IMAJU LI POLJICA KAKVU VEZU SA SVIJETSKI GLASOVITIM KNJIGOM UTOPIJA – NAJBOLJEM UREĐENJU DRŽAVE, ENGLESKOG PISCA THOMASA MOREA.
Poštovana župa-općina Poljica, Poljička kneževina ili seljačka republika, živjela je nekih osam stoljeća, od početka XI, do početka XIX. stoljeća.
Pružala se planinom Mosor, okružena srednjim i donjim tokom snažne rijeke Cetine, morem, cijelim tokom nejake rječice Žrnovnice, te suhom crtom od vrela Žrnovnice do Cetine kod Nućka (blizu Trilja), s ukupno 250 četvornih kilometara.
Brojila je dvadesetak sela, oko 7 tisuća stanovnika- onoliko koliko ih je mogla prehraniti, odjenuti, obuti, okućiti…planina slobodnim ”malim i velikim” zubom zubana, ralom orana, mašklinom kopana, srpom žnjevena, maljem i polugom bijena i rovana….vatrom slobodnih kamina grijana, nauljenim soparnikom, punom bukarom vina obradovana…slobodnim guslama opjevana.
Eto takva, braneći svoju demokraciju, stariju od francuske, ni vrat ni koljeno nije savila pred vojskom cara Napoleona. Slomljena je uspravna. Na rijeci Žrnovnici, svojoj zapadnoj granici, uperila je pet stotina cijevi svojih kremenjača na carske uljeze, i šestog lipnja 1807. povukla obarače.
Maršal te vojske i vojnički zapovjednik Dalmacije, ime mu je Auguste Frederic Louis Viesse de Marmont (po zapovijedi Donalda Mlečanina, francuskog providura za Dalmaciju), poharao je Poljica ognjem i mačem, pa u Gatima, središnjem selu Poljica, 13. lipnja 1807., to i proglasio; a kasnije u svojoj knjizi Uspomene napisao:
„Osamljenost ovog kraja i sredstva koja priroda pruža njegovim stanovnicima, činili su da budu slobodni, da im Mlečani podijele povlastice. Oni ne plaćahu nikakva poreza, vladahu sami sobom, birahu svoje poglavare, nisu novačili vojnike ni mornare. Htjelo im se ove povlastice oduzeti, to bijaše povod njihovom nezadovoljstvu. Sigurno pogled na ovu malu zemlju govori u korist njezina načina upravljanja. Ničega ne bijaše pravilnijeg, ništa pomljivijeg od njihova poljodjelstva, ničega pristalijeg od njihova sela“. Maršal Marmont je vidio plodove slobode na kamenoj planini,, pa je slobodu u cijelosti prepisao planini- i pogriješio! Otkuda to tim seljacima?! – znatiželjno se, poslije Marmonta pitahu do dana današnjeg znanstvenici u našoj zemlji i van nje. Odgovor su, s pravom, naslutili, tražili i našli u Poljičkom statutu od kojeg se sačuvao desetak prijepisa, a najstarija redakcija (prepisana oko godine 1500.) počimlje ovako :
”U ime gospodina Boga, amen. statut poljički i Suči statut iz staroga novi činimo, na lita gospodina Isukrsta 1440. Prvi zakon poljički jest vazimati kneza…
U slozi sa siromašnima…
Držimo da će tu ”revoluciju” najbolje opisati doslovan i potpun naziv riječi Poljičkog statuta, kojima po svečanoj ozbiljnosti forme i sadržaja nema ravnih među mnoštvom sačuvanih poljičkih dokumenata:
‘’12. listopada 1676. Ovo neka se zna, da su se sastali sva poštovana vlastela i poštovani didići na Obliku ( posred mosorske kose Peru, koja dijeli Donja Poljica od Srednjih Poljica) kod svetoga Andrije (crkva svetog Andrije) p. gospodin veliki knez, p. knez Pavao Sučić; pošt. vojvoda Mihovio Petrović; p. prokuratori: p. knez Ivaniš Vicičević p. knez Luka Brničević, p. knez Frane Gojsalić, p. knez Jure Bašić; i svi katunari p. knez Stipan Stazić, p. knez Jure Dragičević, p knez Matij Vuković, p. knez Tadija Čotić, p. knez Jure Mihanović, p. knez Marko Barić, p. knez Vicko Novaković, p. knez Pavao Sučić i p. knez Nikola Vlaho.
Svi ti gore navedeni rekoše i obvezaše se na vjeru i duše svoje, da će uvijek biti u slozi sa siromašnima, za dobro stanje siromašnih (22/193; J.M.)
Ako bi se našlo da tko koji bi se izdvojio od braće te bi se saznalo za nevjeru, bit će nevjernik prema braći i bit će zapisano u Statut da je nevjernik i da mora platiti glavom, a iz njegove kuće ne smije nitko biti primljen u zbor ni u bilo koje vijeće braće i siromašnih.
Ja, don Ivan Lozić, pisao sam po naređenju i zapovijedi, budući da sam kančilir p. župe poljičke u ovo vrijeme“ (11/100, 101).
Na vrhu Oblika, na maloj zaravni kod starohrvatske crkvice sv. Jadre (Andrije), na južnim padinama Mosora, na tromeđi Tugara, Jasenica i Srinjina, rodila se istinska demokracija kao i u dubrovačkoj republici, a koje su nastale u isto vrijeme, s razlikom što su Poljica bila seljačka republika, a Dubrovnik aristokratska. Pišući ovaj osvrt, na internetu sam potražio slike te crkvice, ali ih nisam našao, što je samo još jedan dokaz koliko nam je stalo do povijesnih vrijednosti, ne samo za republiku Hrvatsku, nego i za čitavi svijet. Mnogi misle da smo demokraciju dočekali 90tih godina, a evo već je prošlo 214 godina od kad su Francuzi ukinuli pravu i spontanu demokraciju nepismenih ljudi. Njihovo iskreno poštenje za samoodržanje i pravdu trebao bi i nama, sadašnjima, biti uzor i poticaj. Da čuvamo svoje, da strancima ne rasprodamo sve što su naši stari namrijeli i dali nama u baštinu. Dovoljno je samo uzeti u ruke Poljički statut, dokument samoodržanja, dokument prava i ljubavi prema svojoj zemlji i narodu. Jer u Statutu jasno piše: „Da svak živ more bit…“
Priredio: Duško Aničić, prof.