Četrdeset godina od ubojstva Ante Bruna Bušića

 

 

Bruno Bušić bio je hrvatski emigrant, domoljub te simbol ujedinjenja domovinske i iseljene Hrvatske. Većinu svog života bio je posvećen samo jednom cilju, a to je stvaranje slobodne Hrvatske. Bušić se cijeli život svjesno žrtvovao za domovinu Hrvatsku i hrvatski narod, a njegova smrt, pečat njegova domoljubnog i državotvornog djela, ugrađena je u temelje suverene Republike Hrvatske. On je u borbi za slobodnu Hrvatsku, potkraj 1980-tih i početkom 1990-tih postao posebnim nacionalnim simbolom, što je pridonijelo mnogim manifestacijama hrvatskog nacionalnog osjećaja – od promicanja njegova nacionalnog značenja do iskazivanja najvećih poštovanja i počasti na razne načine. Još od srednjoškolskih dana navijestio je da je njegov hrvatski duh izražen te je bio izbačen iz škole zbog Tajne organizacije hrvatske inteligencije (TIHO). Nakon mnogih žalbi završio je gimnaziju, a zatim i Ekonomski fakultet. Nakon toga Tuđman ga je zaposlio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske gdje je člankom „Žrtve rata“ pobio jasenovački mit o broju ubijenih u tom logoru za vrijeme II. svjetskog rata. To je uzburkalo javnost u SFRJ te je napokon 1969. Bušić dobio otkaz i morao je otići u emigraciju. Vraća se 1971. te aktivno sudjeluje u studentskom pokretu za vrijeme Hrvatskog proljeća (1967. – 1971.) zajedno s Ivanom Zvonimirom Čičkom i Draženom Budišom. Slomom Hrvatskog proljeća zatvoren je na dvije godine u zloglasnom zatvoru Staroj Gradiški. Izlaskom iz zatvora posljednji put odlazi u emigraciju.  Svojom platformom „Duh Lunda“ Bušić je u suradnji s Tuđmanom zapravo stvorio program stvaranja samostalne Hrvatske koji je Franjo Tuđman proveo u djelo 1990./1991. godine. Sam „Duh Lunda“ sažet je u nekoliko točaka:

1.Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo – Bušić je smatrao da se Hrvatska ne može stvoriti sve do trenutka kada se sinovi i unuci zaraćenih strana u II. svjetskom ratu ne pomire i zajedno ne odluče stvoriti samostalnu i slobodnu Hrvatsku.

  1. Djelatna veza domovine i izbjeglištva – Bušić je smatrao da se Hrvatska ne može stvoriti iz inozemstva nego da emigracija mora biti spremna podržati borbu u domovini kada se stvori kritična masa ljudi u Hrvatskoj koji će započeti borbu za oslobođenje.
  2. Razvoj vlastitih snaga i oslonac na njih – neće biti Hrvatske dok se ne stvori jaka hrvatska vojska koja je spremna braniti granice domovine i pobijediti u ratu protiv svih neprijatelja stvaranja Hrvatske.
  3. Nadideologijska nacionalna borba – dok se ne stvori Hrvatska za Bušića je podjela na „lijeve“ i „desne“ bespredmetna jer jedini bitan cilj je stvaranje Hrvatske.
  4. Neutralnost u borbi Istoka i Zapada – njegovati dobre odnose i sa SAD-om i SSSR-om ali ne pripadati nijednom sukobljenom bloku
  5. Korištenje svih primjerenih sredstva borbe – nada se da će se Hrvatska stvoriti mirnim putem, ali ako to nije moguće onda se mora posegnuti i za ratom kako bi se stvorila država.

Tuđman je 1990./1991. proveo svih 6 točaka „Duha Lunda“ dakle ujedinio je bivše partijske dužnosnike i hrvatske emigrante, emigracija je pomogla i sa ljudima i sa financijskim sredstvima obranu Republike Hrvatske, stvorena je hrvatska vojska i policija koja je pobijedila u Domovinskom ratu, stvorena je Vlada nacionalnog jedinstva, nismo se priklonili niti jednom bloku iako je u cilju bilo pripadanje Europskoj uniji te je pokušano mirno razdruživanje od SFRJ, ali kako nije bilo moguće morali smo kroz Domovinski rat izvojevati svoju slobodu. Jedan je od tvoraca ideje pomirdbe hrvatskog naroda, odnosno djece zaraćenih strana u II. svjetskom ratu te je trebao biti ujedinitelj hrvatske emigracije.

Kada je postalo očigledno da bi se hrvatska emigracija mogla ujediniti UDB-a ga je odlučila likvidirati jer je postao prepasan. Tim tužnim činom 16. listopada 1978. u pariškoj uličici prestalo je kucati srce jednog od velikana hrvatske povijesti XX. stoljeća. I danas, 40 godina nakon njegove smrti, njegov ugled je u narodu s razlogom ostao velik i poseban. jedan je od rijetkih ljudi koji je bio cijenjen i u Hrvatskoj i u emigraciji. Sudjelovao je u svim važnim događanjima hrvatske povijesti toga doba. Osobito su ga poštovali studenti uz koje je ostao do samog sloma Hrvatskog proljeća te mladi ljudi u emigraciji koji su napustili Hrvatsku nakon Hrvatskog proljeća. Možemo zaključiti da je Bruno Bušić bio vizionar slobodne Hrvatske, one koju nažalost nije dočekao, ali je u velikoj mjeri pomogao njenom stvaranju. I napokon 16. listopada 1999. godine, uz 20. obljetnicu njegove smrti, njegov prijatelj Franjo Tuđman naredio je da se posmrtni ostaci iz Pariza prenesu na Mirogoj da barem tako vječno počiva u svojoj voljenoj Hrvatskoj. Dva mjeseca nakon toga umro je i Tuđman te su tako dva arhitekta hrvatske državnosti napustila svoju voljenu Hrvatsku no počivaju u miru u hrvatskoj zemlji za koju su neumorno radili cijeloga života.

Mario Šimundić

 

Podijelite na:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.