Plastika i sintetski polimeri se mogu racionalno koristiti bez balasta za okoliš i to još uz uštedu u tehnološkom procesu. Uz minimalno razvijenu ekološku svijest i dobru volju, proces je moguće adaptirati na korist čovjeka i okoliša, gdje čovjek treba biti integrabilni dio prirode, kako bi i nadalje živio s prirodom i od prirode, sve do trenutka kada ne ovladamo nuklearnom energijom i proizvoljno dobijemo materijale, koji su u biti samo oblik kvantno vezane energije, gdje svojstvo materijala ovisi o vrsti čestice i njenom položaju u prostoru.
Tada će se gotovo u potpunosti napustiti poljoprivreda, kao i potpuna zavisnost o prirodi i njenim meteorološkim hirovitostima, poznavajući algoritam kemijskog periodnog sustava i kvantnu tehnologiju.
U ostalom, i ovog smo ljeta bili svjedoci mnoštva odbačenog plastičnog materijala u moru, gdje su ronioci izranjali mnoštvo takvih plastičnih predmeta na mjestima i u količinama kakvih nisu ni najmanje očekivali. No, ovaj problem u većine polimernih tvorbi je relativno lako riješiti na način da se u plastične materijale stavlja manje aditiva, koji stabiliziraju plastiku, te da se aditivi količinski tempiraju na period od dvije godine, kada zasigurno plastična ambalaža neće biti potrebna. Na taj način će se polimerni materijal autodegradirati s vremenom, tj. porastom entropije sistema, gdje se geometrijski nestabilne organske molekule raspadaju na geometrijske, sterički-tautomerno stabilnije oblike. Potom se na novonastale organske molekule u okolišu, u dogledno vrijeme, vežu saprofitni mikrobi, koji procesom fermentacije razlažu ovakve semi-sintetske tvari na relativno neškodljive i potencijalno nutritivne komponente za više autotrofne organizme.
Na ovakav smo način omogućili prirodi da prirodnim procesom disimilacije i plastiku razgrade, poput svih ostalih organskih tvari u okolišu, a ušteda je i na količini uporabljenih aditiva u procesu proizvodnje polimera, koji se na kraju mogu čak i dizajnirati posebno za ovakvu namjenu.
Polimerne mikropartikule se nalaze posvuda u okolišu (rijeke, mora, zrak), gdje ulaze u hranidbeni lanac planktona i sestona (školjkaši), a veće polimerne tvorbe preferiraju nektonski organizmi, čak i više od svoje prirodne hrane. Tako se u čovjeku, kao krajnjem potrošaču u hranidbenom lancu polimerne tvari akumuliraju u najvećim količinama.
Stoga je nužno omogućiti saprofitnim mikrobima da razgrade plastiku, kao i sav ostali organski materijal, na tvari uporabljive za više autotrofe, koji bez posljedica izgrađuju novu hranidbenu materiju za heterotrofe. Takav ciklus metaboliziranja organske tvari funkcionira još od geološke prapovijesti Zemlje, a čovjek će svojom kvantnom tehnologijom agrar zamijeniti sintetskom proizvodnjom materijala iz nuklearne energije, te prirodu pustiti svojim pravilima i zakonima u koje se neće trebati više uplitati.