CRO LAUDATO SI

 

 

Piše: Maja Duspara

  1. svibnja 2015. godine svjetlo dana ugledala je enciklika pape Franje „Laudato si“.  Tom enciklikom papa se obraća katolicima i svim ljudima dobre volje da se zauzmu za očuvanje okoliša. Tema je bliska svim stanovnicima majke Zemlje (op. kako je sv. Franjo naziva), pa je primjena same enciklike dobila i evangelizacijski karakter. Tri su obilježja koja karakteriziraju encikliku, a to su: znanstveno istraživačko, povezanost svih stvorenja na svijetu koje proizlazi iz Božjeg čina stvaranja te nerazdvojiva povezanost ekonomije, ekologije i siromaštva.

Krščanstvo nas uči da je Bog stvorio svijet i čovjeka. Isto tako Bog sve što je stvorio dao je čovjeku na upravljanje, ALI nije mu dao upute za korištenje i upravljanje.  Čovjeku je dao razum i slobodnu volju da sam se snalazi i slijedi prirodne zakone. Bog želi čovjeka kao sustvoritelja ovoga svijeta. Tako je čovjek dio svijeta, u njemu se otkiva i razvija, a svijet postaje „njegova kuća“.

U svojoj enciklici papa Franjo nudi i neka rješenja kao što je etika tehnologije i život po uzoru na sv. Fanju i  Isusa Krista.

Primjer potpunog sklada s prirodom i zahvaljivanja Bogu što ju je stvorio je sv. Franjo Asiški koji se, kako tvrdi sv. Bonaventura, sveopćim pomirenjem sa svim stvorenjima na neki način vratio u stanje prvobitne nevinosti. On je hvalio Boga za sva stvorenja i učio je svoju braću ljubiti sve stvoreno. Budući da je sve stvoreno od Boga, čovjek ništa ne smije sebi držati u vlasništvu, jer je i on sam Božje stvorenje. Sve nas je isti Otac stvorio i sva bića ovoga svijeta su povezana u neku vrstu sveopće obitelji, ali to ne znači izjednačavati sva bića i oduzeti ljudskom biću jedinstvenu vrijednost koja ujedno za sobom povlači beskrajnu odgovornost. Ljudsko biće nije tek jedno u nizu stvorova, nego je kruna Božjeg stvaranja.

Papa Fanjo ističe: ,,Mir, pravda i očuvanje stvorenog svijeta su tri potpuno međusobno povezana pitanja, koja se ne mogu odvajati i obrađivati pojedinačno, a da se ne padne u redukcionizam“. Ako odvojimo bilo koji od ova tri međusobno povezana pitanja ne možemo imati ispravan odnos prema stvorenom svijetu. Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji, je pozivao svoje učenike kroz razgovore da prepoznaju očinski odnos koji Otac ima sa svim stvorenjima, te ih podsjeća: ,,Ne prodaje li se pet vrapčića za dva novčića? Pa ipak ni jednoga od njih Bog ne zaboravlja“ (Lk 12, 6). Sam Isus je živio u punom skladu sa stvorenim svijetom. Ako je Sin Božji ovako poimao sav svijet i sve stvoreno na njemu, onda smo svi pozvani poštivati stvoreni svijet i ne narušavati njegov sklad.

U svojoj enciklici papa tehnologiju smatra ujedno kreativnoću i moći. Čovječanstvo je napredovalo velikom brzinom, što opet NE znači da je i zrelo odgovorno primiti svu tehnologiju. Stoga je potrebna etika tehnologije koja će modernim znanstvenicima posvijestiti da nije etički dopušteno sve što je tehnički moguće. On želi suvremenom čovjeku posvijestiti da je on sam dio stvorenog svijeta, a ne netko iznad svijeta. Čovjek je u svijetu i ne može bez svijeta. Papa vidi rješenje – u čovjeku kao odgovornom upravitelju koji se brine za svekoliko stvorenje, jer pogrešan način shvaćanja čovjeka može dovesti do iskrivljenog načina života.

Često sv. Franjo stavlja se kontekstualno u odnos s ekologijom. U svojoj biti nemaju ništa zajedničko, osim što se uzima sv. Franju kao zaštitnika ekologije, a ne ekologom.

Za sv. Franju Ivan Pavao II piše: “Ljudi se dive i ljube asiškog sveca jer vide da je u njemu na primjeren način ostvareno ono što oni najviše žele, a da ipak to ne uspijevaju ostvariti u svom životu, a to je radost, sloboda, mir, sklad i njihovo međuljudsko pomirenje i pomirenje sa stvarima”. (pismo Radiabat, 800ta obljetnica Franjinog rođenja). Upravo čovještvo koje je ostvario svetac, savršeno utemeljeno u Bogu, jest ono po kojem u njemu blista “jedinstvenim sjajem izvorni ideal čovjeka da bude slobodan i suveren u svijetu, u poslušnosti Bogu. U tome je i izvanredna bliskost i privrženost svih stvorenja prema Siromašku, zbog koje se ptice zaustavljaju ne bi li čule njegovu propovijed, vuk – prema poznatoj legendi – na njegovu se riječ smiruje a sam oganj postaje “prijazan” ublažujući svoj žar. ‘Hodajući putem poslušnosti i savršene podložnosti volje – piše njegov prvi životopisac – zaslužio si je veliku vlast da mu se pokoravaju stvorenja'”.

Izvor nadahnuća za sv. Franju prema papi: “Posljednji temelj Franjina mira je sam Bog kome se obraća u molitvi”. Ivan Pavao II. zatim precizira da je potrebno, radi svojstava kojima se divimo u Franji, zaći do korijena: ” Mir, radost, sloboda i ljubav nisu se u Franji našli zajedno nekim sretnim slučajem ili darom naravi, nego zahvaljujući odluci i dramatičnom postupku koje on uključuje i izraz ‘činiti pokoru”. Ako je istina da je taj izraz “činiti pokoru“ najčešći u svečevim spisima te najbolje sažima sav njegov život i njegovo propovijedanje, Franjo je “došao do radosti putem poslušnosti i posvemašnjeg odricanja samoga sebe, došao je do ljubavi prema svim stvorenjima “prezirući samoga sebe”, to jest, evanđeoskim jezikom, pobjeđujući sebičnost”.

Franjina ekologija počiva na: bratskoj solidarnosti sa svim stvorenjima, poslušnom i ljubaznom poštivanju života, siromaštvu kao odgovornosti za stvoreno.

Dok ekologija je znanstvena disciplina koja proučava procese funkcioniranja okoline u vremenskoj i prostorno dimenziji te normalnim i promjenjivim okolnostima.

Franjina ekologija jest ekologija bratstva koja povezuje sva stvorenja u slozi kako bi se u bratskom nastojanju izgradila zajednička kuća, „sestra majka Zemlja“. Taj stav, koji se temelji na njegovu odnosu prema raspetom Kristu, a dolazi do izražaja u njegovoj Pjesmi brata Sunce, u oprečnosti je s gospodarenjem i iskorištavanjem prirode koju provodi tehnokratska ideologija dajući prednost „imati“ pred „biti“.

U enciklici Laudato si’ papa Franjo upozorava na uzroke krize suvremenog društva i čovjeka. Naime ističe kako je „nasilni konzumerizam primjer kako tehnološko-ekonomska paradigma utječe na pojedinca“, odnosno kako je suvremeni čovjek dospio u stanje da vjeruje kako je slobodan jer može slobodno kupovati i trošiti, ne primjećujući kako u biti kupuje i troši to više što mu je srce praznije. Usmjeren na sebe sama i na vlastitu kupovnu moć, postupno slabi osjećaj za opće dobro. Zato Papa i poziva na izlazak iz sebe samih prema drugima, što je preduvjet prepoznavanju drugih bića u njihovoj vrijednosti. To je ujedno temelj na kojem je moguće graditi brigu za druge i za okoliš. Kao konkretan i prvi korak u nadvladavanju individualizma – te teške bolesti od koje boluje suvremeni čovjek. Upravo je to bio sveti Franjo – onaj koji izlazi iz sebe da bi išao ususret svemu stvorenome.

Franjo je u Pohvalama krepostima napisao: “Sveta poslušnost suzbija svaku tjelesnu i putenu volju, te drži svoje tijelo umrtveno i spremno da se podloži duhu i svome bratu te čini da je čovjek podložan i pokoran svim ljudima koji su na svijetu, a ne samo ljudima nego i svim životinjama i zvijerima da mogu od njega činiti što hoće, ukoliko im to bude dano odozgor” (PK 14:258). Stoga se ne može služiti različitim vrstama bića, živih ili neživih – životinje, biljke, prirodni elementi – kako želi, prema vlastitim zahtjevima. Franjo je kroz kreposni život, što mu ga je nadahnuo Gospodin, shvatio, da sve što je živo mora biti poštivano, promicano i ljubljeno.

Dobrovoljno siromaštvo, shvaćeno kao odricanje, može biti nužno kao stil odgovornog života, kako bi svelo, ako baš ne zaustavilo, sadašnje rasipanje i razaranje resursa koji se mogu obnoviti kao i onih koji se ne mogu. Riječ je zapravo o tome da se vlastito srce drži slobodnim, a to u stanju naše pale naravi nije moguće bez odricanja, bez askeze. Svak se barem jednom susreo s osobom koja nam je posvjedočila kako su bili sretniji kada nisu imali ništa.

Potrebno je iznova naučiti, primjerice, ciljano kupovati, i to samo ono što je zaista potrebno ( op. Koliko puta nam se desilo da smo kupili nepotrebne stvari koje samo skupljaju prašinu); kuhati samo onoliko koliko je potrebno; odreći se ne samo onoga što bi vodilo do nedopuštenog užitka, tj. do grijeha, nego i onoga što je dopušteno. Ako u motivaciji za odricanjem nisu dostatni duhovni razlozi (suobličenje Kristu patniku; zadovoljština za grijehe i sl.), trebali bi biti barem zdravstveni. Danas nam je poput kruha nasušnoga potrebna osobito „askeza očiju“, jer preko osjetila vida u našu nutrinu ulazi mnoštvo suvišnih slika i informacija, često štetnih i razarajućih, koje iskrivljuju naš pogled na svijet, a posljedično i naš odnos prema drugima i svijetu u kojem živimo. Odricanje i askeza mogu nam pomoći do stjecanja veće slobode koju nam Krist nudi (usp. Gal 5,1).

Usmjerenost na sebe i svoju kupovnu moć slabi osjećaj za opće dobro. Dozivajući još jednom u pamet lik sv. Franje Asiškog, papa ističe da je zdrav odnos prema stvorenome jedan vid osobnog obraćenja (br. 218), obraćenja koje podrazumijeva zahvalnost i besplatnost, svijest o našem sveopćem zajedništvu, te da svako stvorenje odražava nešto Božje. Međutim, ističe da individualni napori neće riješiti složenu situaciju s kojom se danas svijet suočava, već nam trebaju mreže društvenih zajednica (br. 219).

U odlomku Radost i mir (br. 222-227) papa nas ohrabruje na “manje je više”, dodajući da “svjesno, ozbiljno i staloženo se postavljati prema svakoj stvarnosti, ma koliko ona bila mala, otvara nam mnogo veće mogućnosti razumijevanja i osobnog ostvarenja” (br. 222). “Kršćanska duhovnost predlaže rast u umjerenosti i sposobnost da čovjek bude zadovoljan i s malim” (br. 222), što odražava razmišljanje sv. Franje. Život obilježen jednostavnošću i umjerenošću je oslobađajući, to je način života u punini. On omogućava ljudima da odbace nezadovoljene potrebe te smanje tjeskobu i umor. I kad ima malo, čovjek može njegovati druge užitke i pronalaziti zadovoljstvo u bratskim susretima, u služenju, u razvijanju svojih glazbenih i umjetničkih talenata, u dodiru s prirodom, u molitvi (br. 223).

Naš život ovisi o Bogu te papa poziva vjernike da ojačaju osjećaj zahvalnosti za darove stvaranja, da priznaju trud onih koji su svojim radom priskrbili ta dobra i da učvrste svoju solidarnost s onima u potrebi ( br. 227). Jedino srce ispunjeno prisutnošću živoga i osobnog Boga može druge susretati na način da im poželi služiti, a ne iskorištavati ih. Odnos s Bogom gradi se ponajprije molitvom, odnosno našim nastojanjem da spoznamo i izvršimo volju Božju, jer je to temeljni kriterij naše bliskosti s Isusom Kristom, odnosno preduvjet našega hoda za njim.

Živjeti ekološku duhovnost znači promijenjen odnos prema svemu što nas okružuje i aktivno se zauzeti da se svijet učini boljim i ljepšim mjestom za življenje jer je to volja Onoga koji je svijet stvorio, a svakog čovjeka, posebno svakog kršćanina, poziva da postane sustvaratelj svijeta u kojem živi.

Ispravan ekološki stav dovest će do nutarnje ravnoteže u samom čovjeku, do solidarne ravnoteže s drugima, do prirodne ravnoteže sa svim živim bićima te do duhovne ravnoteže s Bogom. Ekološka svijest može pomoći ne samo očuvanju okoliša, što se nameće kao jedan od temeljnih ciljeva, nego i dovesti do promjene ponašanja koja može podići kvalitetu življenja, kako pojedinca tako i obitelji.

Literatura:

 

  1. Papa Franjo, Laudato si’, Enciklika o brizi za zajednički dom, KS, Zagreb, 2015.
  2. Priručnik uz encikliku Laudato si’
  3. Sinković, Laudato si, Počeci 13 (1), 2016.
  4. MORONI, Ecologiainazione, UNESCO-Programma “L’uomo e la Biosfera”, Parma 1988, str. 87.
  5. Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2015.
  6. Franjevački izvori / FontesFranciscani: Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, 2012.
  7. Parlov, Nacrt ekološke duhovnosti prema enciklici Laudato si pape Franje, Crkva u scijeti 54(3), str. 397-412
  8. Osamstota obljetnica rođenja svetog Franje, Generalni ministri franjevačke obitelji, Kršćanska sadašnjost, 1981.
  9. Radiabat, o 700. obljetnici rođenja svetoga Franje Asiškoga (15. kolovoza 1982).
  10. Papa Franjo, Laudato si’, Enciklika o brizi za zajednički dom, KS, Zagreb, 2015.

 

 

 

 

 

 

 

Podijelite na:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.