Uz devedeseti rođendan Anke Petričević

 

 

  • Duhovna poezija, posebno ona kršćanskog nadahnuća, dugo je bila marginalizirana, a u ona ateistička komunistička vremena potpuno obezvrjeđivana u književnoj javnosti. Na žalost, ni danas nije puno bolje. Tek pojedini pjesnici, poput Vas ili Drage Čondrića uspijevaju duhovnu poeziju približiti publici, pa čak i dobiti prestižne književne nagrade. Gdje Vi vidite budućnost duhovne poezije i može li ona zauzeti mjesto koje joj u hrvatskoj književnosti nesumnjivo pripada?
  • Vidim je u duhovnoj povezanosti autora s Bogom bez kojega ništa ne postaje, u kojemu je sva ljepota i milina, koji je naš stvoritelj, naš bitak, bez kojega ne može bilo što biti ili egzistirati. Koji ne može ne biti. Jer je on izvor naše esencije i egzistencije. On i po poeziji i preko nas djeluje svojim Duhom, i ako smo s njim duhovno povezani i naša će poezija biti duhovna tj. produhovljena, i ona po svojoj duhovno moralnoj vrijednosti ima pravo da zauzme mjesto u hrvatskoj književnosti, koje joj s pravom pripada.
  • Poezija kao takva, a posebice duhovna, nesumnjivo je i dar Svetoga Duha, ali i onoga što je sam pjesnik dotakao, dodirnuo svojom kontemplativnošću. Taj dar Duha osjeća se u svakom Vašem stihu, u svakoj Vašoj pjesmi. Koliko se može poezijom Evangelizirati?
  • Onoliko , kako smo i koliko povezani s Bogom. Što smo više i dublje sa njim povezani, to će nam i poezija biti duhovnija. I po njoj će mo moći pomoći svijetu da ne propadne u svom besmislu i ništavilu, tražeći svoj užitak i hranu u tjelesno osjetnoj sferi, a ne za svoj duh koji je besmrtan. Sjetimo se samo Otta Maningera koji je mogao bit vrhunski intelektualac i umjetnik, ali s prepustio samo iživljavanju u osjetno tjelesnoj sferi, bez povezanosti sa svojim duhovnim bićem. Ne pronašavši u svojim osjetilima hrane i života, počinio je samoubojstvo. Ponavljam, duhovna poezija morala bi pronaći mjesto u hrvatskoj književnosti, jer književnost treba biti usmjerena prema dobru, a mi svu dobrotu primamo od dobroga Boga i Oca stvoritelja kojemu svi imamo doći nakon kratkog i prolaznog našeg života. A od njega sve imamo što jesmo i što posjedujemo. I njemu idemo dati račun za svoj život i egzistenciju.

Može se poezijom evangelizirati na raznim mjestima i raznim metodama: putem natpisa u raznim glasilima, prilikom raznih priredbi, predavanjima, u crkvama i školama, na sastancima i drugdje.

  • U Vašoj poeziji Blažena Djevica Marija zauzima važno mjesto. Marija majka, Marija čuvarica, Marija zaštitnica. Što Vama znači Osoba naše Kraljice?
  • Znači mi mnogo. Ako je ona od vječnoga Boga toliko uzvišena i proslavljena da je odabrana da svijetu podari Krista, sina Božjega, kako da ne bude i od nas čašćena i uzvišena. A čija nam je pomoć tako potrebna. Uz dobroga Boga Marija nam je sve, po milosti. Majka je utjelovljenog Krista, koji se upravo zbog našeg spasenja utjelovio. Ona je za mene majka, uz moju majku, jer nam je za majku dala. Toliko puta nas je spasila. Kao i našu domovinu. I trajno nas spašava. Lurd i Fatima su snažni dokazi te pomoći. Same naše crkve po domaji znak su njene svemoćne zaštite protiv onih koji bi nas uništili, ali nisu mogli izvršiti zlodjela, jer su bili nemoćni pred čudesnom snagom Marijinom. Trebamo se njoj moliti. Mnogi sveti oci spominju da će dobri Bog prije uslišati molitve koje u Mariji dolaze negoli po drugima. Jer je Mariji predana ta moć. I ja sama svakodnevno molim sva tri ružarija blažene djevice Marije; radosna , žalosna i slavna otajstva. I to odavna molim i duša mi je zbog te molitve puna radosti jer je upravljena dobrome Bogu za mnoge.
  • Koliko pratite današnje mijene u hrvatskoj književnosti, u poeziji? U današnjem poetsko prevladavajućem izrazu, postmodernizmu, ipak je više Boga, više vjere, negoli u zadnjem kvartalu dvadesetog stoljeća. Što mislite, kuda će krenuti hrvatska poezija?
  • Što se vrijeme po Božjoj pomoći i vjeri u Njega više smiruje, tim se i pjesnicima daje više mogućnosti i slobode da bez straha izraze svoje najdublje vjerske osjećaje. Dok to nisu mogli u vrijeme ratnih prilika jer ih se tada pogrešno sudilo kao protivnike vlasti. I moja sestra, pokojna Anđelka, jer je vodila mladež Bogu, crkvi i kulturi, bila je osuđena na pet godina tamnice, koju je izdržala u Slavonskoj Požegi. Što mislim kuda će krenuti hrvatska poezija? Naime, postmodernizam daje današnjim pjesnicima slobodu izražavanja, i smatram da će uz mirne dane i poezija biti bogatija i u stihu i u prozi. Ali i duhovnija, jer mora davati slavu svojom ljepotom i izvornošću Bogu, od koga primamo svu ljepotu  i nadahnuće. Što je On više nazočan u našem životu i stihovima, bit će i u našim dnevnim događajima, u nevoljama i bolestima, koje ćemo znati primati u duhu vjere, upravljeni s mirom i ljubavlju, u Ljubav koja nas čeka.
  • Vi ste se svojom poezijom javili pedesetih godina prošlog stoljeća. Upoznali ste brojne velikane hrvatske poezije, od Tina Ujevića, Miroslava Slavka Mađera, Juru Kaštelana, Vesnu Parun… i mnoge druge. Kako iz današnje vizure gledate na njih kao pjesnike i kao ljude?
  • Kao ljude gledam pod vidom dobrote, a kao pjesnike ističem prvo Tina, potom Juru Kaštelana, pa Miroslava Slavka Mađera, kao pjesnike sa snažnom izražajnom poetskom snagom. Smatram da su bili djeca kršćanskih roditelja, da su vjerovali u dobrotu Boga, u njegovu vječnu opstojnost, u njegovu nazočnost kao stvoritelja i otkupitelja i da svojom esencijom i egzistencijom imaju i oni svjedočiti da postoji vječni bitak koji nas je u život dozvao. Da postoji punina koja sve ispunja na nebu i na zemlji. Da nema besmisla jer nosimo u sebi besmrtni duh kojim se opredjeljujemo za dobro ili zlo. Blago onima koji prihvaćaju svoj vječni smisao, vječni blaženi život i svoje vječno spasenje. Taj će onda nastojati da živi kako to traži i zahtjeva vječna punina ljubavi i radosti. Tada će njihova stvaralačka aktivnost kao pozitivno djelovanje na korist biti prihvaćena i cijenjena, što im od srca želim. A smatram da će hrvatska poezija pristupiti više pravednosti, miru i ljubavi.
  • Kakav je bio Tin Ujević? Vi ste jedna od rijetkih osoba danas koja može posvjedočiti da je s njime razgovarala. Je li bio staro čangrizalo, ili je bio spreman pomoći savjetom mladom pjesniku, onome koji tek kreće u avanturu pisanja poezije?
  • U više navrata susretala sam Tina. Već u svome djetinjstvu upoznala sam ga kad je odlazio u Imotski, svojoj rodnoj kući. I to autobusom koji je imao natpis Split-Imotski -Mostar. Pred našom velikom kućom u Lovreću bila mu je stanica jer smo imali gostionicu. I putnici su obično kod nas ručali. Ulazi je i Tin i sjeo za stol. Moja sestra Branka i ja prilazili smo majci i spominjali za njega: Mama, mama, on ti je velik siromah, nemoj mu ništa naplatit. I više puta mati je tako učinila. Kada se vozio teretnim autom, sjedio je uz materijal, znao bi zavikati s koša: Kate, Kate, daj mi vina. I majka bi mu pružila u boci od pola litra i nikad mu nije naplatila. Isto se tako događalo i u Zagrebu, kada smo morali pobjeći nakon paljevine Tugara i pokolja u našem mjestu. U Zagrebu je otac kupio restoran u Palmotićevoj ulici, nasuprot bazilike Presvetoga srca. Baš sam s majkom bila za šankom i vidjela Tina. Sjeo je, ručao i pio piće i izišao. Nismo ništa razgovarali, ali znali smo kako živi. Sjećam se dobro i sastanka s njime. Tada sam studirala na filozofskom fakultetu u Zagrebu. Jednoga dana nakon predavanja, jedan kolega mi reče da će Tin biti u kafiću Vis, nedaleko fakulteta, i da će doći i drugi pjesnici, jer će razgovarati o spremanju nove zbirke pjesama. Pođoh u kafić. Za stolom, uz prozor sjedio je samo Tin. Pozdravih ga i uza nj sjedoh. Rekla sam mu da ga već dugo poznam, još od kad je dolazio u Lovreć, k nama. I kako ga je moja majka pomagala. Bilo mu je drago sve to slušati. Ja ga zamolih mogu li mu recitirati neke svoje pjesme, s posebnom i lijepom metaforikom i duhovnošću. On rado odobri te me s pažnjom slušaše. Na prvu pjesmu koju sam recitirala, a bila je pjesma Uputi se bajko, a nju sam i u kazališnoj kavani ranije recitirala. Ne mogu zaboravit kada sam s jednom prijateljicom našla na Tina u jednom kafeu sa sjeverne strane Masarikove ulice. Sjeli smo za stol. Tinov kolega nešto mu je govorio i malo ga uznemirio. Tin se objema rukama uhvatio za krajeve stola i motreći me reče kolegi da prestane, da ga ova djevojka sa svojim lijepim očima nije uklela. Ne bijaše u ponašanju takav da bi ga se osudilo. Zamijetila sam da bi šutio ako bi ga netko u društvu napadao. Smatram da bi rado pomogao kojem mladom pjesniku ako bi od njega pomoć tražio, kao što je i mene rado slušao. Molim za nj.
  • I vi ste kao i Tin, imotskih korijena. Napajali ste se duhom i dahom, vodom i riječju imotskih vila i guslara, slušali gangu i poj starih  grmarica, osjetili buru sa Zavelima i sunce s Biokova. Zanimljivo je da je ovaj mali zemljopisni kutak iznjedrio pun naramak ponajboljih monolita hrvatske kulture. Od vas, Tina, A.B. Šimića, Vlade Gotovca, Petra Gudelja, Ivana Raosa… do barem još stotinu poznatih i manje poznatih književnika. Što je to u tom podneblju, da je neiscrpni izvor pjesnika i književnih stvaratelja?
  • To je naš čvrsti kamen i zvjezdano nebo. Naša okolna brda i planine, naš čisti zrak, naši svitnjaci, tj. krijesovi koji u Ivanjskoj noći ne prestaju sjati po našim brdima i uz naše kuće, naše gusle i naša ganga. Naš zvonki pjev po planinama. Na ljubav prema našim ognjištima, naša vjera, posebno u dragoga Boga. Osim toga i naša skromnost, naša marljivost i požrtvovnost.
  • Dobitnica ste i plakete Dobrojutro more, književne nagrade koju u Podstrani dodjeljuje DHK i Ogranak Matice hrvatske, nagrade za sveukupni doprinos hrvatskoj književnosti. Što je za Vas značila ova nagrada?
  • Nagrada Dobrojutro more bila mi je znak da sam od svojih milih književnika i pjesnika priznata po svom stvaralaštvu, da me cijene i poštivaju i čitaju moja djela. A i ja njih volim i poštivam.
  • Vaš život je posebna zvijezda hrvatske književnosti. Kratki svjetovni i duži duhovni život posvećen Bogu i molitvi, isposništvu, kontemplaciji i poeziji. Jeste li zadovoljni onim napisanim? Ima li nešto što bi možda promijenili?
  • Zadovoljna sam sa svime što sam po nadahnuću napisala. Nemam što promijeniti u svojim stihovima, ni u svojoj mnogobrojnoj prozi.
  • Vaše književno stvaralaštvo inspiracija je mnogima koji pišu, pogotovo književnicima vjernicima. Imate li neku poruku, posebno onima čija su djela nadahnuta Božjom ljubavi, a u kaosu stvarnosti ne uspijevaju tu ljubav prenijeti na papir u željenoj mjeri?
  • Za one koji su nadahnuti Božjim duhom neka se pouzdaju u snagu Duha svetoga, pa će ostvariti što žele, i ja ću za to moliti.
  • Navršili ste devedeset godina. U svoje ime, u ime DHK i Matice hrvatske čiji sam član, želim Vam dobro zdravlje i dug život, te da izvorište Duha svetoga i književno vrelo nikada ne presahne. Hvala Vam na razgovoru i utječem se Vašoj molitvi i Njegovu blagoslovu.
  • Hvala na lijepoj čestitci za moje dugo milosno godište. Dozvolite da na vam na kraju ovog intervjua recitiram dvije svoje pjesme Bogu i domovini.

Bogu

 

Tražih te u beskrajnim prostranstvima svemira

U kozmičkim moćima

I mjesec me motrio kako u obasjanim noćima

Otkrivenje prosim

A ne znadoh da te dubini svoga srca

Ko najslađu bajku nosim.

 

Domovini

 

U meni živiš i tobom dišem

O, rane tvoje u duši nosim

Sve ljage tvoj žrtvama brišem

I višnju milost za tebe prosim

 

O ti si briga svih dana mojih

O ti si svjetlost mojega bića

Đerdan od suza nižem ti svojih

I dah si čisti mojega žića

 

Domajo. Tebe u srcu krijem

Za tvoju sudbu višnjega molim

Želeć da vječnim suncem te grije

Jer tebe bolnom dubinom volim

 

Iako s tobom raspeta bivam

Znam da nam zora Uskrsa sviće

Slobodu našu kroz grcaj snivam

Iz krvi mora da cvijeće niče

 

Nad tobom sunce nek se ne zgasi

O sav sjaj Božji želim ti dati

I vječna ljubav neka te krasi

Jer tebe ljubim Hrvatska mati.

 

(Razgovor snimila s. Katarina)

Zoran Jurišić

Podijelite na:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.