ili
„- e, sinko moj, zašto tebi čača školu plaća?“
Trebamo se zapitati da li su svi oni koji su došli do diplome i odgovarajućih radnih mjesta putem negativne selekcije došli pošteno i do odgovarajućih znanja i vještina za obavljanje takvih poslova.
Eto dragi čitatelji, ja se moram, jer ne mogu to izbjeći, vratiti na stare teme, kao što su: davno zaboravljeno samoupravljanje jer se i pored čistki i kemoterapije nismo još uvijek riješili metastaza tog karcinoma, nabujaloj administraciji, mitu i korupciji itd. – Eto, ja o ovom svemu stalno ponavljam i lupam ko Maksim po diviziji.
Kako bi možda čitavu priču učinila zanimljivom, započet ću je poput mnogih pisaca za djecu:
U jednom gradu (nama poznatom) na jednom fakultetu studirali su dvojica studenata. Jedan je već u ranim godinama prihvatio odgovornost za sebe i svoje postupke jer nije imao roditelja i bio je svjestan da će nešto postići u životu samo napornim radom. Drugi je živio veoma lagodno i sve je želio postići „linijom manjeg otpora“. Očito, njegovu lijenost i aljkavost imao je tko „pokriti“. Bio je svjestan da će se vječito udovoljavati njegovim hirovima. Kao rezultat njegovih životnih uvjeta bio je njegov stav prema učenju i radu a to je bilo vidljivo za vrijeme vježbi i predavanja. Naime, studenti su morali uključiti strujni krug i čekati da se taj strujni krug zatvori. Nakon tog zadnjeg sata i završenog pokusa studenti su se spremali nakon napornog radnog dana otići svojim kućama, ali taj zadnji sat vježbi trebalo je produžiti za nekoliko minuta dok pokus ne bude završen (odnosno dok se ne zatvori strujni krug). Studentu, aljkavom momku, koji je svoje obveze shvaćao olako, žurilo se kući, želio je što prije napustiti laboratorij i otići. Međutim, student koji je ozbiljno i odgovorno prihvaćao svoje obaveze zgrozio se na takvo ponašanje i upozorio ga je da mu ne bi smjelo biti teško ostati pet do deset minuta dok se pokus ne završi. Ovaj se oglušio na takvo upozorenje na što mu je ovaj marljivi kolega rekao: „e moj sinko, ne znam zašto tebi čača školu plaća“.
E sada, kako prihvatiti način ponašanja i razgovor ova dva mlada čovjeka?
Da li je ponašanje , upornost i samodisciplina vrijednog studenta možda i previše prepotentna?
Da li je ponašanje lijenog studenta možda samo pomalo lakomisleno?
Ja osobno mislim da je došlo vrijeme kada se svi napokon moramo uozbiljiti.
Lakomislenost i neodgovornost jednog mladog čovjeka moramo shvatiti ozbiljno. Napokon treba znati da se diploma, znanje i zvanje mogu steći samo mukotrpnim radom.
Ukoliko je važno da se samo bilo kako bilo prođe kroz školovanje i da se pri tome ne dođe do odgovarajuće stručnosti to je jedan od najvećih uzroka mita, korupcije i kompletne opstrukcije čitavog društva i države u kojem će svaki pojedinac (osim malobrojne političke elite) biti oštećen i bačen u ralje siromaštva i bezizlaznosti. Propast ćemo ukoliko se ne budemo u svakom pogledu držali načela izvrsnosti a ne načela: „daj zaposli mi maloga a ja ti uzvraćam uslugu“.
Očito, svi ostali kandidati ne mogu doći u obzir. Potrebni su samo poslušnici.
Sve ovo naprijed opisano upropastit će nam sve dobro za koje smo se mi a posebno naši branitelji goloruki borili.
Ma, na koliko prepreka nailazili moramo mnogo toga promijeniti jer inače idemo u propast. Moramo se potruditi da najbolje i najkvalitetnije ljude ne izgubimo. Dakle, došlo je vrijeme (i to pet iza dvanaest) da najsposobniji mladi ljudi zauzmu najodgovornije položaje u društvu i dobiju najodgovornija radna mjesta.
Potrebno je adekvatno nagraditi inovativnost i kreativnost i dati priznanje onima koji mogu sami stvoriti radno mjesto koje će biti profitabilno a potrebno je spriječiti razvoj nabujale korumpirane državne administracije. Da ne opstruiraju njihov rad u svoju korist. Potrebno je najenergičnije spriječiti olako i nezasluženo polaganje ispita i dobijanje diploma bez znanja s kojima se izgleda najbrže i najlakše zaposli.
Ovaj članak moram privesti kraju te moram reći što se već dogodilo sa dva spomenuta mlada momka. Onaj koji je bio vrijedan diplomirao je u rekordnom roku sa visokim ocjenama. Ubrzo se zaposlio u jednoj stranoj kompaniji i dobio vrlo odgovoran i plaćen posao. Drugi je vjerojatno dobio lagan činovnički posao (možda nešto lošije plaćen) ali bez mnogo odgovornosti.
Na kraju moram naglasiti – tko je vrijedan zaposli se u tamo gdje se cijen i znanje, pa makar to bilo u stranoj kompaniji, i gdje se adekvatno plati stručnost i rad.
Ines Bošković-Sorić