Ispraviti povijesne laži

 

 

 

 

 

Stjepan Lozo, povjesničar, osnivač i dugogodišnji direktor Pomorskog muzeja u Splitu, zvanje magistra znanosti stekao je na Sveučilištu  u Zadru  na kojem sada priprema i obranu doktorata. Objavio je desetak stručnih knjiga i veći broj članaka, bio nositelj niza značajnih muzejskih projekata i prvi promotor zaštite broda kao kulturnog dobra u Hrvatskoj, a danas radi kao kustos u Pomorskom muzeju na Gripama. O tome zašto se upustio u pisanju ove knjige i još ponečemu razgovarali smo s njim u „Lučici“ u Strožancu. Prvo pitanje je,  kakve su veze njega i Podstrane, obzirom da danas u njoj živi:

 

 

  • Pa kad danas gledam, ima tu više konopa koji me vežu. Moj otac je iz Imotskih Poljica. Kupio je zemlju u Splitu, na Pojišanu, i doselio se1959 . god., gdje su tada bili vinogradi i ja ih se, koji sam rođen 1961. godine dobro sjećam. Pojišan je predio Splita kojim su svakodnevno prolazili Poljičani na putu u grad, i iz grada, pa se i u tradiciji Gospa od Pojišana držala kao poljička Gospa. Kroz povijest su uz nju bili vezani popovi glagoljaši. Godine 1978. moj je otac kupio zemlju na Žminjači, ispod Peruna,  gdje sam se ja preselio. U istraživanju svojih korijena vidio sam da je moj predak Mile Lozo nakon oslobađanja od turske vlasti, u čemu je po svemu i sudjelovao, dobio 1724. godine u posjed zemlju u okolici Imotskog. Tu su se Loze , potom narodile u većem broju, pri čemu se negdje navode u obliku Lozić. Za kontinuitet loze znamo od 1684, godine, no po nekim podacima vrlo je vjerojatno da su moje Loze podrijetlom iz Gornje Podstrane. I sada, pogledajte kako se zatvaraju ti povijesni lukovi kod Hrvata. Mi smo svugdje u Domovini na didovoj zemlji, ponekad i na temeljima starog doma doslovce, a da najčešće to i ne znamo.
  • Što vas je ponukalo da se upustite u pisanje ove knjige?
  • Ja Vam u ovom prostoru ne mogu dati cjelovit odgovor na to pitanje, no mislim da mogu slikovit. Još od mladih dana, i prije nego sam upisao studij povijesti, osjećao sam silnu neravnotežu između javnih tvrdnji optužbe da su Hrvati počinili genocid nad Srbima, i jedne paralelne stvarnosti koju sam susretao u mnogim hrvatskim kućama u koje bi ušao. Stariji ljudi bi se družili i često bi govorili ispod glasa, pokušavajući skriti od djece, poslije sam shvatio da i zidovi imaju uši, no djeca ako i ne čuju naslute, a slutnja je izazov za znatiželju i istraživanja. Kao dijete sam tako mogao čuti o progonima i ubijanjima nedužnih Hrvata od izravnih svjedoka, obiteljskih prijatelja ili poznanika kada bi razgovarali, od starih Splićana na Bačvicama, od ljudi iz sinjskih sela, Bosne, Hercegovine, Poljičana, Imoćana, čak i otočana. Zbog čega su Hrvati o svojim nedužnim žrtvama morali šutjeti? S druge strane, gotovo neprekidno su se pronalazili razlozi i načini da se komemoriraju žrtve koje su u nebrojenim masama pobile „strašne“ ustaše i provele genocid nas Srbima. Jednako tako, kad bismo putovali prema Imotskom, ili prema Zagrebu, otac je govorio koja su sela naseljena Srbima a koja Hrvatima. Ja sam kao dječak primjećivao da su sela naseljena Srbima na broju. Onda sam pitao oca kako to da ih je tako puno ostalo ako je bio genocid u NDH, a on mi je govorio da mi je pametnije šutjeti. Siguran sam da ni njemu takva jednadžba nije bila jasna, ali je ipak u nekom kantunu držao da tu ima nešto.  Pusti matematiku, kao gotovo je. No ja ni nakraj pameti nisam imao namjeru „pustiti matematiku“, samo je bilo pitanje vremena kada ću za nju pronaći vremena.
  • U jednom ste razgovoru rekli da ste se upustili u pisanje kada ste osjetili zov stotina tisuća pobijenih nedužnih Hrvata.
  • Da, kao student povijesti počeo sam otkrivati tu strašnu istinu o zločinu nad hrvatskim narodom koji mi se već tada počeo oblikovati kao povijesni lik, kao sustavno vođen, planiran velikosrpski genocid nad Hrvatima. Već tada sam prepoznavao da osnovna inspiracija toga zločina nije bila komunistička, već velikosrpska. No, zbog raznih razloga i vrtloga koji su me nosili u životu nisam se mogao istraživački posveti tom pitanju. Vjerovali ili ne, tek u odrasloj dobi doznao sam da su moga pradjeda potpuno nedužnog obiteljskog čovjeka, bez ikakva povoda, 1942. godine zaklali četnici iz Bosanskog Grahova. O tome se u obitelji nije govorilo. To je tipična priča hrvatskog naroda. Ta spoznaja, da se to uopće dogodilo, a jednako tako i da se o tome na neki način držalo poželjnim šutjeti, utisnulo je u mene duboki pečat. Mi Hrvati moramo se uspomenom odužiti našim precima, nedužnim žrtvama, i onoj divnoj mladosti koja se nije stigla naroditi. Ta memorija, to je naša ljudska obaveza. Bez toga ne možemo biti ni zacijeljeno društvo, ni zdrav pojedinac. Ta tuga neka nam bude nadahnuće za vedrinu novog života u našoj Domovini, za našu djecu na zemlji naših didova.
  • Radi li na tome dovoljno hrvatska država?
  • Po ovom pitanju puno sam očekivao od stvaranja hrvatske države, što je bilo i realno očekivanje. Na kraj pameti mi nije da bih osporavao zločine nad Srbima, tamo gdje ih je doista bilo, i u mjeri u kojoj su se doista dogodili. Ali sam očekivao da će država istražiti zločine nad Hrvatima i u tome smislu skinuti jednu nametnutu, tešku hipoteku velikosrpske propagande stavljene nad hrvatski narod. Ali dogodila se nevjerojatna priča, da smo mi u hrvatskoj državi pojačano optuženi klevetama za zločine i genocid nad Srbima. Čak je iznijeta nevjerojatna optužba da su Hrvati počinili novi genocid nad Srbima1995.godine., dok se srpski genocidni zločin nad Hrvatima potpuno prešućen i izbrisan. Iako je cijela nacija živi svjedok istini Domovinskog rata. Takvu inverziju snažno su zastupali glavni mediji u Hrvatskoj, zastupala ju je politika, a može se reći da je na neki način bila respektirana i od pravosuđa. Istovremeno nam je nametnut i nekakav genocid nad Bošnjacima, kako se proglasila neka nedovoljno definirana skupina u Bosni, dok i tamo nedostaju hrvatska sela. Tako smo mi Hrvati, iako višestruke žrtve u dugom razdoblju, postali europski negativci broj jedan. To je nedvojbeno pitanje propagande, a ne činjenica,  i to govori da svoj posao nije odradila hrvatska država, a sve više spoznajem da to nije odradila ni Katolička crkva. Srpska država i Srpska pravoslavna crkva jesu, i to vulgarnom i bestidnom protuhrvatskom propagandom, izmišljotinama, dakle lažima. Mi nemamo potrebe za izmišljanjem. Hrvatima laganje ne treba. Nama treba istina i ja sam uvjeren da će ovoga puta istina pobijediti.
  • Odakle materijali, dokumenti građa za pisanje  ove knjige? Pretpostavljam da toga nema puno?
  • Sama činjenica da nam Srbija službeno odbija predati arhivsku građu nastalu u Hrvatskoj govori gdje je istina. Njima nije u interesu da istina iziđe na vidjelo, a to nije ni njihovim kompanjonima u Hrvatskoj, pogotovo onima koji imaju utjecaja na vlast. No do istine se može i mora doći, makar i težim putem. Građe, pogotovo one o Drugom svjetskom ratu ima dovoljno. Mnogi su vrijedni povjesničari već iznijeli na vidjelo vrijedna dijela, u kojima ima mnoštvo povijesnih ulomaka. Meni je puno pomogao rad u muzeju. U stručnom muzejskom postupku sam vidio kako se rekonstruiraju određeni predmeti. Iz ulomaka nekog predmeta u rukama vještog restauratora on stvori cijelu posudu. Tako i povjesničar. To je jedna vrst zanata koja omogućuje da se napiše vrsna historiografija.
  • Jedno pitanje koje je me dugo tišti. Od mladosti osjećam, Hrvatima se stalno namećao jedan osjećaj krivnje. Krivnje pripadnosti jednom zločinačkom narodu. Sada se pokazuje – za laži i izmišljene zločine. Čak su i poneki Hrvati prihvatili te zločine kao činjenicu i stavile se u službu  dušmana. I dan danas jedna regimenta političara, povjesničara i novinara i dalje tu propagira tu tezu. Što učiniti da se te stvari isprave?
  • To je bit moje knjige. Moja knjiga već svojim naslovom dovoljno govori. Dakle ideologija i propaganda. Velikosrpske snage dominiraju srpskom politikom čitavo dvadeseto stoljeće, ako ne na vlasti onda su pri vlasti. Danas u Srbiji imate otvoreno četništvo a propaganda ih predstavlja kao demokrate. Vučić, Nikolić, Šeljelj su pravi i formalni četnici.  A nama ovdje prikriveni četnički agenti i poneki korumpirani hrvatski luđak gleda kojim poljem počinje hrvatski grb. U ovakvim okolnostima upravo je to govor mržnje i uznemiravanje javnosti.  Na takve nevjerojatne inverzije pristajemo jer se nismo oporavili od velikosrpskog genocida 1941.-1945. godine i od ponovnog velikosrpskog razaranja 1991.- 1995. godine, i jer nemamo potrebna znanja. Ja sam razobličio velikosrpsku protuhrvatsku propagandu. Bit njihove propagande, i još uvijek jest, bila je u tome da na svjetskoj političkoj sceni  ozloglase  Hrvate kao genocidne. Ali nakon ove knjige, naravno, i niza prvorazrednih doprinosa drugih mojih kolega, istraživača, pali su. To se osjeća i to se više nikad neće vratiti na staro. Pa čak ako  i papa  Bergolio ponovo izlaže našeg pravednika Stepinca sudu Srpske pravoslavne crkve, koja je prva Hrvate, i njega, oklevetala.  I to moralno posrnuće dovest će do istine o časti i patnjama velikog i slavnoga hrvatskog naroda. U tom smislu, znam da će ova knjiga i za mnoge Srbe koji su žrtve laži svojih ideologa biti pravo otkriće.

 

Zoran Jurišić

Podijelite na:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.