IDEOLOGIJA I PROPAGANDA VELIKOSRPSKOG GENOCIDA NAD HRVATIMA

.

 

Znanstvena i društvenopolitička javnost u Hrvatskoj ove je jeseni bila svjedokom izdavanja jedne velebne knjige, kako za prošlost, tako i za sadašnjost, a posebice za budućnost Hrvata i Hrvatske. Ova knjiga potkrijepljena brojnim dokumentirajućim činjenicama skida ljagu s Hrvata kao genocidnog naroda, a koji tu tešku optužbu nosi već sedamdesetak godina. Knjiga povjesničara Stjepana Loze sve te optužbe skida s leđa hrvatskog naroda. Ali, na žalost, ona je na nož dočekana ne samo u Srbiji već i u mainstreem znanosti i medijima u Hrvatskoj. Ali istinu koju otkriva, koja je bjelodana i potkrijepljena dokazima ni jedan znanstvenik ne može pobiti. Preporučujem je za čitanje i proučavanje. ( op. Ur.)

 

SAŽETAK

Ideja teritorijalnog širenja srpske države i istrjebljenja nesrpskog stanovništva na ciljanim prostorima razmatrana je i ostvarivana na razne načine djelovanjem suvremene srpske države nastale početkom 19. stoljeća. Ideja genocida nad Hrvatima rezultat je razvoja velikosrpske ideologije u dužem vremenu, a dorađeno se i snažno izlaže u projektu „Homogena Srbija“, koji je u lipnju 1941. godine u pisanoj formi pustio u optjecaj bosanski Srbin, odvjetnik Stevan Moljević. Projekt se u velikoj mjeri temeljio na prethodnim velikosrpskim očitovanjima, primjerice Srpskoga kulturnog kluba koji je od 1937. godine iznosio već sazrele stavove ekstremne velikosrpske politike, no sadržavao je i neka specifična „rješenja“ koja su ga činila prepoznatljivim među drugim velikosrpskim programima.

U svome uvodnom dijelu „Homogena Srbija“ poziva na ponovnu uspostavu države Srbije, nestale uspostavom monarhističke Jugoslavije 1918. godine, te njezino ekstremno proširenje, posebno na hrvatske zemlje. Zapadna granica takve „Velike Srbije“ išla bi, približno, crtom Virovitica – Karlovac – Karlobag. Okupacija hrvatskih prostora postigla bi se vojno-političkim djelovanjem na kraju Drugoga svjetskog rata, „odmah pri uskrsu Jugoslavije“. Na tako zaposjednutom prostoru žurno bi se kao „svršeni čin“ provela genocidna kampanja nad Hrvatima i nacionalnim manjinama kako bi „Velika Srbija“ postala homogena, naseljena samo Srbima. Projekt također predviđa obnovu Jugoslavije kao neuravnotežene federacije s trima federalnim jedinicama, „Velikom Srbijom“, Slovenijom i malom Hrvatskom, pri čemu bi i nad tako malom Hrvatskom bila uspostavljena srpska hegemonija, što je projektiranje dugoročnog procesa potpunoga nestanka Hrvata.

U uvodnome dijelu projekta Moljević inaugurira izmišljenu optužbu o genocidnosti Hrvata jer su, navodno, i u Prvome svjetskom ratu i u vremenu dotadašnjeg postojanja NDH, do lipnja 1941. godine, „s planom išli za istrjebljenjem Srba“. Radi se o temeljnoj frazi tada dizajnirane velikosrpske propagande koju u istom vremenu iznosi i „Valerijanov memorandum Srpske pravoslavne Crkve“, a koju možemo nazivati „strateškom klevetom Hrvata“. Moljević nema nikakve osnove za tvrdnju da su Hrvati planski išli za istrjebljenjem Srba, posebno ne u smislu fizičke likvidacije, ni u Prvome svjetskom ratu ni u vremenu dotadašnjeg postojanja NDH. Kuriozitet je, međutim, u tome da upravo „Homogena Srbija“ studijski promišljeno i eksplicitno „s planom ide za istrjebljenjem“ Hrvata. Hrvatska strana nikada nije proizvela jedan takav dokument.
Projekt „Homogena Srbija“ plod je očite patologije društvene okoline iz koje je izišao, no, može se reći nažalost, nije ga oblikovao nekakav izolirani čovjek s ruba društva već jedan od najuglednijih pripadnika srpske nacije. Projekt je prihvatila i provodila u ratnom vremenu najsnažnija struktura srpskog naroda, Jugoslavenska vojska u otadžbini, odnosno organizacija koju možemo nazivati četnički pokret Draže Mihailovića, ministra obrane, pa se može držati vladinim dokumentom sui generis. Sam Moljević 1942. godine ulazi u Vrhovno zapovjedništvo vojske Kraljevine Jugoslavije prebačeno u zemlju, a polovicom 1943. godine postaje vodeći čovjek za politiku i propagandu, odnosno, uz Dražu Mihailovića, najznačajnija osoba u vodstvu četničkog pokreta.

„Valerijanov memorandum“ predstavlja temeljnu sastavnica srpske protuhrvatske strateške propagande. Radi se o projektu ozloglašivanja Hrvata koji čini nekoliko dokumenata istovrsnog sadržaja, karaktera i uloge, izišlih iz iste radionice pod pokroviteljstvom Srpske pravoslavne Crkve, a puštenih u optjecaj u ljeto 1941. godine. Proizveden u prvoj verziji u istom vremenu kada i „Homogena Srbija“, u lipnju 1941. godine, od ljudi iz velikosrpskog miljea kojem je pripadao i Moljević, „Valerijanov memorandum“ je uz izmišljenu tvrdnju o genocidu nad Srbima u NDH iznosio patološki dimenzionirane brojke od 100.000 srpskih žrtava do kraja lipnja, odnosno 180.000 do početka kolovoza 1941. godine. Na sličan je način velikosrpska propaganda skokovito uvećavala broj navodnih srpskih žrtava do kraja
rata, pa i poslije rata.

Potpuno izmišljena i patogeno dimenzionirana kleveta Hrvata za genocid nad Srbima, koju iznose „Homogena Srbija“ i „Valerijanov memorandum“, imala je za cilj provedbu izravno suprotnoga, srpskoga genocida nad Hrvatima, koji je u lipnju 1941. godine već i počeo. Tako dimenzionirana kleveta pokazuje i dalekosežnu namjeru obilježavanja Hrvata kao posebno teških zločinaca protiv čovječnosti među narodima. Nad preživjelim pripadnicima jednoga „takva“ naroda bila bi „u obnovljenoj Jugoslaviji“ uspostavljena srpska hegemonija, kako to projektira „Homogena Srbija“, što bi dugoročno dovelo do potpunoga nestanka Hrvata.

Kritikom izvora, znanstvenim utvrđivanjem činjenica i logički utemeljenom rekonstrukcijom konteksta pokazali smo da je navodni zločin pogubljenja od „140“ do „oko 200“ nedužnih srpskih seljaka na Koritskoj jami („Golubnjači“) u istočnoj Hercegovini 4. lipnja 1941. godine, propagandna konstrukcija. Vrijednost te činjenice višestruka je i dalekosežna. Ona je prije svega egzemplar, a potom i polazište, ne i jedino, koje je omogućilo bitnu promjenu paradigme o srpskoj „Vidovdanskoj pobuni“ u istočnoj Hercegovini u lipnju 1941. godine, pa posljedično i o odnosima Hrvata i Srba uopće u vremenu Drugoga svjetskog rata.

( Op. Ur. Za vrijeme dok velikosrpska propaganda u Srbiji, NDH ili u Londonu optužuje Hrvate za likvidaciju preko 300 000 Srba do kraja 1941. godine, Četnici počinju genocid nad Hrvatima. Tako nestaju skoro sva sela u Istoćnoj Hercegovini naseljeni katolicima i muslimanima, te katolička sela u srednjoj Lici i Zapadnoj Bosni; kao: Sve hrvatske kuće u Grahovu i pet okolnih sela, Obljaju, Koritima, Lukama, Ugarcima i Crnom Lugu su spaljena, ubijeno 90 civila, a župnik Juraj Gospodnetić živ nabijen na ražanj i ispečen. Ova rmk. Župa s 1000 vjernika je nestala. U Drvaru pobijeno 350 katolika i nešto muslimana. Dvjesto hodočanika pobijeno a župniku odsječena glava. U Bosanskom Petrovcu živjelo je 1051 i u Krnjevuši 1268 katolički vjernika. Četnici su u Krnjevuši ubili 232 osobe a ostali katolici pobjegli te s područja Grmeča Hrvati su potpuno istrijebljeni. U selu Brotnjo živjelo je 43 Hrvata , sve roda Ivezić. Od njih šestorica su se spasili svi drugi pobijeni. Isto tako se dogodilo u području Gračaca, Malovanu (26), velikoj Planoj (8), Ričica (33). S područja Otrića i Zrmanje svi Hrvati su istrijebljeni.

U istočnoj Hercegovini četnici ubijaju jednako i muslimane i katolike. Do kraja 1941. ubijeno je više od 100 katolika i 1056. muslimana: Dabar (300 muslimana), Bileća (40), Fatinca (400), Ulog (40 katolika….Pokolj se nastavio u kotarima Foča i Goražde gdje je stradalo više tisuća osoba…. Tijekom 1942. iz Stoca i okolice nakon pokolja protjerano je između 10 000 i 15 000 Hrvata.

Naravno da sve podatke iz knjige ne mogu navesti u ovako skraćenom sažetku, te ovu knjigu svesrdno preporučujem na čitanje) .

Iako razmjerno malobrojni, u ostvarenju velikosrpskih ciljeva posebnu su ulogu imali četnici hrvatskoga etničkog podrijetla. Toj nastranoj pojavi u ovom radu daje se nešto širi prostor i plastično je praćena na primjeru pisca propagatora Đure (Jure) Vilovića koji se u neprekinutom procesu od mlađih dana deformirao u protuhrvatskog ekstremista. U ratnom vremenu djelovao je kao nositelj četničke propagande u Splitu, a potom i kao bliski Moljevićev suradnik u samom središtu zločina, u stožeru Draže Mihailovića. U ovom se radu iznosi niz podataka koji ukazuju da je takva pojava u bitnoj mjeri proizvod srpskih organizacija i služba, odnosno projekt velikosrpske propagande. Pojave sličnoga značaja u partizanskom pokretu nismo pobliže osvijetlili, no upozorili smo na nastojanja srpske propagande da „pošteni“ Hrvati sami likvidiraju Hrvate „izdajnike“.

Jugointegralisti, odnosno jugonacionalisti od početka 1944. godine doživljavaju satisfakciju u procesu obnove Jugoslavije, pri čemu su mogli činiti zločine i prema Hrvatima i prema Srbima. No kako su se u prethodnoj Jugoslaviji vezivali uz diktaturu i monarhizam, tako su se i u okolnostima stvaranja nove Jugoslavije vezali uz diktaturu i komunizam, a jugonacionalisti u krajnjoj konzekvenciji ljudi Beograda. Tako će i njihovu ulogu u poratnom pokolju Hrvata, genocidu, valjati sagledavati kao sastavnicu i u onom spletu zločina koji imaju komunističku genezu i u većoj mjeri onom koji ima velikosrpsku genezu.

Projekt „Homogena Srbija“ nije bio napušten nakon njegova neuspjeha ili, možda bolje rečeno, necjelovita uspjeha, u Drugome svjetskom ratu. Postoje pouzdani podatci da su „radovi“ na projektu nastavljeni i kasnije. I u ratnoj se agresiji na Hrvatsku 1990. – 1995. godine ostvarenja u velikoj mjeri, od novoga genocida nad Hrvatima do zapadnih granica „Velike Srbije“, pa čak i većem broju sasvim specifičnih oblika, podudaraju s određenjima „Homogene Srbije“.

 

Pad komunizma 1989. godine i slom Jugoslavije velikosrpske su snage dočekale pripremljene. Hrvati su ponovno snažno oklevetani, a potom su u velikosrpskoj agresiji 1990. – 1995. pretrpjeli nova razaranja i genocidne zločine. No nakon svega, iako su u teškom obrambenom ratu 1991. godine Hrvati izborili državnu neovisnost, hrvatska im je država u pomno vođenom procesu uzurpirana. Nakon 2000. godine zavedeno je vulgarno javno izrugivanje i ponižavanje Hrvata, nezamislivo čak i u monarhističkoj i u komunističkoj Jugoslaviji. Imalo je ono i svoja tamna internacionalna izvorišta, no matica je dolazila iz susjedstva i s domaćeg terena. Velikosrpski genocid nad Hrvatima je izbrisan, a razni su se „aktivisti“, pa i osobe koje su obnašale najviše državne dužnosti, čak i dva predsjednika države, gotovo natjecali tko će uspješnije oklevetati Hrvate, pokraj ostaloga i za izmišljeni, tobože ponovljeni, genocid nad Srbima 1995. godine. Ponovno su počeli brutalni progoni i ubojstva Hrvata, te je vođenim sustavom propagande, destruktivnih zakona i državnog terora (predložak: Srbin Vasa Čubrilović – „Istjerivanje Arnauta“), život u Domovini za mnoge Hrvate postao nemoguć. Hrvatski je narod nastavio gubiti teritorij te gubiti ljude i bogatstva istodobno.

 

Podijelite na:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.