POST(POST)MODERNE ZBIRKE MILJENKA JUKIĆA – STIHOVIMA OSLABLJENE SILABIČNOSTI K NOVIM POETSKIM IZRIČAJIMA I NJIHOVIM VRATOLOMIJAMA, NOVOM ISKUSTVU ČITANJA, NOVOJ SENZIBILNOSTI TE IMAGINACIJI
(Miljenko Jukić, O krugovima i drugom. Podstrana: Ogranak Matice hrvatske Podstrana, 2018, Dvanaest sekunda kolovoza. Biblioteka Vlati. Split: Naklada Bošković, 2021)
Uz pouzdanu obaviještenost i čitateljsko iskustvo za razumijevanje poezije Miljenka Jukića (Sinj, 1959) neophodna je i senzibilnost za postmodernističku poeziju, također i psihološka priprema te odabrani trenutak približavanja. Svi ljubitelji ’lirike s oduškom’ koji od pjesnika očekuju nježna očitovanja srca i duše, bogati rimarij i čvrste, vezane stihove, osjetit će se iznevjerenima, kao i svi oni koji nisu skloni erupcijama i vratolomijama poetskih izričaja i prijelomima sintakse, koji ne prepoznaju slojevitu imaginaciju i raznolike strofe oslabljene silabičnosti, također i poetsko znakovlje u kojem označitelji trgaju veze s predmetom, odnosno s izvanjezičnom zbiljom. Ključne sastavnice zbirka O krugovima i drugom te Dvanaest sekunda kolovoza upućuju prvo na izraziti, kruti pjesnikov hermetizam, kubističke nimbuse, postmodernističke izričaje, kontemplaciju i intelektualna razmatranja u koja treba znati ući, ali se iz njih i izvući. Svako traganje za istinom, smislom i logikom predstavlja izazove pred recipijentima koji osjete zov i potrebu za istraživanjem i razumijevanjem Jukićeva poetskoga govora.
Jukić nije pjesnik čije stihove bismo htjeli zapamtiti i javno govoriti jer su oni sažete, usitnjene studije o svijetu znatno većem i drukčijem od našega, s drukčijim viđenjima, rakursima i mnoštvom uporišnih točaka iz kojih lirski subjekt motri i govori. Pjesme su kraćega daha, oslabljene silabike, uobličene u distihe, trostihe, kadšto u veće strofe, ali i u rasute, nevezane stihove raznolikih dužina i trajanja. Samo uvodna pjesma iz zbirke O krugovima i drugom čvrste je strukture stoga što su svi stihovi istodobno i čvrste sintaktične jedinice. Rime nema ni za lijek ili samo u tragovima, rime na daljinu u vrlo kratkih tercetima pjesme Osjeti: srca, zavrca, krca, kvrca, svjetlomrca, drvca, grca. Navedimo također i rimu u zadnjoj od tri strofe pjesme Meditacija: „// Ničemu jezik. / Nikome usta. // Ničega buket. / Nikoga ruža. // Niokom iskim. / Niočem. Niskim. //“ Gomilanjem i zgusnutim nizanjem niječnih zamjenica i zamjeničnih izraza Jukić je potvrdio stvaralačku darovitost u jeziku, ali i misaonu britkost.
U pjesmi O nogama nanizane su anafore: „/ Ne vježbaju strogi korak regimente. / Ne vuku tijelo po korzu. / Ne zalaze po kućama. / Ne raznose poštu. / Ne vraćaju se nikad istim putem. / Ne brzaju. / Ne podnose mjere, što je bliže ili dalje. / Ne svjedoče tko je sustao. / O sebi sam sve doznao / od njih dvije. / Moje noge: smjerovi radijusa / na okupu. //“ Ovećem nizu u kojem je nabrojano osam negativnih svojstava, negacija ustoličenih u zasebnim stihovima, sučeljeno je novo svojstvo, potvrda, afirmacija, u nastavku, dovršetku pjesme.
Već u naslovima zbirke O krugovima i drugom naziremo nove nizove i preokupacije: Koncept, Dvorište, Izvan kruga, Ruke, Ruđer, Kvadratura kruga, Kamenolom, Ti svjetlo, Gredice tmine, Medvjed, Utopija, Riječi, Mjerilo zemljovida, Sačekuša, Osjeti (Matematičar u vrtu zagledan u vrh lista božikovine), Znameniti život, Večer u splitskoj luci, Pijavica nad Splitom, Plovidba, Brod bez katrana, Nepoznate vode, Drvored čamaca za spašavanje, More, Brodovi, Argonauti u salonitanskoj luci, salonitanski nokturno, Termos boca, Vino pjesnika, Sijalica, Iz zalogajnice, Rastanak, Čavke, Košnica, proljeće, Krošnja, O nogama, Ulaz – izlaz, Ulice, Svjetiljka, Prva obitelj, i Meditacija.
Postmodernistička svojstva utkana su u novoj metaforici: kupina trnove krune, lokva svijeta, svjetlo – glas bez težine, raskopane ceste, glas zakucan u zidove, jesen svjetlomrca, čokoti očiju, grozdovi riba, grane palme – poludjeli prsti, brbljava ruža vjetrova, otoci od platna, valovi potopljeno kopno, valovi – zvijezde plivarice, brodovi – sandale, pristaništa – police za knjige, Sunce – nož horizonta, rat za prijestolje…
Također, izričajna i frazeološka slojevitost obogaćena je kubističkim nimbusima, koji su razigrani, oglagoljeni i često se uobličuju u metonimije, vrlo bliske paramiološkim oblicima, a oni u poredbe ili pak u sinegdohe. Otvaramo kratki tečaj Jukićeva izričajnoga sloga: tišina kaplje, brade cvokoću, vjetru opada lišće, mrak je na dnu lonca, mjehurići su riječi i rečenice zubima nalik, fasete kiše tone u kubistički pejsaž, stol dočekuje večer kao krošnja lišće, polegle trave ime su vjetru, požnjeti besplatni srpanj, trupci natopljeni smolom, naoštrenim sjekirama more teše trupce za brodove, grozdovi riba repovima tuku o stol kao šakama, oblaci su rašivene krpe, neiskusna vesla uče ribarski zanat, tri noći Salona spavala nije, grad Salona se sklonila, zavukla pod zemlju, more svačije ničija zemlja, naopako kopno tone u dubinu, otopi se i izjednači s nebom u koje sve uvire, uzbibana večer pali se i gasi u potopljenim prozorima, riječi plove s oblacima, svjetlost silazi grančicama, vrućina gnječi asfalt, s izgužvanim klasjem mećave trunu pod stablima ili s oblacima plove naopakim nebom u lokvama – tvojim suznim očima (rastanak), vjetri svlače duge rukavice, svi prostori oko mene guraju se na ulaz – moj izlaz, ulice – neprekidno im ržu kopita, u njega (svjetlo) se usele glasovi, zapiju se, reže u skupini…
U figurativnom smislu sintaksa je razlomljena ili pak s čestim rasjedima i podsjeća na voćnjak s odrezanim granama, ali to je cijena kojom se pjesništvo unosi u nove misaone oaze, u prostore duha, u intelektualne sfere. Jukićeve preokupacije pratimo nizom naslova druge pjesničke zbirke Dvanaest sekunda kolovoza: Dan, Pristanište koje ne odgovara svom opisu, Posljednji zvižduk, Staze kojima se daljina uspinje u snove, Vidik, Kocke šećera, Odmorno poslijepodne, Studija ulice, Mali format, Nikad nisi bila, Tako sve počinje, Nebo u vodi, Vrt kako ga vidi zid oko njega obzidan, Obljetnice, Splitska sfinga, Ovo je Ramzes rekao sfingi a ona na Peristilu izravno meni, Kolaž, Oblaci, Nekoć brijeg danas d. o. o., Brodovi na suhom vezu, Nerazvrstane ceste, Boje, Boje iz tube, Mjesto, Šuma, Zapis o vodi, Nastanak pjesme, Crnogorična mrtva priroda, Suhozidi, Na privezištu, Silogizam, Kraj ljeta, Rubovi, re šetke rubova, Apstraktni pejsaž, Brijeg, Plast sijena, Noć, Znameniti život smokvina stabla, Odasvud, Zastava, Crna noć crnu kabanicu svlači, Riječ more, Nikad prije nisam tako upotrijebio oči, Kavana Zenta, Vrtnja, Za stolom, Nastojim biti subjektivan, Sepija, i Planine.
Pjesma Dvanaest sekunda kolovoza ne samo što otvara drugu zbirku nego joj je posudila i naziv. Znakovita je i ne samo autoru važna jer oživljava uspomenu na poseban dan, prvu, a samo ponekad drugu nedjelju u mjesecu kolovozu, dan Sinjske alke, ali i trenutak u kojem alkar kopljanik trkom na konju mora svladati stazu u dvanaest sekunda tako što „u jednoj ruci drži koplje, / a u drugoj uzde ljeta“. Topot kopita zagluši mnoštvo koje oduševljeno izgovara alkarovo ime: „Na tribinama mogu biti svoj glas, slijediti ga u sedlu / s kraja na kraj trkališta…“ Bitke, one najslavnije i sad bi bile bitke za počasno mjesto, za ovaj dan, slavodobitni. I tako preko tri stoljeća: hajduci bi s Prologa sišli u grad, s plijenom se vratili na nebo i o čitavi horizont ovjesili kolut, alku. Nanizala su se stoljeća: jedno podupire drugo. Biti, naći se na trkalištu, vrijeme te i samog svrstava u povorku. Mirne su gradske ulice i kuće dok se bude na istom mjestu, bude se, dodiruju i dane provode, samo nedjelja ostaje nedjelja zauvijek.
Pjesma nije za pamćenje, ali je uzorak, primjerak hermetičnoga pjesništva u kojem nema eksplikacije, nema suvišnih objašnjenja, nulti je stupanj obavijesti, redundancije, svedene samo na vanjske poteze. Biti tu, znakovito je, tijelom smo izmjerili prostor, duhom zagrabili čitavu vječnost utkanu u dvanaest sekunda, kada u sjeni slavodobitnika protrčimo svoju Alku, svoj život. Stiješnjeno vrijeme novo je iskustvo pjesme. Vremenske kategorije i doživljaj vremena važne su poetske odrednice Jukićeve poezije i u širokom su rasponu: od svevremenskoga i vremenitog do vječnoga, onoga davnog (Salona, splitska sfinga, Ramzes, Bartolomej, Odisej, Jelačić ban) i višestoljetnoga što traje uz davno svršenu sadašnjost, „ulice dane provode“, ono dnevno, trenutno, nedjelja početkom kolovoza, dvanaest sekunda kao vječnost, „Nedjelja, ta davno svršena sadašnjost“ itsl. Izrazita konativna funkcija povezuje dvije Jukićeve pjesme: Splitsku sfingu i Ovo je Ramzes rekao sfingi, a ona na Peristilu izravno meni. Robinja ima svojega roba, s nekim je iz Egipta morala družiti, vezana je uz čudesnu tajnu o Ramzesu, njegove ministrante, povijest Zemlje i Neba, podjelu koju ljudi nikad ne će doznati. Znalca takvih tajni najčešće zovemo poetom vates.
I u drugoj zbirci pisanje pjesama poprimilo je poteze slikanja, nanose dubokih impasta, slikanje oblaka i oblačića, lišća, dječjih prstića, kapljica kiše, slikanje male planine koja je iza platna beskrajna, barem je takva u našoj svijesti. Važni su i odabiri boja za obrađene i neobrađene vrtove čak ako su posve blizu paspartua. Također, ima pjesama u kojima lirski subjekt analizira morfološku strukturu dovršene slike: neizmjerno more ustvari je Monetovo jezerce, kuće, ’usne’ šume, oblak u gradelama škure (prozorske rebrenice), gat koji se spušta u nebo, „kolotur s namotanim lancem na brodicama koje se s oblacima / zalijeću među otoke“, ’ribe vjetra’ koje s brodice „izmigolje u mokre rečenice“, a one više sliče kitovima (koji su opisani postupkom ponavljanja s obrnutom reduplikacijom: „samo jedu i plivaju, plivaju i jedu plivajući“), „zlato oko vrata“ (metafora, sinegdoha). U viđenjima lirskog subjekta promjene uporišnih točaka poprime kadšto obrazloženje sintagmom „umnožim oči“, „staze kojima se daljina uspinje u snove“, „uže horizonta“, „Dan se oprezno spušta u tijelo“, „Tako sam iz velike daljine razmišljao o Sinjskom polju“, „motor je negdje odmotavao pejsaž“, „rijeke iznad zemlje (…) prelijevaju pejsaž u jezero“. Iskustvo plovidbe lirskom je subjektu donijelo vizure izobličene zbilje, odsjaje i odzrcaje planine u valovima, u moru: „trnu čestica zbilje: bos hodam po mokroj travi“, „tada sam najsličniji planini koja uz obalu pliva / malo leđno, malo leptir“ (antropološki opis motiva iz prirode), „u čamcu mjesta ima za čitavo nebo“, „Valovi udaraju u potopljeno kopno: još se nisu priviknuli / na nebo u vodi“, „suhozidi mogu biti istodobno svugdje“…
O krugovima i drugom (2018) te Dvanaest sekunda kolovoza (2021), zbirke Miljenka Jukića, pisane nevezanim stihovima oslabljene silabičnosti, poetski su hit i intelektualni izazov budućim recipijentima sklonim erupcijama i vratolomijama poetskih misli i izričaja koji upućuju na kruti hermetizam koji se uveliko udaljio od začahurena svijeta Viktora Vide, kadšto i na poetiku kubizma i na futurističke vizije te mnoštvo uporišnih točaka kojima se lirski subjekt povlašteno izdiže iznad ljudi, događaja i pojava. I kad desnom rukom na ljudski način ukucava čavle u lijevu ruku pribodenu na križ, pjesnik Miljenko Jukić najavljuje snagu svjetlosti u našem životu, daljinama odvodi recipijenta u snove, otvara vidike čak i kad je Dan umrlih, penje ga na planine kojima su noge „u moru / među ježincima zvijezda razbacanih po dnu“. Sklonost matematici i planimetriji, krugovima i kružnicama, radijusima, smjerovima, rubovima, vrtnji i kretanjima, planetarnim prostranstvima, kubističkom pejsažu, plovidbi, odsjajima i odzrcaljenim svjetovima, Jukiću je bilo poticajno u razvijanju smisla za kolorizam i likovnost, za pisanje pjesme poput slikanja uljem na platnu, percepcijom likovnjaka koji poput Ruđera biva zagledan u vrh lista božikovine koji crta krivulje među osima. Ima pjesama s adresom, posvećenih nimalo slučajno Ivanu Kožariću (Plast sijena), Antunu Branku Šimiću (Brijeg), ali i onom što je obilježilo naše doba (Nekoć brijeg, danas društvo s ograničenom odgovornošću).
Jukićeva pjesnička riječ u svojem označitelju često raskida veze s označenikom, odnosno s izvanjezičnom zbiljom, i donosi još plodniju višeznačnost i postmodernističku izražajnost koju prati darovita pjesnička imaginacija. Njegove pjesme moderne su vokacije, ne razvijaju rime, oblike i vrste potvrđene u dugoj tradiciji silabičnog i izosilabičnog hrvatskoga pjesništva. Čak i kad su utkane u distihe i tercete, svojom proizvoljnom strukturom, predstavljaju novi, sasvim osobni poetski govor koji ne smije ostati samo na onom što se dosad otrgnulo od autora. Stoga ostajemo zapitani u kojim će se smjerovima pjesništvo Miljenka Jukića dalje razvijati.
Miljenko BULJAC
Miljenko Jukić
DVANAEST SEKUNDA KOLOVOZA
DVANAEST SEKUNDA KOLOVOZA
Nedjelja, ta davno svršena sadašnjost
kroz godinu je ista osim početkom kolovoza:
danas vječnost ne smije trajati dvanaest sekunda.
Trk kopljonoše na konju kinetičko je remek-djelo,
epski prizor za gledatelje: u jednoj ruci drži koplje, lirski
u drugoj uzde ljeta.
Na tribinama mogu biti svoj glas, slijediti ga u sedlu
s kraja na kraj trkališta premda između toliko ljudi na nogama
ostanu na mjestu.
Dvanaest i ni sekundu duže. Inače, svih bi zaglušio
topot kopita. Bitke bi ponovo vodile bitku za ovo mjesto.
Ili ovaj dan? Svejedno.
S Prologa uzdignuta nad ravnicom hajduci bi sišli u grad,
a onda bi s plijenom vratili se na nebo
o uže horizonta objesiti alku.
Jedno stoljeće drugo podupire oslanjajući se na bilo koju
povlaštenu kotu. Nađu se na trkalištu ili ih trkalište
pronađe i s alkarima svrsta u povorku.
Gradske ulice, mirne dok se s kućama bude na istom mjestu,
dane provode dodirujući ih sve odjednom.
Samo je nedjelja i dalje nedjelja.
DAN
Dan se oprezno spušta u tijelo. U istom času
odnekud neobjašnjivo siđe sutra koje, kao da je jučer,
kopni na licu. Sve što se razdani ostane u očima.
Što ne osvane i ne će.
Dan dug kao sezona bure (bure s borama dubljim
od debelog mora) izvješene minute,
ribe ulovljene s jedne i druge strane jutra,
suši na vjetru. Njihov miris zrije u nosnicama
kao zašećereno voće u tegli s rakijom.
Na način vrlo sličan godišnjim dobima
u grmlju se obraća lišću: svoje oblike čvrsto vežite za grane,
one će vas osloniti na svemir.
Gdje osvane, tu je dan dostupan očima.
Kad to kažem mislim dostupne su boje
kojima se na svečanoj sjednici jednom godišnje rujan
obraća parlamentu prirode: tako nalaže
ustavni poredak godine.
S vremenom se zakotrljaju kao i sve okrugle stvari.
Ubrzaju li toliko da ne stignem sve vidjeti,
umnožim oči pa dva-tri para očiju sve zapišu u mozak.
Što ne vidim, zapišem da nisam vidio.
Danima se danas priprema za sutra. Ako sutra ne dođe,
ako se redoslijed poremeti, proslave obljetnica
održavat će se svake minute: prošla je počela prošle godine,
sljedeća joj broji posljednje sekunde.
Gdje se dočepa noći,
danas tu prenoći.
PRISTANIŠTE KOJE NE ODGOVARA
SVOM OPISU
Svakim skokom u vodu naviješ ruke i noge,
pokazuješ da ne možeš zadržati zadani oblik.
Nadaš se spasit će te kakav otok, kad tamo
otoci, kao i ljudi, ponavljaju: još jedan Odisej,
još jedan brodolom kojem je izmakao.
Kamo god dospiješ ogledaš se u istom moru
s istim zvijezdama i ribama.
Ipak, ne izdrže obale dugo na istom mjestu.
Ni mjesta na obali, ni u mjestu ljudi.
Koliko je do mora, ono o svemu ustrajno razmišlja,
pa i o olupinama i oblacima na dnu.
Sve što se za nevremena dogodi, za utiha
more izgladi s ljudima.
O brodu koji, vjerojatno, nikad nije ni isplovio,
za istim stolom u krčmi naizgled ista posada već toliko puta
iznova govori da ga je zaista moguće vidjeti.
Jedino pristanište ne odgovara opisu pristaništa.
Mora da su, zapravo, mislili na svemir.
POSLJEDNJI ZVIŽDUK
Ti, plastična zviždaljko! gnijezdiš se u zvuku
jer nemaš očiju: sudiš utakmicu premda
uzorani travnjak mrzne i nije za igru.
Učas sve presiječeš kao britki vjetar
koji izvodi profesinalne prekršaje:
ništa nisi vidjela ni ne ćeš.
Zviždiš, a taj zvižduk svašta izmišlja, na primjer
brazilska imena pijetlovima.
Čim ispune arenu i iznesu perje,
vlasnik ih pali i gasi kao reflektore.
Tribine objesi jednu o drugu govoreći
kroz otvor zviždaljke.
Kaže toliko je gledatelja na svim stranama,
toliko fotografa i kamera da poželim
igrače predstaviti pravim imenom
i sve prekinuti
posljednjim zviždukom.
STAZE KOJIMA SE DALJINA USPINJE U SNOVE
Dogodi se da na daljinu gledam kao na sliku
zatečenu onim što slikari rukama u daljini vide:
u svoje zapletu ne svoje prste.
Polako nanose sloj po sloj boje,
nikada ne ostavljaju da se do kraja osuše.
Sve više boje neprestano mijenja boju.
Svaku stvar tako vidim – tako ništa ne vidim. Dodajući
što nedostaje, vrijeme ovamo dospije kao sezonske boje:
pobrine se za obrađene i neobrađene vrtove i voćnjake.
U prelijetu među nevidljivim granama
ptice zadržim u glavi sve dok mi krilima kao pčele
ne pokažu put u izgubljene snove.
Tako sam iz velike daljine razmišljao
o vrbama u Sinjskom polju.
VIDIK
Nebo zasijano očima.
Obzori se razmilili jedan u drugi:
sa svojim plijenom u prozoru penju se i silaze izmjenjujući
mjesta. Katovi s visoka gledaju što se događa sa mnom.
Nagnem se: tik ispod mog prozora lebde
o prozor obješene livade.
Drugačije je nebo na nebu nego nebo u očima.
Svakodnevno se upitam gdje je nebo
na svome mjestu?
Tko je Yves Klein nebeskoplave boje
koja se samo očima može spoznati?
Zabacim li glavu, na nebo postavim modre zamke
za modre zmije (Perun je tako vrebao zmaja).
Zvijezde su još uvijek na istome mjestu: u kovačnici ispod vjeđa.
Tu sam potkivao krilate konje i bikove,
čitava zviježđa.
S prozora mogu u cabarete ne pitajući za dodijeljene uloge.
Drvoredi mogu biti divovske noge od stola, na primjer.
Na stolu-pozornici slikarski pribor: nepomični obzori materijalnih
rubova, kostimi, nebo podijeljeno na nebo i more.
Na hladne i tople boje.
KOCKE ŠEĆERA
Nekoć pravi brodovi, sada kocke šećera,
upravo nestaju u šalici čaja.
Pristanište se uvuče dublje pod jezik
(u zaljev iza sjekutića) gdje jaružare
žlicom razbacuju glib i pijesak.
Drugi brodovi sklone se pod kožu:
odatle mogu bilo kamo, a da ne isplove.
Predane riječima, olupine nebeskih tijela
na noćnom nebu lišenu neba
potonu u bilo koju riječ.
Zatvore se u sebe, u kutiju u kutiji.
Stranice okrenute prema meni
crnim koncem ušivam iznutra.
Natovareni brodovi od isluženih riječi
na drugu bi stranu da se spase ponavljanja:
ovdje nemaju što reći.
Čaj iskrenem u želudac. Čitava unutrašnjost,
navijena gramofonska ploča,
kratko proradi pa stane. Kao alarm.
ODMORNO POSLIJEPODNE
Zaspim li na kauču, kao s hrbata brda u daljini
iz dnevne sobe obje strane brda vidim.
Zatim strane umnožim. Tako se penjem i silazim
niz više njih odjednom, nema im kraja.
Prevrnem se s boka na bok (ustvari,
premjestim se s jednog na drugo stajalište)
u rukama držeći obzore: izvrnute,
iskrenem ih iz punoga neba.
Ne mogu potvrditi odakle sam gledao more
kad sam prvi put rekao ja sam more;
gdje sam stajao. Tu bih ostao zauvijek
jer jedino odatle mogu svugdje.
STUDIJA ULICE
Posve blizu jedna drugoj sijeku se pod oštrim
kutovima. Ne mogu prestati dijeliti se čak
ni kad za to nema svrhe.
Pošaljem jednu u dućan, svega nekoliko
ulica dalje: vrati se autom
jer joj je brže.
Jednom su skoro dopustile tenkovima da stignu
prije pješaštva. Toga se sjetim uvijek kad netko kaže
kako kozje staze zakonski nisu razvrstane.
Jave se, katkad, iz nepostojanja.
Za mene je izlazak u šetnju kad ulice prođu kroza me,
a da od mene ništa ne traže.
Vuku se, dvosmjerne, sa mnom ili bez mene.
Pridržavam ih koljenima pripravan za maratone:
nikad nitko još nije trčao sporije.
Zato ni ne pamte nesretan slučaj sa mnom.
Na malo poznate načine svladavaju prepreke –
meni nepoznata mene.
MALI FORMAT
Passpartue oko oblačića, komadića neba.
Da ne navodim ptičice i lišće,
bezbroj dječjih prstića;
prostor između kapljiica kiše:
između naroda i naroda,
onog prije i ovoga sada;
između zatvorenih kapaka i svjetla,
riječi u riječi,
vjetra i vjetra;
između površine vode i neba;
između tijela i u tijelu vremena,
izgubljenih polovica;
rubova oblaka i hrbata brda,
lule i dima.
Planine su u malom formatu male.
Iza slike im nema kraja.
NIKAD NISI BILA
Usne šume pritisnute uz betonski zid moje kuće;
lepršavi komadić oblaka među gradelama škura;
gat spušten iz neba u nebo, neizmjerno more.
„Neizmjerno more, kažeš – više je Monetovo jezerce,
planina sa škrgama, prastara haljinica.“
Kolotur s namotanim lancem na brodicama koje se s oblacima
zalijeću među otoke kao zviždaljke među lišće;
ribe vjetra s palube izmigolje u mokre rečenice.
„Rečenice? jeftini satovi. Još više sliče kitovima:
samo jedu i plivaju, plivaju i jedu plivajući.“
Zlato oko vrata, viseći vrt primorskoga papra;
lovor koji ne govori previše. Što sve: mirta, moja djevojka;
smokvino stablo i svako drugo stablo, moja žena.
„Žena? Marija, Marija I, Marija II, Marija III, sve su bile žene.
Moje lišće je s krznom, haljina šuma s naramenicama.“
TAKO SVE POČINJE
Oči progovore tek kad u nešto prijeđem –
u nešto što nikad nije na istome mjestu.
Tako sve počinje: nešto odavde, nešto izdaleka,
s one strane memorije, iz ponora iza obzora.
Premosti vrijeme, poraz nikada do kraja izrečen:
nije se ni dogodio jer mu nema kraja.
Puni se sobom, buja, veže se nakratko,
dugo se veže: nije ga moguće ubrzati.
Samo od sebe sve pokrene, ubrza srce.
Poslije se grize.
Nekakva čeljust ga, žilavog, žvače.
Zatim ga ispljune kao košticu, kost, nešto bez okusa.
Miriše na zavjeru
i promjenu poretka.
Na nagovor zubi odgriza od grla.
Zatim sve proguta:
sto mojih glasova i još stotinu
o kojima ništa ne znam.
Za ova dva života nisam ih čuo.
Strah me, neću ni za trećeg.
NEBO U VODI
O rijekama iznad zemlje koje vrludaju prema ušću
kao kočije budnosti svome jutru;
o odrazima koji lijevcima prelijevaju pejsaž u jezero,
livadama obješenim o trup čamca na vodi.
O tome mislim uvijek kad bos hodam
po mokroj travi.
Tada sam najsličniji planini koja uz obalu pliva
malo leđno, malo leptir.
U vodi tijelo najbrže izmjeri volumen prostora
koji mu pripada. Svi drugi, uzburkani krajevima ruku i nogu,
uvijaju se s proplancima: u čamcu mjesta ima
za čitavo nebo.
Tako brodim morima kojima su brodovi oči,
upoznajem se s osamom, tim izostankom bilo kakvih
dokaza o čvrstome kopnu. Radi se o slobodnom
mjestu u Vedama, stihovima u mojoj glavi.
Motor je negdje odmotavao pejsaž.
Valovi udaraju o potopljno kopno: još se nisu priviknuli
na nebo u vodi.
VRT KAKO GA VIDI ZID OKO NJEGA OBZIDAN
Učim jezik povrća i cvijeća jer vrt postajem,
ukoričen rječnik iz kojeg prepisujem
pritiskujući tijelom zemlju.
Tako suhozid obzidan oko vrta vrt vidi
uvjeren u snagu svake travke
kao u rogove bika.
Veseli se gušterici jer u istom grmlju
isti je zakon za kamenje i gmazove:
trbuhom dotiču zemlju gmižući uokolo;
u rujanskom vrtu se presvuku.
Sklupčani, zarastu u korov.
Dok obzor vitla crvenom krpom,
bik u rogatom kraljevstvu oštri travke,
oštri jezik, riče na rešetke rubova
koji se pojavljuju i nestaju,
a da se ni ne snoća.
Nabacio krpu na rog: ponestane li zemlje,
uzorat će nebo.
OBLJETNICE
Ponekad se vječnost skloni u okrugli datum
gdje ostane zauvijek.
Požuri bar na jedan dan biti negdje
gdje je ne će pratiti sutra ili jučer.
Svi drugi dani, naravno, ne dijele
istu sudbinu.
Svi se zbog osjećaja tako osjećamo: zbog olakšanja
što nismo potrošili život na ono što je pokraj.
Stoga nije čudno što se obljetnice provlače kroz svaku
minutu: neuhvatljive sekunde nisu od jučer.
Uprkos nevremenu,
za sve je potrebno imati vremena.
Vremena koje zna što čini, a istodobno ne zna
da je danas Dan mrtvih.
SPLITSKA SFINGA
Za Sfingu kažu
da je željna
svakoga svoga.
E pa nije.
Ima ona, robinja,
svoga roba:
iz Egipta morala je s nekim
doći.
OVO JE RAMZES REKAO SFINGI, A ONA NA PERISTILU
IZRAVNO MENi
Stoji između stupova koji kao mramorni ljiljani šikljaju uvis.
Poniznim držanjem iskazuje im poštovanje.
Prirodnije joj je da se, nepomična, ispruži: tako može bez pomicanja
izaći u šetnju i, istodobno, ispunjavati obveze.
Svakodnevne dužnosti drže je na istom mjestu: uzmu joj
svo slobodno vrijeme jer u svakom trenutku mora biti svugdje.
Vrijeme koje uđe u kamen ne izlazi, ne želi vani: mora da je
uklesanim riječima unutra zabavno. Na onoj nevidljivoj strani.
Najrječitiji dio granita onaj je pod rukom: komadić unutrašnjosti
bez zadanog oblika i simetrije, njeno srce.
Od svih dana u tjednu najdraža joj je nedjelja: obožava
gledati ministrante u haljinama kakve je Ramzes nosio.
U kavani Luxor priča mi o zagonetnoj povijesti Neba i Zemlje.
Tu podjelu, kaže, nikada ne će spoznati ljudi.
KOLAŽ
Izrezati kolaž zemlje u raskoraku preko Gibraltara.
Umjesto Atlasa nebo poduprijeti željeznim elementima,
na okvir razapeti tendu i, sam sa sobom,
za stolom na terasi osluškivati more.
Čim čeličnoplava voda poprimi sva svojstva
(pa tako i ona zbog kojih ugibaju ribe), papirnate
brodove mladi kapetani odvoze u rezalište.
Večer postane škver bez navoza i narudžbi.
Škare posred uha, konopci zategnuti samoglasnicima
bezimenog vjetra. Umjesto jarbola u nebo se uzdižu
rukavi i nogavice zime, nagovješaji kopna.
Slova preko usta. Žlice loncu i onom što se u loncu kuha.
Svinjske polovice obrađene na mesarski način.
Od ljeta odsijecaju meso za sušenje:
malo otmu od mjesta, malo od kukaca.
Pod pravim kutom u okvir sam još smjestio stol s nogama
koje se, po želji, rasklope i udare strojevim korakom.
Prva je nedjelja u kolovozu: danas će trijumfalnim kasom
jurnuti preko Alkarskoga trkališta.
Novine na stolu lako se prometnu u sanduk sa streljivom.
Tiskane u krivo vrijeme zamjenjuju obrok.
OBLACI
Govoriti o oblacima kao da su ptice selice,
reći proletjelo jato divljih oblaka –
kad sam podigao oči
vidio sam dva krilata bika
s nogama u moru
kako, svaki na svoju stranu,
potežu,
vuku
konopac obzora.
NEKOĆ BRIJEG, DANAS DRUŠVO S OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU
Sve zamisli inženjera o namjeni prostora
brijegu ne znače ništa.
Neboderi mu odgrizaju od usta; sa svih strana
uzimaju malo od očiju, malo od jezika.
Na ovom mjestu lišenu vidika nekoć se uzdizao
obronak na kojem smo odmarali oči.
Proljeće se spuštalo padinama kojima se sada penju prozori:
stalno žele nadoknaditi vidik.
Svakom nešto nedostaje pa žele
brijeg otkupiti.
Doduše, još žive oni koji se sjećaju šume i najviša vrha
s kojega su bistrili zjene.
Danas razmjenjuju poglede s balkona.
Među zgradama očijukaju prozori:
iz podruma se penju na mansarde, ali im nijedan vidik
nije po volji.
BRODOVI NA SUHU VEZU
Usidreni u poznatom dvorištu,
ili nepoznatu – svejedno, čim se spomene more
brodovi na more isplove.
Mornari u dnu broda ustraju
u šutnji, a i o tome šute; sjećaju se vremena
kad u vodama nije bilo kopna.
Onog vremena koje je blizu.
Vremena kad se nije mislilo
o vremenu.
Nisu znali za otoke i njihova imena.
Nebo bez ptica bušili su suglasnici pomičući more
kojeg ni nema na zemlji.
Dan-danas valovi oru obalu:
sve što se pomakne nazovu
po živim bićima.
Ništa se ne pomiče.
Svaki je pokret više nagovještaj
ili slutnja.
Dok u krčmi kapetani nabrajaju
imena svojih mora, brod usidren u dvorištu
leži na dnu mora bez imena.
NERAZVRSTANE CESTE
Nerazvrstani putovi izbezumljeni zbog žurbe
strovale se niz strminu na različitim mjestima s brze ceste
jer mrze raskršća i susrete.
Poispadala popodneva završe
u šipražju uz put zajedno
s onim istim mokrim pticama koje su kljunom
namještale perje na kiši, a ja ih nazivao
obješenim zvonovima:
na granama su, uplašene, perjem opipavale
okolni zrak i molile kao naježena koža
da se ceste opamete i pripitome dok još mogu,
dok još ne moraju biti svugdje.
Do te mjere mi je bilo stalo
da sam na Kočinjem brdu izašao iz auta
i oputinama nastavio u Solin pješke.
BOJE
Temperatura tako postupa s rujnom,
riječi sa živcima. Tako miris vješa
lišće o peteljke suglasnika, zloguku
pozadinu o boju koja sve upije.
Što ne upije o tome pjevaju
okolni obronci s kojih dopire
nešto što struže prozorska stakla
pripremajući sobu za pun mjesec;
nešto što se jedva sluti. Krene
s različitih točaka, iz trbuha,
uha, dotakne jezik, kožu i sva
osjetila. Kad sve dotakne izmišlja
predmete i krsti ih imenima boja:
karmini i cinoberi koračaju
staklom izloga. Unutra se suše
novine koje, polako, pobijele.
To bijelo šapćući u početku
struže fotografije, zatim tjednima
skida naslove. Sredinom kolovoza
cvjetni uzorci zavjesa prekriju
zidove i sobu napune sjenama.
Vani se oružaju požari, spremaju
se sve promijeniti: od zelene i žute
do zloguke crne. Naiđu li oblaci
i slijepe mirise i jesen, ptice,
riječima slične, odreknu se zemlje,
tako i zemljano-sive boje:
sjate se na protegama
povezanim sa svijetom
kamo tek cvrkut dopire.
Boje obilježavaju živce
kao žicu poredane ptice.
BOJE IZ TUBE
Zatrebaju mi kad mi ništa ne nedostaje.
Kad ne mogu prepoznati što vidim,
na primjer: kupolu ili polovicu naranče.
Boje pamte temperaturu kože. Tako moj portret
i svi drugi bijeli portreti izniknu iz bijele pozadine.
Vidi se: boje su prisutne iako se ne vide.
Odjeća navučena rasvjetom:
boje koje mi dobro stoje putuju na posao,
na stranačko okupljanje boja.
Palete, zmijama slične, uvuku se pod vjeđe:
u okvir, odškrinut prizor.
Nema ih manje iza trepavica nego obojenog perja ptica.
U tubama nogu miruje krajolik.
Učas ga mogu nacrtati: u proljetnoj travi
po sjećanju iscrtam putove.
Prostor među linijama ispunim
istiskujući iz tuba, kao bosi Pollock, čiste boje.
MJESTO
Jezik bi lako mogao biti jezero, i obratno:
korito rijeke mokre rečenice.
One poznaju vodotoke
kao svoje ribe.
Od svih riječi najčešće izaberu pored i ovdje.
Pored nekoga ili nečega.
Blizu bliskoga i dalekoga. Blizu ničega:
mjesta nema ni za vrh olovke.
Čak su i pjesme, izgleda,
o pjesmama.
Rijeke:
pritoci pritocima.
Kao na zemljovidu, sve je ovdje
i sve je nedostupno.
Sve je dostupno: stol je na istom mjestu –
drvo je ostalo drvo; zavjesa je preživjela
svoje postojanje.
Na ovom mjestu još je slobodnog mjesta.
ŠUMA
Padine se spuštaju po svibanjski broj
revije za lovce.
Vidici se uspinju i cvrkuću s vrha.
Ptice vidika prelijeću s kraja na kraj šume –
kao od šale izbrišu granice obzora. Krošnje
pojedu ptice; neprobavljive kljunove ispljunu.
Šuma je zeleni kalendar po kojem se ravnaju
jeleni i lisice.
Lovci puštaju pse da pobjegnu, a onda ih dozivaju
pušući u rogove.
Na naramak drva, kao na grm s plijenom ptičar,
reži drvosječa.
ZAPISI O VODI
I
Ničega u moru nije toliko
kao mora u moru.
II
Svako moje stanje
nalik je nekakvom
stanju vode.
III
Voda pomiješana s kavom nikad nije vruća,
misli kava.
IV
Jezik je najsličniji
vodi u ustima.
V
Cijelo nebo stane u kap.
VI
Kapi ne graniče s kapima.
NASTANAK PJESME
Naravno
da riječi nemaju rubove:
od prozora do vrata,
u ona dva-tri koraka,
odlučile su ne držati se teme
nego onog što bi očima
mogle izreći. Uši im,
naravno, ne proturječe.
Jezik, približavajući se vratima,
razmišlja samo o budućem vremenu:
što će reći; što će reći
ako ništa ne reče.
Na kraju uzme olovku
i napiše hoću govoriti;
hoće reći zna što hoće.
Ono njegovo „jedino sve
odjednom je s vidljivim krajem“
izrezanim rubovima,
zubima kolaža,
dodiruje
zajedničke zime
pažljivije od vrsta
koje u ustima njeguju potomke.
CRNOGORIČNA MRTVA PRIRODA
U lukama se drže skupa brodovi i kuće. Ponekad
samo zamijene uloge.
U daljini za koju nisu sigurne mogu li je nazvati pučinom,
oči zaborave da bi ih to neznanje moglo stajati čvrste slike:
za njih su nematerijalni rubovi okna samo otvor,
širom otvorena vrata krčme.
Brodovi u luci nestajali bi i pojavljivali se uvijek
na drugom vezu. Bili su sve ono što je stajalo nadohvat
dodiru kako bih uvijek mogao provjeriti svoje postojanje –
do današnjeg dana nisam ih uzeo u ruke.
Jednom sam tako htio dodirnuti sebe.
To namjeravam otkada sam spoznao da je krajnje vrijeme:
nije bilo sekunde da nisam nastojao odvažiti svoje godine,
onu sljedeću koja nikako da započne.
Naravno da nije lako među nagomilanim godinama
raspoznati nepostojane trenutke, razgovore iza kojih
ostanu zalihe riječi koje, natovarene na brodove,
nepovratno otplove.
Prozori na brodu budite moru pristanište!
Neka mora plove od prozora do prozora među palubama,
od brodova na moru do brodova u očima
dok im ne oduzmu more i na obali ih spale.
Podjela na zatvorena i otvorena mora ne znači ništa ako u dnu
broda povraćaš more jer ne podnosiš njegovo nemirno i nepoznato,
njegovu neprozirnu dubinu. Uvijek možeš zatvoriti oči
i tako obavijestiti centar za ravnotežu.
Crnogorična mrtva priroda materijalnih rubova
ne znači da je nemir napustio moje zglobove i mišiće:
obalu mogu nazvat nebom ako mi se prohtije,
zidove sobe zidinama Dubrovnika.
Tako valovi, zapravo, lupaju o hridi neba i čvrst mjesec.
SUHOZIDI
Idealna skulptura: ograda svemu
što se može ograditi, izrezati na kriške,
slično kori naranče ili mjesecu.
Idu uzbrdo koliko
i nizbrdo.
S jedne na drugu stranu otoka.
U rupe među kamenjem sjene ulaze
poput kupača u vodu: služe se zidovima
kao žalom more.
Poslagane na hrpe, pojavljuju se i kopne:
šuljaju se kao apstraktna stada koja pasu
među kamenjem i cvijećem.
Nisu samo obale otoka bez kraja i početka.
Kad jednom ulove svoj rep i svijet okruže,
suhozidi mogu biti istodobno svugdje.
Svakim kamenom mogu zapaliti vatru.
Rječitije su ruke na kamenu
nego ženi na ramenu.
NA PRIVEZIŠTU
Brodsko okno je more u prorezu,
brodovi na vezu
vaze s cvijećem.
Ukoričen zveket svjetla ljeska se u staklu.
Mač o pasu ljetnom danu udara
o neprobojni oklop neba:
u dolami alkarskoj stablo smokvino
uvalom pronosi plamenac
i zlatno odličje.
S broda ću ponijeti vrećicu
za svježe smokve.
Za sve drugo: zgodnu ljetnu torbu.
SILOGIZAM
Ništa ne postoji.
Ništa postoji.
Za obje tvrdnje jako je bitan
vizualni dio, t.j. font slova.
Druge premise su značenje priloga nikako
i imenice ništavilo.
Znam: prilog samo nadopunjava značenje.
Ali, opet, kakav logički zaključak izvesti?
Kako, molit ću, čudom se čuditi ničem?
Još čudnije: ne čuditi se ničem.
KRAJ LJETA
Posljednji dani kolovoza
jedan od drugog posuđuje
škare za rezanje.
Boje su uvijek na drugom mjestu.
Zirkanje jutra daje im željeni
oblik.
Dugo nabrajaju,
duže od jezika, zrenja sladora –
razgovora o berbi.
Naljepnice s heraldičkim bojama
lijepe na boce ne otkrivajući
tajne svoga poziva.
To ih je zabavljalo: bile su sve drskije
najavljujući pobjedu kao pred utakmicu
gostujući trener.
Nestrpljivije od zrela voća,
ramišljale su o svim mogućim
zločinima osjetila.
Jedino što je svaki izbor nezgodan:
toliko je grana na svakoj grani,
a sve su za rezanje.
RUBOVI, REŠETKE RUBOVA
Lađar, više njegov glas iza obzora, dovikuje
vratite mi vodu, moje rijeke.
Vratite mi vodu!, kažem, ili ću drugačije
razmjestiti oblake.
Takvi su zakoni zemlje:
obale su svuda, čak i iznad zemlje.
Na drugu stranu bi podjednako živi i mrtvi.
Ponekad jedni drugima zauzmu mjesto:
ne poštuju zabranu prelaska čak ni kad jaruge
postave barikade.
Obale nematerijalnih rubova prijeđu u rešetke obzora –
vodotoci se izliju i svemu promijene raspored.
Odsjaji, odzrcaji neba proviruju kroz rešetke –
gole grane.
APSTRAKTNI PEJSAŽ
Ništa do ničeg
u bilo čemu.
Dohvati se tako ništa bilo čega
i sve ogoli.
Taj predikat,
podloga koja uznemiruje korake –
nisu ruke i noge samo izmučene kosti
nego ruke i noge duše.
To pretjerivanje s dokazima –
s kašljucanjem svjetla koje računa
s nigdje i nikako
kao s fenjerima.
Očima ih osluškujem.
BRIJEG
- Šimiću
Posadio ga netko da me prisluškuje.
Pomislio bih tako da ne znam sve o tom
brijegu s uhom prislonjenim na zemlju
u dvorištu ispred kuće.
Oči su brijegu golo kamenje, pradjedovska kuća
pas koji reži i na bose korake.
Brdo ne više od hrasta: uz njega sam se verao
stazama koje je vučji čopor probio za sebe.
Vidokrug s vrha dopire u nedogled.
PLAST SIJENA
Ivanu Kožariću
Nešto ljepljivo je u krvi. Nešto što drži
sve na okupu. Sve bubrežasto i crijevasto;
sve zapisano i još nezapisano, pa tako i nepripremljen
govor, nešto u prezentu ili s hrpe.
Ostane dugo i stoji, taj nenapisan govor.
Duže od dugih Krležinih rečenica.
Neko vrijeme riječi traju kao letve, rešetke na prozorima.
Zatim kao štapovi podmetnuti pod šator:
iskošeni vjetrom, na sebe preuzmu sudbinu
polegle trave prije nego je kosci oslijepe.
Prije nego sijeno u plast sabiju
spremajući se za kišni dio godine.
NOĆ
U njoj su noževi boja posloženi
kao u pretincu;
oštricama različite duljine
prilagođavaju se mjestu i vremenu radnje.
S drškom horizonta u ruci,
boje osjećajima barataju vrlo osjećajno.
Tako nepostojeći krajolik
nadomjeste slikom krajolika.
Zatim sliku umnože:
sve zajedno uvuku se u pejsaž
koji privlači komarce.
Ujutro, probodeni svjetlom,
noćni predjeli nešto sahrane, nešto
od noći u glavi zadrže:
nekakvo predskazanje, sjene
kojih ima više nego predmeta – dokaz u koji
nitko ne vjeruje.
Danju izlaze u pratnji pročelja.
Zaostalog snijega ispod svega –
ima ga i pod kožom.
ZNAMENITI ŽIVOT SMOKVINA STABLA
Pod smokvom Natanael* kuje
oštricu kose.
U to vrijeme miris smokve i zvuk kovanja
imali su čvrstu formu.
Prolaznik (izdvojen iz nepomičnog prizora) primijetio je kako
smokva ne zadržava miris za sebe.
Prošao je brže nego mu je Natanael
mogao odgovoriti.
Mogao je, ali to bi izgledalo
kao da ga se ne tiče.
*Natanael: sv. Bartolomej
ODASVUD
Nevjerojatnom lakoćom glas izreže mrak
i složi ga pod jezik: odatle guguće.
Ptice su krajoliku duše potrebne,
ponekad i čitava jata.
Oduvijek je tako: sve ptice cvrkuću
iz svih smjerova u mome smjeru.
Iz mene u me:
kao žute riječi u žuće.
Iz nepostojanja ili pomisli o njoj.
Iz budućnosti zabavljene žudnjom:
kad jednom prođe, sustignu je riječi
koje je ohrabre da ustraje.
ZASTAVA
Sve boje na barjak! Na barjak
s daljinom koja bi mogla biti
svuda, ali nije: držim je u ruci
mašući da je svi vide. Tu joj je
mjesto. Boje su svuda uokolo:
crvena guguće iz zrela voća;
bijela iz svih drugih boja;
plava, poput modrog neba
u pozadini, uglavnom šuti.
Smišlja kako sebe predočiti,
dokazati da oči obave
samo dio posla. Drugi dio
ogleda se u vjernom odrazu
u vodi. Za mirnog vremena
nebo uzme očekivan oblik,
kao linoleum ili omča.
Zaviruje ispod površine
gdje, uponoreni, sunce i
mjesec svijetle poput farova
oko kojih kruže jata riba.
Za nevremena boje rone
dublje od dubine: šarama
štipaju svemir u vodi.
CRNA NOĆ CRNU KABANICU SVLAČI
Oguljene kriške Mosora
prozor nagonski halapljivo guta
iako već danima posti.
Od brašna mraka na prozorskom staklu
oči mijese obrise planine – modre posude
s modrim cvjetovima.
Svjetlost zubima grize kožu obzora:
otkuda god krene,
izgubi se u visini.
Od svih zvukova ne prepoznajem
nijednog: s obješenim rubljem,
ljuljaju se na užetu.
U polusnu dopru dokle prve zrake
kroz zavjese dopru. Dio ih se raspe drugim prostorima,
dio iz tih prostora u tek otvorene oči.
RIJEČ MORE
Govoriti o moru znači dane provoditi s piratima
pridodajući svakom obzoru kakvo kopno.
Jedno more drugom kopa oči kao nebo pred oluju
mornarima, kao stvarnost u nevolji brodovima.
Moje (tobože moje) lađe plove po mom (nikako mom)
redu plovidbe: moja prava lađa nije od drva ni od čelika.
Kompas ne pokazuje smjer plovidbe sa zemlje na nebo
ni obratno, na primjer rušenje oblaka u izvrnuto nebo.
Dolje, dublje od dubine, oblaci se rote kao posljednji
govornici oko mrtvoga jezika. O tome svjedoče boje.
Dogodi se da ih pokrovnom crnom presvuku valovi:
mogli bi im pregristi jezik, zubima uvesti red u kalendar.
Riječ more na moru obično ne podrazumijeva daljinu:
riječ je više o imenima horizonta.
NIKAD PRIJE NISAM TAKO UPOTRIJEBIO OČI
Nedjelja mi je uzela cijeli tjedan.
Obližnja cesta, nepomaknuta, odmakla se od parkirališta
do najbližeg obzora odakle gleda gdje bi.
Neodlučna, vratila se autobusom na odmorište
družiti se uz kavu sa svima. Kava je, moram prizati,
zaslađena vodica, bez ičega od onog baš mi prija.
Prašnjavi srpanj ostao je vani. Nikada ga nisam
vidio umornijeg. Unosi, izgleda, sve što s okolnih brda
može unijeti. Pretpostavljam, sprema se ostati u glavi.
Znam, u autobusu ću poslije sam sebi priznati
da je sredina siječnja. More je mlinski kamen,
a planina u moru koliko je u žitu zrna žita.
Magistrala se provlači između dviju rečenica
iz Pomrčine sunca i mjeseca. Srpanj, zmija na usnama,
trbuhom dodiruje drugi kraj svijeta.
Kroz prozor, dan za danom ulazi nedjelja.
Ni u jednom danu nema je manje iako od svakog
zahtijeva sve više pažnje.
KAVANA ZENTA
Most od jarbola odavde do vrha Brača.
Uspnem li se metar, vrhovi jarbola spuste se u Supetar.
Ispruženom rukom s terase mogu dohvatiti trajekt,
onaj sezonski u osam predvečer iz Splita.
Za noćne cvrčke među nabreklim granama
Rubens špijunira nijanse boja:
u društvu gracija, punašnih krošnji borova i akacija
posljednji kupači ulaze u vodu.
VRTNJA
Dvorišta i trgovi su redovi kuća
koje u igri izmjenjuju
pročelja.
Tijelo zapisuje svaki pregib
i dodir obruča: u vrtnji
razmišlja zglobovima.
Na kraju se okreće u mjestu.
Prostori se umnože služeći kao pokretne trake
mrtvim nogama.
ZA STOLOM
U stanu sam imao dva stola:
jedan s dvije, drugi s dvanaest stolica.
Posjećivali su me prijatelji računajući i one
koji nikad nisu došli.
Premda odsutni, za stolom su iznosili
svoje razloge: u svome stanu oni viču,
a ovdje se ništa ne događa.
Tako nikad ne bi započeo ni jedan sukob,
pa onda ni razgovor.
Prije večernjeg objeda čitala se balada o kruhu
da bi dvanaestorica mogli biti tamo gdje kruha nema.
Dok su me još služile, rukama bih upalio svijeću:
teško je i povjerovati da bi onako nevidljivi
svi ostali na okupu.
Stolice bi se razišle, a s njima i raspored sjedenja.
Izmišljali bi riječi koje svi govore.
Veliki stolovi to neprestano čine:
premjestim stolicu, stol se pomakne;
odložim čašu na ploču, ne znam iz koje sam otpio –
u svim čašama ljeska se isto vino.
Na stolu za dvoje čaše obave tisuću drugih poslova.
Odu na ručak, vrate se pred spavanje. Kao olovni vojnici,
u stavu mirno očekuju zapovijedi.
Čaša je mač bana Jelačića, tako čvrsto je držim.
Stiskajući nogama stolicu kao konjske bokove,
preko stola bih se udaljavao dva dana, a onda,
dva dana stariji, vratio se okrvavljenih ruku.
Onu čašu koje nema u novom stanu držim iznad stola
na rasklapanje. Onu istu.
Vidim je jer znam da postoji.
NASTOJIM BITI SUBJEKTIVAN
Na nožicama od volframove niti
sa stropa pobježe sijalica. Za njom strugnuše u tminu
sve poznate strane svijeta.
Protrnem kad spoznam da vrata nisu ni postojala.
Oči nasumce kruže i zaviruju svuda.
Tamo gdje razum ne dopire
mjernim instrumentima. Gdje nema prašnjavih puteva
ni ogrebotina od trnja.
Tu stabla ne rastu prema nebu.
Zvuk ne vodi svirali od jednog komada drva.
Pisak utisnem u svaku kost – titranjem okolnog zraka
vrijeme režem oštrim bridovima.
Jedna frula s kraja buđenja mi reče:
melodija ne ovisi o položaju prekidača; vidjeti osvijetljen
drvored uz ulicu ne znači da postoji ni drvored ni ulica.
Lica prolaznika prepoznajem škljocanjem selfija bez fotoaparata.
Kao pjev psihopompa pijetla, moje misli
pjevaju o suncu.
Slile se u bljesak filma iza vjeđa.
S kraja buđenja drhtim od straha da ne otkriju previše.
Kao i svaki vladar,
granice kraljevsta
(bez obzira na žrtve)
branit ću iz svoga dvorca.
SEPIJA
Kako to – nijema, a može me dozvati jasno
izgovarajući moje ime.
Ili ime ovoga grada. Reći – ja sam tvoj grad u ovome gradu,
smeđa poslanica puna zelenih riječi.
Neodvojivo od glasnica, vrijeme premosti
malo vremena i onda, dok smo još zajedno,
izgovorenim riječima kaže
da povuku riječ.
Novi početak je svakako potreban,
možda i nekoliko početaka:
skupina pogrešnih odgovora
kraj od početka bliži svome kraju.
Događaj koji se nije ni dogodio
na bezimenu trgu trubi s postolja:
dok su prošlost i sadašnjost na razglednicama još skupa,
sepijom prekrije malo toga. Gotovo pa ništa.
PLANINE
Ne znaju što bi s nogama u moru
među ježincima zvijezda razbacanim po dnu:
planine dišu škrgama plivajući s jeguljama
i račićima u vršama;
ne moraju biti veće od omanjih otočića
da bi pod vodom bile beskrajne.
Za nevremena potonu u same sebe: nepristupačne,
bez stabala i riba, vrate se u kamen.
Prijeđu u samoću: ne treba im puno da se ogrnu šumom
i okrenu glavu na drugu stranu.
Sve što su očima raspoznale u moru,
planine su već vidjele nogama.
Najteže im je odrediti boju neba: pogriješe li,
gledajući gore mogu napraviti veliku štetu.