Vrijeme teče, ljudska civilizacija razvija se. Ne ide to baš jednostavno. Ako nas zanima povijest, iz onoga zapisanoga ili prenesenoga usmenom predajom, često ostanemo zatečeni, zgranuti, zbunjeni. Upitamo se, koji je razlog da je bilo toliko zla i okrutnosti, kako smo uopće uspjeli stići u ovo doba, održati se na ovom planetu? Uvijek su postojali čestiti i hrabri ljudi, koji su se žrtvovali za ideale. Upravo zahvaljujući njima, nastavljamo svoju ljudsku Odiseju.
U drugoj polovini 3. st. i početkom 4.st., kršćanstvo se počelo naglo širiti, te je postajalo ozbiljna prijetnja onodobnim poganskim religijama. Iz toga vremena imamo veliki broj kršćanskih mučenika i mučenica, koje i danas štujemo. Jedan između njih je i sveti Jure, (Juraj, Đuro, Đorde, Georgius …) čiji je trag neizbrisiv. Što o njemu govori predaja i mnogobrojni mitovi? Pretpostavlja se da je rođen između 275. – 281. po Kristu, u bogatoj plemićkoj obitelji. Otac mu je bio Perzijanac, imenom Geroncije, visoki vojni dužnosnik, majka iz Kapadocije, u Maloj Aziji. Poslije očeve smrti s majkom odlazi u Palestinu gdje prihvaćaju kršćanstvo. U ono doba nasljeđivalo se očevo zvanje, pa je Jure postao vojnik. Obrazovao se, u ranoj mladosti istaknuo vojnim umijećem, brzo napredovao. Postao je zapovjednik satnije, potom zapovjednik bojišta. Bio je član Vojnog Vijeća. Car Dioklecijan, sazvao je Vijeće da razmotre kako iskorijeniti kršćanstvo. Jure je bio iznimno nadaren govornik i nastojao nazočne uvjeriti kako je to okrutno, govoreći da ti ljudi nisu nikome ništa skrivili. Članovi Vijeća bili su zadivljeni njegovim izlaganjem i razlaganjem, njegovim govorničkim darom, što se u ono doba iznimno cijenilo. No car to nije uzeo u obzir, izdao je zapovijed da se svi kršćani bez milosti iskorijene, bilo gdje se nalazili na području Rimskog carstva. Jure dolazi u sukob s carem i zapovjednim strukturama. Car ga je iznimno cijenio i dao mu je priliku da se pokaje, nastojao ga potkupiti, što je Jure odbio. Kad je car vidio koliko je u svom uvjerenju i stavu dosljedan, predao ga je gradskom sucu Dacijanu. Sudac je protiv Jure podignuo optužnicu, uhićen je, bačen u tamnicu. Kad ni mračna tamnica nije utjecala na Jurinu vjeru, izdana je naredba da se započne stravični postupak mučenja. Jure je svoju golemu imovinu razdao siromasima, robovima dao slobodu. Neizbrojiv je broj legendi i mitova koji su zapisani o svetom Juri. Najčuvenija je legenda o zmaju koji je živio u jezeru blizu grada Lid (Lydda) u Palestini. Zmaju se svako jutro dovodilo jedno dijete koje bi zmaj proždro. Zmaj je također imao smrdljiv zadah, te su ljudi od njegova zadaha obolijevali i umirali. Kad je ponestalo djece, red je došao na kraljevu kćer jedinicu. Dok je djevojčica stajala uplakana kraj jezera, zmaj je izišao da je pojede. Tada se ukazao sveti Jure na konju, zario zmaju koplje u čeljust, prignječivši ga, i zmaj je ostao mrtav ležati na zemlji. Kralj, i cijeli puk iz njegova kraljevstva prihvatili su kršćanstvo.
Ljudska mašta ili ne, no navest ćemo još nekoliko mitova vezanih uz mučeništvo sv. Jure. Neka od navodnih čuda koja su se dogodila tijekom njegova mučenja, zapisana su u onodobnoj carskoj kronici. Juru su privezali za kotač s usađenim čavlima, i dok se kotač okretao, čavli su mu kidali komade mesa. Pri mučenju se smijao, a rane su mu čudom zacijelile. Narod je vidio u tome znak Božji i priklonio se Isusu Kristu. Potom mu je vrač dao vrč zmijskog otrova. Jure ga je ispio i ostao živ. I vrač, koji mu je dao otrov, ostao je impresioniran, te je i on prešao na kršćanstvo, čak je umro mučeničkom smrću. Potom su Juru mučili na kotaču, ali su anđeli polomili noževe, pa je Jure ostao neozlijeđen. Ubacili su ga u kotao u kojem je bilo rastaljeno kipuće olovo. Ni olovo mu nije naškodilo. Naređeno je da ga odvedu u Apolonov hram, (Apolon je štovan kao bog muške ljepote, umjetnosti, znanja, medicine, proroštva, streličarstva …), i natjeraju ga mu se pokloni. Jure se pomolio Bogu, s neba se spustio oganj, hram je do temelja izgorio, Apolonov kip se sasuo u krhotine, izgorjeli su i poganski svećenici, zemlja se otvorila i progutala pogane. Jure je ostao netaknut. Car je potom naredio sucu Dacijanu, da Juru svežu za konje i vuku po gradu naočigled puka, dok ga ne bude rastrgan na četiri komada. Na kraju Dacijan izdaje zapovijed da se Juri odsiječe glava, tijelo raskomada i baci u bunar. To se dogodilo 23. travnja, 303. u gradu Lidu. Sam car Dioklecijan nazočio je tom strašnom činu da se uvjeri da je Jure konačno usmrćen. Mnogi ljudi, te careva žena Aleksandra i tri njezina roba, prešla su na kršćanstvo. Jurinu glavu iz bunara su iznijeli anđeli. Grob, u kojem su sahranjeni njegovi posmrtni ostaci, nalazio se u Palestini, gdje je sagrađena crkva u njegovu čast, a mnoštvo svijeta hodočastilo je da mu iskažu poštovanje. U 12. st. u vrijeme Križarskih ratova, sultan Saladin tijekom rata s Križarima, razorio je crkvu i uništio grob sv. Jure. Svečeva glava čudom je sačuvana, i pronađena u Lateranu. Poslije premještanja s mjesta na mjesto, njegova glavna relikvija u srebrnom poprsju, čuva se u u bazilici sv. Jure u Rimu, a po nekim autorima u gradu Valebru. Poslije mučeništva svetoga Jure, glas o njemu širio se nevjerojatnom brzinom. Diljem Istočne i Zapadne Crkve, u čast njemu gradile su se crkve. U današnjoj Siriji, gdje se u ovo naše vrijeme kršćani progone i istrebljuju, nikle su prve crkve u svečevu čast. U ondašnjem Egiptu, sagrađeno je 40 crkava i 3 samostana, na Cipru 60 svetišta, diljem Europe i cijeloga ondašnjeg poznatog svijeta. U Carigradu, crkvu u njegovu čast podigao je car Constantin I. Veliki, za čijega je carevanja izdan Milanski edikt 313. u kojemu Konstantin i Licinije dopuštaju slobodu vjeroispovijesti i zaustavljaju progon kršćana. Sv. Jure zaštitnik je Engleske, Portugala, Armenije, Katalonije, Litve, Kanade, Bavarske, Malte, Etiopije, Bugarske, te još mnogih država i gradova. U Hrvatskoj su mnogi toponimi dobili po njemu ime, mnogi gradovi i naselja. Đurđevo, Suđurad, Svetu Juraj na Bregu, Sveti Jure (Senj), Sveti Đurad (Donji Miholjac), Sveti Đurad (Virovitica). Stoljetni je zaštitnik Poljičke knežije. Čak i Romi slave Đurđevdan, a ponegdje i muslimani. Mnoga umjetnička djela prikazuju ga u odori rimskog vojnika, s mačem u ruci, na bijelom konju. Drži se jednim od 14 Božjih pomoćnika u borbi protiv svakoga zla. Veoma je moćan svetac.
U Podstrani, na hrbtu Peruna, dvije su crkvice u čast svetog Jure. Na Perunskom, (441 m nadmorske visine) u koju hodočastimo, koja se spominje u popisu dobara splitske nadbiskupije 1397. No, nema sumnje da je crkvica starija nekoliko stoljeća. Izgrađena je na mjestu gdje se nekad štovalo hrvatskog boga Peruna, a postoje naznake da su tu bila drevna svetišta gdje su se štovala poganska božanstva. Brdo inače simbolizira viši svijet, povezano je s objavama. Na brdu su se prinosile žrtve. Brdo se izdiže iznad taloga, nije okaljano, a blagoslov koji se daje na brdu, koje je ujedno i svetište, približava nas svetom. Na mnogim brdima i planinama događala su se ukazanja. Mojsije je na brdu Sinaj, (Horebu), ugledao gorući grm i dobio Objavu. Na Brdu Karmel molio je prorok Ilija za kišu. Jedna od najljepših Isusovih propovijedi je, dogodila se na Gori. Sveti Ivan od Križa, opisuje etape mističnog života kao uspon na brdo. Sv. Terezija Avilska, opisuje uspon na Karmel, kao mjesto boravišta duša. Grčki Olimp je brdo na kojem obitavaju bogovi. Meru u Indiji. Kunlun u Kini. Također, utvrde za obranu kao i dvorci i svetišta, izgrađeni su na mnogim brdima, kako kod nas tako i po cijelom svijetu. Najstariji građevine nestalih ljudskih civilizacija, zigurati, hramovi, zvjezdarnice, gradovi, također se nalaze na brdima i planinama. Nije nimalo čudo da je na ovom dijelu Peruna ostao trag naših prapredaka. Mnogi koji dođu gore, znaju reći da se osjećaju duhovno jači, povezani s Bogom. Simbolika planine, brda, stijene, neiscrpni su.
Stoljećima, na blagdan sv. Jure, 23. 4. osim ako je kiša i nevrijeme pa se datum odgodi, iz župe Gospe u Siti, sa svećenikom, hodočasnici hodočaste iz Strožanca, iz Podstrane dolaze preko brda Perun, a dolaze i vjernici iz Žrnovnice, Dubrave i okolnih naselja. Uz svetu Misu, poseban je obred blagoslov polja. Ove godine, 2021. na spomendan sv. Jure, vrijeme je bilo idealno. Dan ranije padala je kiša, sve je ozelenjelo, procvalo, mirisi bilja i vlažne zemlje punili su nosnice. Posvuda ptice, leptiri, pčele. Proljeće u punom jeku. Hodočasnika, koji smo hodočastili sv. Juri, bilo je možda tridesetak. Don Ante Vranković, ljubitelj prirode, posebno planina, uložio je trud da bi obred bio što ljepši, upečatljiviji. Donio je na leđima pun ruksak liturgijskog posuđa potrebnih za misni obred i blagoslov. Revnošću i predanošću, najprvo je održao Misni obred, potom molitvama i blagoslovima, uz miris tamjana, s Raspećem, svijećom trojicom i uskrsnom svijećom, te škropljenjem blagoslovljenom vodom, uz prigodna čitanja iz Evanđelja, molitvene zazive, uz sudjelovanje vjernika, upriličen je dojmljiv obred. Svi smo bili radosni, nadahnuti, osjećajući da nas je Bogoslužje očistilo, ojačalo, nadahnulo, te da smo primili poseban blagoslov.
Budući nam je ova kapelica blizu, možemo hodočastiti sv. Juri kad god imamo volju, priliku ili potrebu da to učinimo. Ako se u mislima osvrnemo na ono što je on podnio za svjedočenje vjere, može nam to biti poticaj. Naše malo hodočašće, zaista je neznatan napor. Svi imamo želja, ambicija, moramo se aktivno uključiti u društvene procese, no vrlo je bitno da sačuvamo svoje vjerničko poslanje, nastavimo putom koji nam je Krist trasirao. Utisnemo svijetao trag, kojim će koračati naši potomci. Ako nema vjernika, na koga će se Bog osloniti, što bi bezbošcima koji ga preziru i niječu? Ljudski rod je izabran da Božjom pomoći nadvladamo sile paklene. Pobožanstvenimo se. U vječnoj borbi između dobra i zla, zauzmemo nedvojben stav, opredijelimo se. Pasivnost, očekivanje da će sve učiniti oni dosljedni i hrabri, kojih je sve manje, zamke su u koju se lako upada. Odgovornost je pojedinačna. Svatko će biti tretiran prema onome što učini, koliko doprinese Božjem planu spašavanja čovjeka, osviještenju, usponu na Božju Svetu Goru. Sveti Jure, bio si, i budi nam putokaz, ohrabri nas, da ne ustuknemo pred „zmajevima“ našeg vremena, pred poganstvom našeg vremena.
Danica Bartulović
Travanj, 2021.