Prvi doživljaji jednog dalmatinskog studenta u Japanu

 

 

Kada sam u kasnom svibnju 2016. s tek ponešto entuzijazma pregledavao sveukupnu ponudu studijskih programa na internetu, posve neočekivano sam naišao na smjer japanologije u Puli. Osjećaj kako je to jedini pravi odabir tim je bio veći što sam proteklih nekoliko mjeseci proveo u svesrdnoj zanimaciji za japansku kulturu i jezik, a koja je uspjela nadvladati namjeru upisivanja sociologije ili psihologije. Izabrao sam dvopredmetni studij japanologije i povijesti, kombinaciju koja će mi zadati dosta frustracije, ali i daleko više zadovoljstva. Jedan od glavnih ciljeva s početka studija bio je, naravno, odlazak u Japan nakon svladavanja jezika.

Tako dolazimo do kraja 2018. Bila je tek počela treća godina studija kada je profesorica nakon jednog jutarnjeg predavanja izrazila želju da se prijavim na program razmjene na sveučilištu u gradu Tsukubi. Odmah moram priznati da u to vrijeme, zbog vlastitog dojma nespremnosti uslijed još uvijek nedovoljnog poznavanja jezika, takvu mogućnost nisam shvaćao dovoljno ozbiljno. No, zahvaljujući spomenutom poticaju profesorice, odlučio sam pokušati. Skoro punu godinu kasnije, našao sam se na zagrebačkom aerodromu s gromadom od kufera i avionskom kartom za Tokio u ruci.

Prva situacija koja me podsjetila na to kako ipak nisam više u Hrvatskoj dogodila se nedugo nakon slijetanja u tokijsku zračnu luku. Naime, budući da nisam bio navikao na zračnu luku takve veličine, imao sam problema s pronalaženjem terminala na kojem me trebao pokupiti autobus za Tsukubu. Za pomoć sam odlučio upitati jednog djeda s dobronamjernim licem. S obzirom da sam očekivao objašnjenje uz blagi podsmjeh prikladan za susret s izgubljenim strancem, poprilično sam se iznenadio kada je djed, s najozbiljnijim izrazom lica, izvadio najnoviji pametni telefon te krenuo tražiti lokaciju terminala na GPS-u. S obzirom da sam kroz iduću godinu imao priliku vidjeti na stotine starijih Japanaca kako igraju videoigre na svojim mobitelima, danas ovakav prizor ne bi bio pretjerano neobičan. No, tada sam još uvijek bio naivan.

Uz pomoć još jednog velikodušnog gospodina, pristigao sam na željeni terminal. Tamo me, na vlastito zaprepaštenje, za intervju odabrala jedna lokalna studentska televizija. Držeći ogromnu kameru ispred mog jedva budnog lica, upitali su me ponešto o razlogu dolaska u Japan, najdražim japanskim riječima i mnogim drugim stvarima koje su jednostavno otišle u zaborav umora. Nadam se da taj intervju nije završio na malim ekranima.

Privikavajući se polako na studentski život u Japanu uz tutorstvo hrvatske kolegice Melani, odlučio sam se upustiti u nešto posve nepoznato. Radilo se o mikoshiju, šintoističkom ritualu prenošenja minijaturnog svetišta, doma lokalnog božanstva, od hrama do hrama. S mogućnošću sudjelovanja u nečemu takvome upoznala me Melani koja se time bavila već neko vrijeme. Budući da se osim upoznavanja autohtone japanske kulture, pružila i prilika za jeftino putovanje u druge krajeve države, odlučio sam se pridružiti bez većeg razmišljanja. Naime, zbog ozbiljnog nedostatka zainteresiranih mjesnih „nosača“, organizatori takvih rituala često su pozivali mnogobrojne gostujuće skupine. Kako je ona iz Tsukube jedna od najslavnijih u svijetu mikoshija zahvaljujući svjetski poznatom vođi Nobuyi (zvanom Mikoshi guy), naše sudjelovanje je uvijek bilo poželjno. Ritual se sastojao od dugotrajnog zajedničkog prenošenja ručno izgrađenog svetišta na ramenima. Samo svetište, teško barem jednu tonu, bilo je položeno na tri ili šest greda na kojima bi se sudionici pravilno rasporedili i izmjenjivali u slučaju umora ili pretjerane boli. Jedna nimalo olakotna okolnost u svemu tome bila je moja visina. Iako ne pretjerano visok za naše standarde, za vrijeme mikoshija često se znalo događati da budem jedan od najviših. Rezultat toga bio je veliki udio težine na mome ramenu. Iako je bol na početku bila snažna, jednom kada se rame naviklo, preostalo mi je samo uživati. Zahvaljujući mikoshiju, uspio sam putovati u daleku i prekrasnu Naru, Yokohamu i Kanazawu, ali i doživjeti mnoge nezaboravne trenutke kojih se i dan danas prisjećam s osjećajem izuzetnog ponosa i ispunjenosti.

Paralelno s mikoshijem i pohađanjem raznovrsnih kolegija na sveučilištu u gradu udaljenom tek šezdesetak kilometara od Tokija, krenuo sam u potragu za poslom. Naime, stipendija ipak nije bila dovoljna za posve lagodan život i željene posjete glavnom gradu zbog čega je dodatni prinos novca bio i više nego dobrodošao. Priliku sam dobio u izuzetno popularnom lancu restorana s talijanskom hranom gdje sam kao poslužitelj radio više od deset mjeseci. Možda i najsurealnije iskustvo iz Japana, dogodilo se na putu za prijestolnicu prefekture zbog izrade radne dozvole. Kako su me kolege upozorile da je prijevoz do tamo poprilično skup, odlučio sam barem polovicu puta priječi na biciklu uz pomoć mobilne navigacije. Put do željeznice koja se trebala pobrinuti za drugu polovicu putovanja, bio je sunčan i bogat prekrasnim prizorima. Prva nezgodna situacija tijekom puta dogodila se kada sam sjeo u pogrešan vlak i završio u selu s tek nekoliko kuća. To samo po sebi i nije bio preveliki problem jer sam brzo uvidio vlastitu pogrešku i izašao, a i selo je bilo vrlo simpatično. Ona prava posljedica tog gubitka vremena bila su mi pred nosom zatvorena vrata biroa za strance u prijestolnici. Izrada radne dozvole morala je pričekati neki drugi dan. Ipak, daleko najveći problem predstavljao je povratak kući. Nasuprot sunčanom putu do željeznice, sada me između doma dijelilo više od sat vremena vožnje bicikle u potpunome mraku bez pomoći već odavno ispražnjenog mobitela. Mislim da sam zaboravio napomenuti kako je najveći dio puta zauzimala neosvijetljena stazica skrivena među nepreglednim poljima riže. Nakon što sam pod blagim stanjem šoka napokon stigao u studentski dom, zahvalio sam nebesima što su gume na bicikli bile japanske izrade, ali i pomislio kako to iskustvo neću nikada zaboraviti. Ima nešto romantično u lutanju mračnim rižinim poljima na drugom kraju svijeta.

Bilo je tu još štošta lijepoga u Japanu. Možda i najljepša stvar bila je pronalazak ljubavi koja je drugu polovicu vremena provedenog u Japanu, bez obzira na izbijanje pandemije, učinila možda i najljepšim razdobljem moga života. U Japanu sam također shvatio koliko volim svoju obitelj i svoj rodni kraj. Koliko god prekrasan, poseban i razvijen u odnosu na nas, Japan nikada neće moći zamijeniti ono što za mene znače melodije dalmatinske pisme, boja Jadranskoga mora i najluđi mentalitet na svijetu. Djevojka jedva čeka doći živjeti u Hrvatsku, a Japan će, u obliku sjećanja na predivna iskustva i nastavka bavljenjem japanskim jezikom i kulturom kroz cijelu karijeru, zauvijek zauzimati važno mjesto u mome srcu.

Evo nekoliko slika pa odaberite što Vam se najviše sviđa:

Nad Tokijom s djevojkom

Nakon mikoshija u Kanazawi (ja sam prvi s desna, iza nas je svetište koje smo prenosili)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mikoshi

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Posjet Tokiju (Akihabara)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pogled na Tokio

 

 

 

 

Pred nošenje (Yokohama)

Podijelite na:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.