FABIJAN JE BIO U PRAVU

 

 

Nijedno ropstvo nije sramotnije od dobrovoljnog – kaže Seneka

( Nulla servitus turpior est quam voluntaria )

 

 

„FABIJAN: drugi će naređivat, a mi slušat. Stranci će pokupovat sve ča vridi, a ti, moj Hrvatu, kufer u ruke i u bili svit. Traži koru kruva, jer je u svojoj zemlji neš moć nać.“ ( Citat iz romana „Knjiga od očaja“ četvrti dio, Zorana Jurišića)

 

Ništa ne boli Čovjeka tako duboko intimno, kao izdaja, izdaja njegovog dostojanstva osobnog suvereniteta i identiteta, a pogotovo kad je takva izdaja masovna, totalna, na razini naroda u kojem je čovjek ponikao i u kojem živi, čovjeka koji svakodnevno treba, doslovno – disati svoj suverenitet.

I kad mu se ta potreba njegova, za suverenitetom – oduzme, ili biva prokockana, on zapravo više i nije Čovjek u punom značenju te rječi.

 

No, zapravo, ljudi s izraženim i ustrajnom refleksom potrebe za osobnim i narodnim suverenitetom i identitetom i nisu u društvu baš većebrojni. Njima nasuprot nailazimo na ljude kod kojih taj njihov intimni refleks suvreniteta vremenom biva korumpiran i prokockan, najčešće za novac i život iznad vlastitih mogućnosti, blijedi i izblijedi do neprepoznatljivosti, pa se oni olako drugima prodaju i podaju kao – dobrovoljno podređeneni slugani.

No, kako je već odavno rekao Seneka:

            Nijedno ropstvo nije sramotnije od dobrovoljnog

( Nulla servitus turpior est quam voluntaria )

 

Jedan naš Fabijan, bio je ipak, od onih ljudi, starog, prirodno zdravog kova, s neugaslom žeravom svog dostojanstva suvereniteta, i naravno projicirano, suvereniteta i identiteta svog hrvatskog naroda i državnog doma. Prokušan na svom životnom putu, bio je visoko svijestan, svoje osobne suverene sposobnosti kao i vrijednosti koje Hrvatska domovina i narod imaju i mogu suvereno ponuditi u razmijeni s drugim narodima svijeta.

I kad je konačno, s obnovom Hrvatske državnosti, početkom 90-ih godina Fabijana ogrijalo to sunce osobnog i narodnog suvereniteta, već u vremenu rata i poraća; Tuđmanova vremena, ono je bilo pomućeno blatom političkih tajkunskih kriminalnih tranzicijskih raspada hrvatskog gospodarstva, a potom tijekom prvog desteljaća 2000-tih, i rasprodajom  hrvatskih velikih banaka i INA-e strancima, a uz javno dobro poznate kriminalne korupcijske afere i gubitke u milijardama kuna.

Takva ekonomska tranzicija hrvatskim ljudima, proizvodnim tvrtkama i obrtima, radnicima, nije donijela prosperitet, nego raspade i gašenja, nezaposlenost, ovršne blokade i deložacije, a nekima i beskućništvo. Opća novčana nesigurnost za goli život ljude je natjerala na rasprodaju „obiteljskog srebra“, zemlje i kuća i u napuštanje Hrvatske djedovine u potrazi za poslom vani na zapadu, a oni s političkim vezama spas su tražili uhljebljivanjem na plaću u državnom javnom sektoru.

Posljedično svemu tome i sama država je bujala troškovima koje je rješavala novim kreditnim zaduženjima, pa je politička kvazi-elita Hrvatske, pošto je slumpala Hrvatsko gospodarstvo, gladna novih izvora novca za održanje, vodila i novo političko i vojno pozicioniranje Hrvatske, pristupanjem NATO-u i Europskoj uniji (EU).

Znajući da zbog lošeg ekonomskog stanja zemlje nema vjeru naroda, provodila je procese priključenja potpuno bezobzirno prema suverenoj narodnoj volji, uz forsiranu jednoumnu političku i medijsku lakirovku obećanja svijetle Europske budućnosti i snage.

Zapravo, nastupilo je vrijeme javnih mučnih poraza Hrvatske suverenitetne vrijednosti i suverenosti narodne volje. Evo nekih istaknutih :

 

– Ondašnji predsjednik vlade Ivo Sanader već je 2004te godine, na zgradama Vlasti na Markovom trgu, uredbom bez zakonskih utemeljenjanja, postavio je zastave Europske unije, čime se besramno javno očitovala ta bezobzirnost i dodvorništvo naših političkih elitista i unionista Bruxellesu.

–  U prosincu 2005. general Gotovina biva uhićen i izručen Haškom sudu, gdje onda počinje suđenje hrvatskim generalima Markaču, Čermaku i Gotovini, a 2011. Gotovina proglašen krivim i osudio na 24 godine zatvora (pa kasnije, 2012. ipak pravomoćno oslobođen )

– Za vrijeme drugog mandata Sanaderove vlade Hrvatska bez javne rasprave i bez  narodnog referenduma stupila je NATO savez 1 travnja 2009. godine.

– Predsjednik vlade Sanader u srpnju 2009. daje ostavku sa sumnjivim izgovrom, a u siječnju 2010. biva i izbačen iz stranke, potom mu Hrvatski sabor skida zastupnički imunutet, on biježi prema Austriji ali biva uhićen i tijekom 2011. god počinje mu suđenje za korupciju u predmetima Hypo i INA-Mol.

– U Hrvatskom saboru 2010, promijenjen je Ustav RH tako da:

–  za odluku referendumom više nije potreban izlazak i glasovanje većine birača od ukupnog broja birača u RH, nego se odluka donosi ako za nju glasuje većina od birača koji su izašli na referendum

–  Hrvatska narodna banka za svoj rad više nije odgovorna Saboru, već mu samo podnosi Izvješće o svom radu

– Vode se pregovori i javno-medijski potpuno jednoumno forsiranje za ulazak Hrvatske u EU.

Takav razvoj događaja u vremenu od 15 godina poslije rata kod ljudi stvorio je krajnje nepovijerenje, ogorčenost i prosvjede zbog ponižavajuće IZDAJE suverene narodne volje  – izdaje od naših domaćih vlastodržaca koji su izabrani, čašćeni i plaćeni i Ustavom obavezni da narodni suverenitet poštuju izgrađuju i brane.

U jednom našem lokalnom razgovoru koji se vodio o pitanju ulaska Hrvatske u EU i naš Fabijan koji je odavno već iskusio život u „civiliziranoj“ Europi  planuo je na – od naše vlasti namjereno, opet slugansko podređivanje stranim visokim  centrima moći utjelovljenima u vlasti Europske unije (EU). Ta njegova, neugasla, sveta, žerava, čovjekovog dostojanstva suvereniteta i identiteta, burno je usplamtijela riječima:

Šta ćemo mi u Europi! Ona će nama dirigirat, ona nas pljačkat. Mi nećemo moći proizvoditi, nego ćemo samo uvozit njihovu robu.

 . . . Nema kugla zemaljska šta Hrvati imaju“

. . . drugi će naređivat, a mi slušat. Stranci će pokupovat sve ča vridi, a ti, moj Hrvatu, kufer u ruke i u bili svit. Traži koru kruva, jer je u svojoj zemlji neš moć nać.

…    Interesi. Uvik tuđi interesi…

 

 

 

 

Gdje je tu hrvatski narod i hrvatska Država, i što radi hrvatska politička vlast? Zašto vlast ne štiti suverenitet svoje države i samim tim svog naroda, svog čovjeka, već ga kao ekonomsko roblje prisiljava da svoj kruh traži negdje drugdje – širom svijeta. Jer, ovdje se ne radi samo o pitanju radnog mjesta, posla za jednog čovjeka ili grupu ljudi, radi se o pitanju suvereniteta države, radi se o opstanku Hrvata kao naroda. Oni koji već godinama trabunjaju o globalizaciji, ujedinjenju europskih država, širokom tržištu rada, liberalizaciji svega i svačega, svjesno rade na uništenju Hrvata i  hrvatske države koju smo uspjeli ostvariti nakon stoljeća robovanja pod drugim vlastodršcima i vladarima, prolijevajući krv za tuđe interese i preživljavajući na ovom škrtom, ali Bogom danom tlu, tlu  koje su toliki silnici htjeli za sebe. Na lažiranom i ustavno nevaljanom referendumu o ulasku u Europsku uniju svjesno smo svoj suverenitet predali u ruke Bruseluxa. Hrvatska politička vlast svih boja i svjetonazora, jednoglasno je slavila i veličala , potezom pera, u miru izgubljenu hrvatsku samostalnost. „Za naše političare je uć u Europu rasprodat strancima sve ča imamo“, kako je u romanu izjavio Fabjan, punih pet godina prije nego je Republika Hrvatska primljena u EU. No, Fabjan je kazao i nešto drugo: „Oće li ostat ili propast Rvacka država, ovisi samo o Rvatin“. Živi bili pa vidjeli!!

Jure Sinovčić

Podijelite na:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.