rakursima i mnoštvom uporišnih točaka iz kojih lirski subjekt motri i govori. Pjesme su kraćega daha, oslabljene silabike, uobličene u distihe, trostihe, kadšto u veće strofe, ali i u rasute, nevezane stihove raznolikih dužina i trajanja. Samo uvodna pjesma iz zbirke O krugovima i drugom čvrste je strukture stoga što su svi stihovi istodobno i čvrste sintaktične jedinice. Rime nema ni za lijek ili samo u tragovima, rime na daljinu u vrlo kratkih tercetima pjesme Osjeti: srca, zavrca, krca, kvrca, svjetlomrca, drvca, grca. Navedimo također i rimu u zadnjoj od tri strofe pjesme Meditacija: „// Ničemu jezik. / Nikome usta. // Ničega buket. / Nikoga ruža. // Niokom iskim. / Niočem. Niskim. //“ Gomilanjem i zgusnutim nizanjem niječnih zamjenica i zamjeničnih izraza Jukić je potvrdio stvaralačku darovitost u jeziku, ali i misaonu britkost.

U pjesmi O nogama nanizane su anafore: „/ Ne vježbaju strogi korak regimente. / Ne vuku tijelo po korzu. / Ne zalaze po kućama. / Ne raznose poštu. / Ne vraćaju se nikad istim putem. / Ne brzaju. / Ne podnose mjere, što je bliže ili dalje. / Ne svjedoče tko je sustao. / O sebi sam sve doznao / od njih dvije. / Moje noge: smjerovi radijusa / na okupu. //“ Ovećem nizu u kojem je nabrojano osam negativnih svojstava, negacija ustoličenih u zasebnim stihovima, sučeljeno je novo svojstvo, potvrda, afirmacija, u nastavku, dovršetku pjesme.

Već u naslovima zbirke O krugovima i drugom naziremo nove nizove i preokupacije: Koncept, Dvorište, Izvan kruga, Ruke, Ruđer, Kvadratura kruga, Kamenolom, Ti svjetlo, Gredice tmine, Medvjed, Utopija, Riječi, Mjerilo zemljovida, Sačekuša, Osjeti (Matematičar u vrtu zagledan u vrh lista  božikovine), Znameniti život, Večer u splitskoj luci, Pijavica nad Splitom, Plovidba, Brod bez katrana, Nepoznate vode, Drvored čamaca za spašavanje, More, Brodovi, Argonauti u salonitanskoj luci, salonitanski nokturno, Termos boca, Vino pjesnika, Sijalica, Iz zalogajnice, Rastanak, Čavke, Košnica, proljeće, Krošnja, O nogama, Ulaz – izlaz, Ulice, Svjetiljka, Prva obitelj, i Meditacija.

Postmodernistička svojstva utkana su u novoj metaforici: kupina trnove krune, lokva svijeta, svjetlo – glas bez težine, raskopane ceste, glas zakucan u zidove, jesen svjetlomrca, čokoti očiju, grozdovi riba, grane palme – poludjeli prsti, brbljava ruža vjetrova, otoci od platna, valovi potopljeno kopno, valovi – zvijezde plivarice, brodovi – sandale, pristaništa – police za knjige, Sunce – nož horizonta, rat za prijestolje…

Također, izričajna i frazeološka slojevitost obogaćena je kubističkim nimbusima, koji su razigrani, oglagoljeni i često se uobličuju u metonimije, vrlo bliske paramiološkim oblicima, a oni u poredbe ili pak u sinegdohe. Otvaramo kratki tečaj Jukićeva izričajnoga sloga: tišina kaplje, brade cvokoću, vjetru opada lišće, mrak je na dnu lonca, mjehurići su riječi i rečenice zubima nalik, fasete kiše tone u kubistički pejsaž, stol dočekuje večer kao krošnja lišće, polegle trave ime su vjetru, požnjeti besplatni srpanj, trupci natopljeni smolom, naoštrenim sjekirama more teše trupce za brodove, grozdovi riba repovima tuku o stol kao šakama, oblaci su rašivene krpe, neiskusna vesla uče ribarski zanat, tri noći Salona spavala nije, grad Salona se sklonila, zavukla pod zemlju, more svačije ničija zemlja, naopako kopno tone u dubinu, otopi se i izjednači s nebom u koje sve uvire, uzbibana večer pali se i gasi u potopljenim prozorima, riječi plove s oblacima, svjetlost silazi grančicama, vrućina gnječi asfalt, s izgužvanim klasjem mećave trunu pod stablima ili s oblacima plove naopakim nebom u lokvama – tvojim suznim očima (rastanak), vjetri svlače duge rukavice, svi prostori oko mene guraju se na ulaz – moj izlaz, ulice – neprekidno im ržu kopita, u njega (svjetlo) se usele glasovi, zapiju se, reže u skupini…

U figurativnom smislu sintaksa je razlomljena ili pak s čestim rasjedima i podsjeća na voćnjak s odrezanim granama, ali to je cijena kojom se pjesništvo unosi u nove misaone oaze, u prostore duha, u intelektualne sfere. Jukićeve preokupacije pratimo nizom naslova druge pjesničke zbirke Dvanaest sekunda kolovoza: Dan, Pristanište koje ne odgovara svom opisu, Posljednji zvižduk, Staze kojima se daljina uspinje u snove, Vidik, Kocke šećera, Odmorno poslijepodne, Studija ulice, Mali format, Nikad nisi bila, Tako sve počinje, Nebo u vodi, Vrt kako ga vidi zid oko njega obzidan, Obljetnice, Splitska sfinga, Ovo je Ramzes rekao sfingi a ona na Peristilu izravno meni, Kolaž, Oblaci, Nekoć brijeg danas d. o. o., Brodovi na suhom vezu, Nerazvrstane ceste, Boje, Boje iz tube, Mjesto, Šuma, Zapis o vodi, Nastanak pjesme, Crnogorična mrtva priroda, Suhozidi, Na privezištu, Silogizam, Kraj ljeta, Rubovi, re šetke rubova, Apstraktni pejsaž, Brijeg, Plast sijena, Noć, Znameniti život smokvina stabla, Odasvud, Zastava, Crna noć crnu kabanicu svlači, Riječ more, Nikad prije nisam tako upotrijebio oči, Kavana Zenta, Vrtnja, Za stolom, Nastojim biti subjektivan, Sepija, i Planine.    

Pjesma Dvanaest sekunda kolovoza ne samo što otvara drugu zbirku nego joj je posudila i naziv. Znakovita je i ne samo autoru važna jer oživljava uspomenu na poseban dan, prvu, a samo ponekad drugu nedjelju u mjesecu kolovozu, dan Sinjske alke, ali i trenutak u kojem alkar kopljanik trkom na konju mora svladati stazu u dvanaest sekunda tako što „u jednoj ruci drži koplje, / a u drugoj uzde ljeta“. Topot kopita zagluši mnoštvo koje oduševljeno izgovara alkarovo ime: „Na tribinama mogu biti svoj glas, slijediti ga u sedlu / s kraja na kraj trkališta…“ Bitke, one najslavnije i sad bi bile bitke za počasno mjesto, za ovaj dan, slavodobitni. I tako preko tri stoljeća: hajduci bi s Prologa sišli u grad, s plijenom se vratili na nebo i o čitavi horizont ovjesili kolut, alku. Nanizala su se stoljeća: jedno podupire drugo. Biti, naći se na trkalištu, vrijeme te i samog svrstava u povorku. Mirne su gradske ulice i kuće dok se bude na istom mjestu, bude se, dodiruju i dane provode, samo nedjelja ostaje nedjelja zauvijek.

Pjesma nije za pamćenje, ali je uzorak, primjerak hermetičnoga pjesništva u kojem nema eksplikacije, nema suvišnih objašnjenja, nulti je stupanj obavijesti, redundancije, svedene samo na vanjske poteze. Biti tu, znakovito je, tijelom smo izmjerili prostor, duhom zagrabili čitavu vječnost utkanu u dvanaest sekunda, kada u sjeni slavodobitnika protrčimo svoju Alku, svoj život. Stiješnjeno vrijeme novo je iskustvo pjesme. Vremenske kategorije i doživljaj vremena važne su poetske odrednice Jukićeve poezije i u širokom su rasponu: od svevremenskoga i vremenitog do vječnoga, onoga davnog (Salona, splitska sfinga, Ramzes, Bartolomej, Odisej, Jelačić ban) i višestoljetnoga što traje uz davno svršenu sadašnjost, „ulice dane provode“, ono dnevno, trenutno, nedjelja početkom kolovoza, dvanaest sekunda kao vječnost, „Nedjelja, ta davno svršena sadašnjost“ itsl. Izrazita konativna funkcija povezuje dvije Jukićeve pjesme: Splitsku sfingu i Ovo je Ramzes rekao sfingi, a ona na Peristilu izravno meni. Robinja ima svojega roba, s nekim je iz Egipta morala družiti, vezana je uz čudesnu tajnu o Ramzesu, njegove ministrante, povijest Zemlje i Neba, podjelu koju ljudi nikad ne će doznati. Znalca takvih tajni najčešće zovemo poetom vates.

I u drugoj zbirci pisanje pjesama poprimilo je poteze slikanja, nanose dubokih impasta, slikanje oblaka i oblačića, lišća, dječjih prstića, kapljica kiše, slikanje male planine koja je iza platna beskrajna, barem je takva u našoj svijesti. Važni su i odabiri boja za obrađene i neobrađene vrtove čak ako su posve blizu paspartua. Također, ima pjesama u kojima lirski subjekt analizira morfološku strukturu dovršene slike: neizmjerno more ustvari je Monetovo jezerce, kuće, ’usne’ šume, oblak u gradelama škure (prozorske rebrenice), gat koji se spušta u nebo, „kolotur s namotanim lancem na brodicama koje se s oblacima / zalijeću među otoke“, ’ribe vjetra’ koje s brodice „izmigolje u mokre rečenice“, a one više sliče kitovima (koji su opisani postupkom ponavljanja s obrnutom reduplikacijom: „samo jedu i plivaju, plivaju i jedu plivajući“), „zlato oko vrata“ (metafora, sinegdoha). U viđenjima lirskog subjekta promjene uporišnih točaka poprime kadšto obrazloženje sintagmom „umnožim oči“, „staze kojima se daljina uspinje u snove“, „uže horizonta“, „Dan se oprezno spušta u tijelo“, „Tako sam iz velike daljine razmišljao o Sinjskom polju“, „motor je negdje odmotavao pejsaž“, „rijeke iznad zemlje (…) prelijevaju pejsaž u jezero“. Iskustvo plovidbe lirskom je subjektu donijelo vizure izobličene zbilje, odsjaje i odzrcaje planine u valovima, u moru: „trnu čestica zbilje: bos hodam po mokroj travi“, „tada sam najsličniji planini koja uz obalu pliva / malo leđno, malo leptir“ (antropološki opis motiva iz prirode), „u čamcu mjesta ima za čitavo nebo“, „Valovi udaraju u potopljeno kopno: još se nisu priviknuli / na nebo u vodi“, „suhozidi mogu biti istodobno svugdje“…

O krugovima i drugom (2018) te Dvanaest sekunda kolovoza (2021), zbirke Miljenka Jukića, pisane nevezanim stihovima oslabljene silabičnosti, poetski su hit i intelektualni izazov budućim recipijentima sklonim erupcijama i vratolomijama poetskih misli i izričaja koji upućuju na kruti hermetizam koji se uveliko udaljio od začahurena svijeta Viktora Vide, kadšto i na poetiku kubizma i na futurističke vizije te mnoštvo uporišnih točaka kojima se lirski subjekt povlašteno izdiže iznad ljudi, događaja i pojava. I kad desnom rukom na ljudski način ukucava čavle u lijevu ruku pribodenu na križ, pjesnik Miljenko Jukić najavljuje snagu svjetlosti u našem životu, daljinama odvodi recipijenta u snove, otvara vidike čak i kad je Dan umrlih, penje ga na planine kojima su noge „u moru / među ježincima zvijezda razbacanih po dnu“. Sklonost matematici i planimetriji, krugovima i kružnicama, radijusima, smjerovima, rubovima, vrtnji i kretanjima, planetarnim prostranstvima, kubističkom pejsažu, plovidbi, odsjajima i odzrcaljenim svjetovima, Jukiću je bilo poticajno u razvijanju smisla za kolorizam i likovnost, za pisanje pjesme poput slikanja uljem na platnu, percepcijom likovnjaka koji poput Ruđera biva zagledan u vrh lista božikovine koji crta krivulje među osima. Ima pjesama s adresom, posvećenih nimalo slučajno Ivanu Kožariću (Plast sijena), Antunu Branku Šimiću (Brijeg), ali i onom što je obilježilo naše doba (Nekoć brijeg, danas društvo s ograničenom odgovornošću).

Jukićeva pjesnička riječ u svojem označitelju često raskida veze s označenikom, odnosno s izvanjezičnom zbiljom, i donosi još plodniju višeznačnost i postmodernističku izražajnost koju prati darovita pjesnička imaginacija. Njegove pjesme moderne su vokacije, ne razvijaju rime, oblike i vrste potvrđene u dugoj tradiciji silabičnog i izosilabičnog hrvatskoga pjesništva. Čak i kad su utkane u distihe i tercete, svojom proizvoljnom strukturom, predstavljaju novi, sasvim osobni poetski govor koji ne smije ostati samo na onom što se dosad otrgnulo od autora. Stoga ostajemo zapitani u kojim će se smjerovima pjesništvo Miljenka Jukića dalje razvijati.

Miljenko BULJAC

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

DVANAEST SEKUNDA KOLOVOZA

 

 

Nedjelja, ta davno svršena sadašnjost

kroz godinu je ista osim početkom kolovoza:

danas vječnost ne smije trajati dulje od dvanaest sekunda.

 

Trk kopljonoše na konju kinetičko je remek-djelo,

epski prizor za gledatelje: u jednoj ruci drži koplje,

u drugoj uzde ljeta.

 

Na tribinama mogu biti svoj glas, slijediti ga u sedlu

s kraja na kraj trkališta premda između toliko ljudi na nogama

ostanu na mjestu.

 

Dvanaest i ni sekundu duže. Inače, svih bi zaglušio

topot kopita. Bitke bi ponovo vodile bitku za ovo mjesto.

Ili ovaj dan? Svejedno.

 

S Prologa uzdignuta nad ravnicom hajduci bi sišli u grad,

a onda bi s plijenom vratili se na nebo

o uže horizonta objesiti alku.

 

Jedno stoljeće drugo podupire oslanjajući se na bilo koju

povlaštenu kotu. Nađu se na trkalištu ili ih trkalište

pronađe i s alkarima svrsta u povorku.

 

Gradske ulice, mirne dok se s kućama bude na istom mjestu,

dane provode dodirujući ih sve odjednom.

Samo je nedjelja i dalje nedjelja.

 

 

Podijelite na:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.