NIŠTA KONTRA MILANA

 

Bio je to veliki sprovod. Velik po svemu – po broju ljudi, po organizaciji, po emocijama… U središnjem Dnevniku ”…umro je Milan Vuković” i još samo par riječi. Ipak, kad znamo tko upravlja medijima i ovo je previše. Žao mi je što moram sponomjati (visoku) politiku, ali ona ga je nažalost obilježila, i gle ironije, proslavila za cijeli život. Taj doktor prava rođen u mjestu Krilo Jasenice, općina Podstrana u obitelji u kojoj je bilo dvanaestero djece, volio je Hrvatsku čak više nego sebe i svoju obitelj. Branio je hrvatske intelektualce i duge domoljube koji su se borili za pravo na slobodu Hrvatskoga naroda – da možeš iskazivati svoju nacionalnost i vjeru u Boga (što komunistii i kasnije okupatori u Domovinskome ratu) nisu htijeli priznati, dok mu u isto vrijeme supruga čuva djecu i kuću često puta ne znajući gdje je ni što će biti s njim. Od dana kad sam ga upoznao (a to je bilo 2004. godine) stalno sam ponavljao kako je on za mene najveći živući domoljub. Sve što je činio za Republiku Hrvatsku kao takvu činio je besplatno. Uvijek se živcirao kada bi Međunarodna zajednica i domaći izdajnici radili protiv interesa Države Hvatske i njezinoga naroda. Bio sam često puta svjedok tomu. Trebao je u početku stvaranja države biti i ministar pravosuđa, ali ”nije tija politiku u svoju butigu”. Nije se htio učlaniti niti u jednu stranku, pa tako niti u HDZ koji je tada nadnoćno pobijedio na izborima (iako je surađivao s predsjednikom strane i nekim članovima, s nekima i jako dobar bio), jer je smatrao da bi mu se zbog toga roditelji okretali u grobu. Njegova jedina stranka bila je Hrvatska, da parafraziram izjavu popularnoga pjevača Olivera Dragojevića. Ipak je obnašao visoke dužnosti u pravosuđu.  Tri puta je bio biran za suca Ustavnoga suda. Također je bio član Vrhovnoga suda Republike Hrvatske i njegov predsjednik 1992. do 1995.  i od 1997. do 1999. godine. Pored toga je kao član Ustasvotvorne komisije sudjelovao u izradi prvoga Ustava RH 1990. godine, djelovao u Komisiji za ratne zločine RH od 1993. do 1995., te bio članom Državnoga sudbenog vijeća  od 1994. do 1995. godine. Iako je živio i radio u Zagrebu, svo svoje slobodno vrijeme koristio je za boravak u svome rodnom Krilu, u svojim Poljicima. Bio je vekiki zaljubljenik u umjetnost i kulturu (nadasve hrvatsku, ali i svijetsku) u najširem spektru. Dokaz tomu jest činenica da se družio da poznatim književnicima , slikarima, glazbenicima, glumcima, redateljima i ostalim djelatnicima u kulturi i znanosti, u čast kojima je inicirao pokretanje raznih manifestacija, od koji izdvajam ”Haški sud – Udruženi zločinački pothvat – Što je to?” ,”Dane dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća”, ”Dane Petra Šegedina”, ”Dane Panka Marinkovića” i ”Dobrojuto more”. Za potrebe članka malo ću se zadržati na ovomu zadnjem. Kulturno – umjetnička manifetacija ”Dobrojutro more” zaživjela je 1997. godine u Podstrani upravo na poticaj dr. Milana Vukovića uz pristanak tadašnjega načelnika Općine Marina Karamana. Manifsetaciju su u početku ogranizirali Društvo hrvatskih književnika, Općina Posdtrana i Splitsko – dalmatinska županija. Zamišljeno je bilo da to traje tri dana kao počast pjesnicima koji su rođeni na prostoru nekadašnje Poljičke republike, kojoj pripada i općina Podstrana, te da to bude i slavlje zbog konačnoga oslobađanja tih prostora kojega se razni osvajači kroz stoljeća okupirali i njihovoga pripajanja matičnoj državi. Na njoj su sudjelovali i nagrade primali najveći hrvatski pjesnici i kniževnici poput Dragutina Tadijanovića, Nevenke Nekić, Nikole Miličevića, Vene Parun, Ivana Aralice, Ante Stamaća, Anke Petričević, Joje Ricova… Kroz godine se malo pronijenio oblik, forma , sadržaj i ogrganizatori manifestacije, tako da danas istu orgasniziraju (ako se ne varam) Matica Hrvatska ogranak Podstrana i Društvo hrvatskih književnika i zbog ekonomskih razloga traje samo jedan dan. Koliko je veliko Milanovo čovjekoljublje pokazat ću na osobnome primjeru. Naime, ja kao pjenik postao sam poznat i priznat (u onoj mjeri u kojoj sam zaslužio) u Hrvatskoj čak oprije negoli sam to uspio u svojoj državi Bosni i Hercegovini i to upravo zahvaljujući njemu. Svoj prvi javni nastup imao sam upravo u Postrani, a i osim toga čovjek je kroz razne kanale da bi ptedstavio mene i moj rad. Oprostite mi što ću sad malo prinatiziati ovaj dragocjeni prostor, ali moram reći i to da mi je 2009. godine na njegovu inicijativu, a bez moga predhodnoga znanja dodjeljena pohvalnica ”za uspješno sudjelovanje i doprinos promidžbi manifestacije Dobrojutro more  ” Ovo priznanje mi je posebno drago, jer ga na toj nanifestaciji niktko rije i netko poslije mene nije dobio, što znači da sam ja jedini.  Kakav je Milan bio prema meni, takav je bio i prema svakomu koji bi mi se obratio. Nakon svega, kako ne voljeti čovjeka koji je volio svoju državu, svoj, narod, kulturu i tradiciju?Klako ne voljeti čovjeka koji za sbe ni olovku nije uzeo, a de je nije platio? Kako ne voljeti čoveka koji je svu svoju energiju nesebično poklanjao drugima? Mo’š govorit kontra nene i ovega mojega članka, ali molim te, nemoj reć ništa kontra Milana!

 

Mario Knežević – M. Kei

 

Podijelite na:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.