Hodočašće u Svetu zemlju

Grupa župljana Župe Gospe u Siti iz Strožanca hodočastila je u Svetu Zemlju od 14. – 21. studenog 2017. pod duhovnim vodstvom našeg župnika don Ante Vrankovića uz pomoć mladog don Ivana Marića u organizaciji agencije Ichtis travel iz Splita.

Ovakvo hodočašće je san svakog vjernika, pa je osobna duhovna priprema vrlo važna. Intenzivnije se čitala Biblija (Stari i Novi zavjet), gledale odgovarajuće internet stranice, tražili Nedjeljni liturgijski listići i razni hodočasnički priručnici i informacije. Posebno zanimljiva i korisna priprema pokazala se i kroz dva susreta hodočasnika prije polaska, koje je održao naš župnik don Ante. Tako smo informirani o hodočašću i proceduri na carini koja je vrlo temeljita.

Područje uz istočni kraj Sredozemnog mora i zapadno od rijeke Jordan, u Bibliji i povijesnim izvorima nazivalo se raznim imenima: Kanaan, Zemlja Amorejaca, Obećana Zemlja, Izrael, Judeja, Palestina. To je područje sveto trima svjetskim religijama: judaizmu, kršćanstvu i islamu. Židovi vjeruju da je to Obećana Zemlja koju im je Bog dodijelio i da se tu nastanio Abraham, praotac Židova. Ta je zemlja sveta i za kršćane zato što je ondje živio Isus Krist. Muslimanima je Jeruzalem sveti grad jer je mjesto Muhamedova uzlaska na nebo. Naziv Sveta Zemlja je najprihvatljiviji jer izražava poštovanje prema svima i obuhvaća šire područje od samog Izraela i Palestine.

Židovi se na područje današnjeg Levanta, Bliskog istoka, doseljavaju oko 1400. pr. Kr., u zemlju koju nazivaju Kanaan. U vrijeme velike gladi u doba patrijarha Josipa sele u sjeverni Egipat. Pod vodstvom Mojsija odlaze iz Egipta kako bi se spasili od ropstva. U zemlju Kanaan stižu pod vodstvom Jošue te ratuju protiv starosjedioca Kanaanaca i Filistejaca. Kralj David osvaja Jeruzalem oko 1000. pr.Kr. i proglašava ga prijestolnicom. Najvažniji židovski kralj Salomon, sin Davidov,  gradi Jeruzalemski hram na brežuljku Cionu. Babilonci ruše Prvi hram i odvode Židove u babilonsko ropstvo. Perzijski vladar Kir Veliki osvojivši Babilon oslobađa Židove iz ropstva te im gradi Drugi hram. Dolaskom Rimskog Carstva uništava se Drugi hram, koji nikad više nije obnovljen.

Rezolucijom Ujedinjenih naroda 1947. područje Palestine podijeljeno je na arapsku i židovsku državu, a Jeruzalem je trebao biti pod međunarodnom upravom. Židovi su prihvatili odluku UN-a, dok su je Arapi odbacili. Nesuglasice su počele oko statusa Jeruzalema jer su Židovi u Jeruzalemu bili teritorijalno odvojeni od matične zemlje, a činili su većinu stanovništva grada.

Novoproglašena država nije imala određene granice stoga je međunarodno priznanje dobila tek za godinu dana. Za vrijeme arapsko-izraelskog rata 1948. u kojem su sudjelovali palestinski Arapi uz pomoć arapskih država s jedne, te palestinski Židovi s druge strane, formirane su današnje granice države Izrael. Pojas Gaze prisvojio je Egipat, a Judeju i Samariju (Zapadnu Obalu) Jordan. Izraelci 1967. vrše iznenadni napad te su nakon šestodnevnih borbi okupirali Pojas Gaze, Sinajski poluotok, arapski dio Istočnog Jeruzalema, Zapadnu Obalu te Golansku visoravan. Sa Sinajskog poluotoka su se povukli nakon 15 godina. Pojasa Gaze su napustili 2005. zadržavajući kontrolu robe, zračnog prostora iznad mora i pristup lukama. Situacija je pravno nejasna, jer Pojas Gaze ne pripada nijednoj suverenoj državi.

 

Nakon leta zrakoplova nešto više od tri sata stigli smo u zračnu luku Ben Gurion u Tel Avivu, koja nosi ime prvog izraelskog premijera. To je najsigurnija zračna luka na svijetu. Mjere sigurnosti već su započele u zagrebačkoj zračnoj luci. Svaki putnik izraelske kompanije prolazi neobičnu i pomalo bizarnu, ali očito učinkovitu kontrolu razgovora sa sigurnosnim agentom odgovarajući na pitanja: zašto putujete, imate li računalo, tko je pakovao kofere, jeli netko pomagao i sl. Slična je procedura i na odlasku s aerodroma iz Izraela. Ovdje nas je čekao autobus i predstavnica Ichtis Travel agencije Nataša Bulić, koja nas je vodila kroz Svetu Zemlju.

Šire područje grada proteže se dužinom 14 km obalom Mediterana i ima  oko 3,8 milijuna stanovnika. Moderni Tel Aviv je osnovan 1909. godine, kad je područje kupljeno od beduina i ubrzo je obuhvatio u to vrijeme većinski arapsku Jaffu. Izrael je parlamentarna demokratska država, te jedina židovska država na svijetu. Površina je oko jedne trećine Hrvatske, a broj stanovnika duplo veći. Oko 2/3 njegove površine otpada na pustinju (Negev). Površinskih vodenih tokova osim rijeke Jordana gotovo i nema, ali se navodnjavanjem ipak osiguravaju površine za poljoprivredu. Ime potječe od Jakova (sin Izakov, unuk Abrahamov), kasnije prozvanog Izrael, jednog od patrijarha židovskog naroda od čijih je 12 sinova nastalo 12 izraelskih plemena.

Tako slušajući agencijsku voditeljicu i gledajući moderno izgrađene nebodere i ceste stižemo u Haderu, gdje smo prenoćili u hotelu s prekrasnim pogledom na lijepo uređenu plažu Sredozemnog mora. U cijelom ovom priobalnom dijelu veliki je broj Židova povratnika (1990./91. – oko 500 000) iz bivšeg SSSR-a i iz Etiopije koji su se odazvali pozivu izraelske vlade i doprinijeli naglom gospodarskom razvoju.

Putujući prema Nazaretu prolazimo dolinom Jizreel. Ovuda je prolazila glavna cesta koja je povezivala Egipat i Mezopotamiju. To je prostrani ravni dio na sjeveru Izraela, koji se intenzivno koristi za poljoprivredu. U daljini se vidi brdo Karmel na kojem je pećina proroka Ilije iznad koje je sagrađena Crkva Gospe Karmelske i karmelićanski samostan.

 

Drugi dan stigli smo u Nazaret, grad na sjeveru Izraela. To je prebivalište Isusa Krista tijekom njegova djetinjstva. Jedno od važnih kršćanskih svetišta, ima oko 80 000 stanovnika uglavnom  Arapi, od kojih je 30% kršćanske, a 70% muslimanske vjeroispovijesti.

Ovdje Arapi nemaju problema kao Arapi – Palestinci na okupiranoj Zapadnoj obali. Oni nisu pod udarom izraelske vojske niti se odlučuju na terorizam. Međutim, ljudi su odvojeni, odvojeno se ide u škole i bolnice. Židovi od 1957. grade svoj grad kojeg zovu Natzerat Illit (Gornji Nazaret). U njemu uglavnom žive doseljenici iz zemalja bivšeg SSSR-a, ima ih oko 40 000. Oba grada zajedno broje oko 120 000 stanovnika i smatraju se odvojenim gradovima s odvojenom upravom.

Nazaret je udaljen 25 km od Genezaretskog jezera te oko 9 km zapadno od brda Tabor. Isus je ovdje proveo svoje djetinjstvo i mladost odrastajući u mudrosti među ljudima. Prema ovom mjestu je dobio i ime – Isus Nazarećanin. Odavde je krenuo na svoje poslanje, navješćujući Radosnu vijest.

Nad gradom dominira Bazilika Navještenja s današnjim izgledom u obliku krune. To je peta crkva podignuta na istom mjestu za koje se vjeruje da je ostatak stvarne kuće u kojoj je živjele Marija. Najveća je kršćanska crkva na Bliskom istoku. Građena je od armiranog betona. Iznutra je ostavljeno onako kako je ostalo nakon betoniranja. Izvana je obložena kamenom. Podijeljena je u dva dijela. Gornji  je predviđen za veće obrede, a donji je svetište, u čijem središtu je Spilja navještenja. Na vrhu je velika kupola u obliku obrnutog cvjeta bijelog ljiljana koji se od neba otvara i spušta prema zemlji simbolizirajući djelovanje Duha Svetoga. Veličanstveno pročelje krasi zapis Navještenja na latinskom jeziku. U atriju oko bazilike nalaze se brojni mozaici Djevice Marije, koji su poklon umjetnika iz zemalja diljem svijeta. Hrvatska je predstavljena mozaikom Majke Božje Bistričke s naznakom „Majko božja moli za hrvatski narod“ renomiranog Hrvatskog slikara i grafičara Josipa Resteka.

Ovdje je anđeo Gabrijel navijestio Djevici Mariji da će začeti po Duhu Svetom i roditi Božjeg sina (Lk 1, 26-38). Ovdje se povezalo ono božansko i ljudsko. Ovdje je počelo novo razdoblje Boga i čovjeka u jedinstvu. Ushićen je bio osjećaj slavljenja svete mise na hrvatskom jeziku u Bazilici Navještenja o čemu sam mogao samo sanjati i zato kroz glavu prolazi misao „neka mi bude po riječi tvojoj“ (Lk 1, 38).

Stotinjak metara od Bazilike Navještenja nalazi se crkva sv. Josipa. Obje crkve povezane su zgradom franjevačkog samostana. Crkva sv. Josipa je podignuta iznad kuće u kojoj je živjela Sveta Obitelj. Smatra se da je ovdje bila radionica sv. Josipa, Marijinog zaručnika. Ovdje je Isus proveo najveći dio svog života, djetinjstvo i mladost i bio podložan svojim roditeljima. Stubištem se silazi do kripte, u kojoj je krstionica i dijelovi nekadašnje Josipove kuće.

U Nazaretu smo prošli pored sinagoge u kojoj je Isus prvi put javno nastupio te pohodili Crkvu Marijinog izvora, gdje je po predaji Marija išla dohvaćati vodu. Potom smo se autobusom uputili u Kanu Galilejsku koja je šest kilometara prema Genzaretskom jezeru gdje je Isus započeo svoja čudesa (Iv 2, 1-12). Kada je ponestalo vina na svadbi Djevica Marija se obratila Isusu za pomoć, znajući da on može pomoći. Isus je na molbu svoje majke pretvorio vodu u vino i to je bilo prvo čudo, koje je izveo pokazujući da može gospodariti prirodom. Zato je Djevica Marija pomoćnica i zagovornica ljudi u našim potrebama i nevoljama.

Na taj događaj podsjeća nas franjevačka samostanska i župna crkva, relativno mala, ali vrlo lijepa zgrada od kamena, s dva zvonika. Na ulazu je i natpis Crkva svadbe u kojoj je don Ante održao svetu misu, tijekom koje su svi bračni parovi obnovili svoja bračna obećanja u opuštenom ambijentu.

Naše putovanje nastavili smo prema brdu Tabor, najvišem u Donjoj Galileji (580 m). Riječ znači kupola. Tako i izgleda gledajući iz daljine, kako se uzdiže iznad okolne ravnice. Na vrhu brda je velika zaravan i Bazilika Preobraženja. Do nje se dolazi vrlo uskom i zavojitom brdskom cestom, dugom 3 – 4 km. Pri dnu brda je veliko parkiralište s nekoliko kombi-taksija, koji kružno prevoze hodočasnike do svetišta. Pri tom smo bili u različitim vozilima i istovremeno molili krunicu jer smo povezani radio uređajem tzv. „slušom“. Zaista lijep osjećaj zajedništva.

Na pročelju Bazilike Preobraženja dva su masivna kamena zvonika, povezana polukružnim lukom. Krovna konstrukcija izgrađena je od slavonske hrastovine, koju je za izgradnju crkve darovao vukovarski grof Eltz. Kršćanska tradicija prenosi da je na Taboru bilo Isusovo preobraženje (Mt 17, 1-8), što je apostolima bila utjeha u budućim naporima i Isusovim mukama.

S južne strane Bazilike je velika terasa na koju smo izišli, a don Ante je stao u kut, malo se uzdignuo i govori: „Iza mojih leđa je zapad i gorje Donje Galileje s Nazaretom, odakle smo došli. Pravo ispred mene je istok. U daljini  se vidi Golanska visoravan, a ispod nje je Genezaretsko jezero gdje idemo sutra. S moje lijeve strane je sjever i planina Hermon čiji je vrh 2820 m pokriven vječnim snijegom. S moje desne strane je jug i prostrana Jizreelska ravnica koja seže sve do Samarijskog gorja u pozadini.“ S ovog mjesta se zaista pruža nezaboravan panoramski pogled.

 

Treći dan, nakon doručka krećemo prema Genezaretskom jezeru, koje je dobilo ime prema gradu koji je postojao uz njegovu obalu. Naziva se i Galilejsko, prema pokrajini Galileji. Tiberijadsko se nazivalo od 1. st. po gradu Tiberijasu. Kinaret je njegovo današnje službeno ime. Dugo je 21, a široko oko 13 km. Najveća dubina mu je 43 m. Razina vode je  210 m ispod razine mora (kriptodepresija). Voda u njega dolazi iz rijeke Jordan, uz još neke izvore koji se nalaze blizu jezera ili izviru u samom jezeru. Na jugu iz njega izlazi rijeka Jordan i nastavlja tok do ulijevanja u Mrtvo more. Na obalama je smješteno više kibuca (društvena komuna u Izraelu) koji se bave turizmom i poljoprivredom.

Na obali jezera Isus se pojavio pred Apostolima nakon Uskrsnuća, omogućivši im drugi čudesni ulov riba i potvrđujući Šimuna Petra kao glavu Crkve (Iv 21,15-17). U spomen na mjesto tog događaja sagrađena je Crkva Petrova  prvenstva na ostacima dviju prethodnih crkava. Izgrađena je od crnog kamena (bazalt) nad liticom uz samu obalu jezera. Ispred oltara je stijena, mjesto gdje je Isus doručkovao sa svojim apostolima. Došli smo na samo jezero. Svatko je želio dodirnuti tlo, dotaknuti vodu, slikati se za uspomenu, okupili smo se i za zajedničku sliku pored crkve. Potom smo se uputili, stotinjak metara daleko, na mjesto na kojem je Isus nahranio mnoštvo ljudi sa pet kruhova i dvije ribe (Mk 6, 34-42 ). Na tom mjestu je izgrađena Crkva umnažanja kruhova. U crkvu se ulazi kroz mali klaustar. U njemu je malešni bazen s ribama i vodom s izvora, a u sredini zidom okruženo stablo masline. Kroz troja vrata se ulazi u crkvu. Ispod oltara je stijena na koju je Gospodin stavio kruhove i ribice, a ispred stijene je poznati mozaički prikaz košarica s pet kruhova i dvije ribe. Na podu je očuvan veliki dio originalnog mozaičkog popločavanja. Crkva i okolno zemljište je vlasništvo njemačke udruge Sveta zemlja. Izlazeći iz crkve uputili smo se malo niže, pored nasada maslina, prema jezeru i na jednom od nekoliko uređenih mjesta slavili svetu misu. U ovoj osami i tišini na samoj obali Genezaretskog jezera lijepo je bilo čuti glas Kristine Zubić i članova našeg zbora pjevajući „Krist na žalu“. Zapamćena je i nadahnuta propovijed don Ante, povezujući i događaje kada je boravio jedno vrijeme ovdje. Ovo područje zove se svetište Tabgha što znači sedam izvora.

U blizini svetišta izgrađeno je pristanište za brodove. Brodovi su drveni, dosta veliki namijenjeni za kratke izlete. Nakon ukrcaja domaćin je podigao hrvatsku zastavu pored izraelske, uz hrvatsku himnu. Krenuli smo u laganu vožnju jezerom uz opis okolnog područja. Potom su se ugasili motori i fra Miroslav Modrić čitao je evanđeoske tekstove vezane uz ovo mjesto. I na kraju simpatična grupa franjevačkih bogoslova priredila je malo plesno veselje s hodočasnicima uz taktove tradicionalne židovske glazbe.

Slijedeća postaja je Kafarnaum na čijem ulazu piše „Kafarnaum Isusov grad“.  Mjesto je propovijedanja Isusa Krista u sinagogama i izlječenja brojnih ljudi. Vidjeli smo ostatke židovske sinagoge koja je podignuta na mjestu prve u kojoj je i sam Isus poučavao. Nataša je pojasnila razliku između sinagoge i hrama. Kod Židova postoji samo jedan hram posvećen Jahvi (Bogu), onaj u Jeruzalemu koji je dva puta uništen. Smatra se božjim staništem i u Hram su ulazili samo visoki svećenici. Obred se vršio ispred Hrama. Vjeruju da će biti ponovo obnovljen tek u vrijeme dolaska Mesije. Dok sinagoga nije bila vjerski hram već građevina u kojoj se obavlja vjerska poduka i u kojoj se Židovi sastaju i druže. Poduku vodi vjeroučitelj (rabin), ali nije svećenik. Služila je i kao prenoćište za putnike jer su Židovi trebali posjećivati Hram kako ima je nalagala njihova vjera.

Arheološka istraživanja oko sinagoge otkrila su ostatke grada iz Isusovog doba i identificirala Petrovu kuću u kojoj je i Isus živio za vrijeme svog javnog djelovanja. Na tom mjestu je izgrađen Memorijal sv. Petra nalik na dva osmerokutna plitka tanjura, gornji obrnuto okrenut. Između njih je ostakljeni zid visine oko 2,5 m. Tanjuri su postavljeni  na osam masivnih nosača koji se spajaju u sredini. Zapravo je čitava konstrukcija u zraku iznad ostatka Petrove kuće.

Po predaji Isus je na ovim mjestima više puta propovijedao i jednom prilikom je održao Govor na gori (Mt 5, 1-12). U spomen na taj događaj izgrađena je Crkva Blaženstava. To je osmerokutna crkva s kupolom. Trijem oko crkve je oblikovan stupovima. Za gradnju crkve korišten je crni bazalt i bijeli vapnenački kamen. Ispod kupole je Presveti Oltarski Sakrament. Na zidovima se nalazi osam visokih prozora i ispisano je po jedno blaženstvo. Oko crkve je uređen veliki park, a zelenilo i cvijeće obasjano suncem stvaraju ugođaj rajskog vrta. U tom ozračju don Ante je objasnio tko su blaženici koje je Isus spominjao pred mnoštvom na Brdu blaženstva.

Slijedio je ručak u restoranu „Sveti Petar“. Najviše se jela riba svetog Petra (kovač), koja nije ukusna kao naša, ali su zato brojni salate od povrća izvrsne.

Poslije ručka krenuli smo na put uz istočnu stranu Genezaretskog jezera i Jordanskom dolinom prema Jeruzalemu. Rijeka je iznenađujuće mala, kao veći potok. S druge strane je Kraljevina Jordan. Duž cijelog puta uočljive su pumpne stanice (bunari) i cjevovodi za razvođenje vode.

 

Četvrti dan došli smo u Betlehem, grad 8 km južno od Jeruzalema na području Palestinske samouprave s oko 35 000 stanovnika na samom rubu judejske pustinje. Kršćana je oko 40 %. Poznat  je po rodnom mjesto Isusa Krista. Prema vjerovanju ovdje je rođen i kralj David, koji je tu i okrunjen za kralja Izraela. Prema proročanstvima, iz Davidove se loze u Betlehemu treba roditi očekivani Mesija. Prorok Mihej (5,1) tako kaže: “A ti, Betleheme, Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom”.

Mjesto Isusova rođenja (Lk 2, 1-7) prekriveno je velikom bazilikom iz 6. st. koju je sagradio car Justinijan nakon što je bila srušena prva iz 4. st. koju je podigao car Konstantin. Danas je cjelokupni kompleks u vlasništvu triju kršćanskih zajednica: pravoslavne, katoličke i armenske.  Zanimljiva je priča kako je crkva pošteđena za vrijeme navale Perzijanaca kada su porušili sve kršćanske crkve osim ove u Betlehemu, zbog mozaika s likovima trojice mudraca u perzijskoj nošnji. U Baziliku Isusova rođenja se ulazi kroz niska i uska vrata i pri ulazu treba se sagnuti. To je nešto jedinstveno na svijetu. Naime, u srednjem vijeku muslimani su često s konjima ulazili u baziliku da je obeščaste, zato su kršćani zazidali sva vrata i smanjili ova. Za vrijeme našeg posjeta u unutrašnjosti su se obavljali i određeni radovi. Tako, čekajući u dugom redu hodočasnika spustili smo se u Spilju Isusova rođenja. To je mali prostor sa stalnim prolazom hodočasnika. Ispod oltara na podu je srebrena zvijezda koja obilježava mjesto Isusovog rođenja s natpisom na latinskom “Ovdje je Djevica Marija rodila Isusa Krista“. Svaki vjernik tu zastane, klekne, sagne se i poljubi zvijezdu.

Uz Baziliku Rođenja je franjevačka Crkva sv. Katarine Aleksandrijske koja služi za euharistijsko slavlje. Ispred Crkve je klaustar s kipom sv. Jeronima, a na pročelju kip sv. Katarine. Ispod Crkve nalazi se više podzemnih spilja. U jednoj od njih živio je sv. Jeronim, podrijetlom Dalmatinac, sa svojim učenicima gdje je prevodio Bibliju na latinski jezik. Kažu bio je vrlo nadaren za jezike, ali teške naravi, nediscipliniran i iznimno inteligentan.

Oko tri kilometra istočno od Betlehema je Pastirsko (Boazovo, Rutino) polje i Crkvica anđela koja slavi prvu objavu Kristova rođenja (Lk 2, 8-20). Izvana podsjeća na beduinski šator. Unutra je na sredini oltar, a na zidovima scene iz Evanđelja. Na kupoli su brojni ostakljeni otvori, koji osvjetljavaju unutrašnjost umjesto prozora, kao što je svjetlo s neba obasjalo pastire. Na unutrašnjost kupole su ispisane Anđelove riječi: „Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi (Lk 2, 14) “. U ovoj uistinu lijepoj i vrlo akustičnoj crkvi pjevali smo „Kyrie, elejson“ što je započela Kristina.

Odmah do crkve nalazi se puno arheoloških iskopina i velika prastara spilja, koja je vjerojatno bila nastanjena još u Isusovo vrijeme. Uređena je za slavljenje svete mise, ima oltar i klupe za sjedenje vjernika. U jednom dijelu su postavljene jaslice sa Marijom, malim tek rođenim Isusom, pastirima, tri kralja i životinjama. Ovdje, u ovoj spilji, don Ante je održao svetu Misu i već smo pjevali božićne pjesme.

Poslije podne odlazimo u Ain Karim malo mjesto oko 6 km zapadno od Starog Grada Jeruzalema, na rubu današnjeg Jeruzalema. U Gospodinovo vrijeme bio je to grad rezerviran za svećenike i Levite zbog blizine Hramu. Prema tradiciji tu su živjeli svećenik Zaharija i Elizabeta. Tu se zbio susret Djevice Marije i njene rodice Elizabete, koja je također bila trudna (Lk 1, 39-56).

Za sjećanje na te događaje izgrađena je Crkva Marijinog pohođenja do koje se dolazi penjući se stepenicama koje daju panoramski pogled na Ain Karim i okolicu. Na pročelju crkve mozaik prikazuje putovanje naše Gospe iz Nazareta na magarcu, okruženu anđelima. Uz ulazna vrata je kip susreta Marije i Elizabete. U unutrašnjosti crkve, slike i mozaici pokazuju štovanje Marije kroz stoljeća. Na zidnom dvorištu je Marijin hvalospjev Veliča ispisan i na hrvatskom jeziku. Nekoliko stotina metara odavde na mjestu gdje je Isusov preteča rođen i gdje je po tradiciji bila Zaharijina i Elizabetina kuća podignuta je Crkva sv. Ivana Krstitelja. Iznutra je prekrasna, bogato obložena keramičkim pločicama izrazito plave boje, s oltarom iznad spilje u kojoj je rođen Ivan Krstitelj (Iv 1, 57-66)

 

Peti dan je na programu obilazak Jeruzalema, u kojem živi 800 000 stanovnika. Obično se  dijeli na zapadni, koji je pretežno židovski, i istočni, koji je pretežno arapski. U istočnom dijelu nalazi se i Stari grad, koji je podijeljen u četiri nejednaka dijela: muslimanski, kršćanski, židovski, i armenski. U gradu ima nešto više od 60 % Židova, 30 % muslimana te manje od 5 % kršćana.

Nakon što je kršćanstvo proglašeno dozvoljenom religijom u Rimskom carstvu, u Jeruzalemu se podižu brojne crkve, od kojih je najpoznatija Bazilika Svetoga groba ili Uskrsnuća. To je veličanstvena okrugla građevina – rotunda, s velikom kupolom koju je  izgradio car Konstantin 335. god. Križari su u 12. st. dogradili i obnovili cijelu građevinu koja je sva sveta mjesta stavila pod jedan krov. Od tada ima dvije kupole. Bazilika je u vlasništvu triju kršćanskih zajednica. Samo nekoliko koraka od ulaza u Baziliku Svetog groba nalazi se Stijena pomazanja (kamena ploča) na spomen gdje je Isusovo tijelo položeno i pomazano nakon smrti na križu. Desno, na povišenom podu je Kalvarija (Golgota), mjesto Isusova razapinjanja s oltarom iznad kalvarijske litice koja je pod zaštitnim staklom. Lijevo, u središtu rotunde, je grobna kapela s Isusovim grobom najsvetijim mjestom za kršćane. Satima smo čekali u redu za ulazak u grobnu kapelu u kojoj je stijena na kojoj je počivalo Kristovo mrtvo tijelo do uskrsnuća. Ulazi se po dvije osobe u mali prostor. Unutra su dvije mramorne ploče koje prekrivaju grobnu stijenu. Zadrži se tek nekoliko trenutaka da se klekne, izmoli Oče naš, dotakne i poljubi mjesto Uskrsnuća. Uistinu je to poseban, vrlo intenzivan i emocionalan doživljaj. Potom smo posjetili kapelu Pronalaska sv. Križa koja je također u Bazilici Svetog groba.

Poslijepodne uputili smo se na Maslinsku goru, istočno od jeruzalemskog Starog grada. Autobus nas je dovezao na njen južni vrh do Kapele uzašašća, mjesta s kojeg je prema tradiciji Isus 40. dan nakon uskrsnuća uzašao na nebo što opisuju evanđelisti Marko i Luka. U sredini Kapele je stijena koju vjernici časte kao posljednje mjesto na zemlji na kojem su stajala stopala našeg Gospodina. Prvotno je ta kapela bila otvorena prema nebu. Nakon osvajanja Jeruzalema muslimani su joj dodali kupolu, zazidali stupove i pretvorili je u džamiju, a i danas je u njihovom vlasništvu.

 

Nekih stotinjak metara južnije je Crkva Očenaša, koja je izgrađena iznad spilje u kojoj je Isus poučavao svoje učenike. Po predaji, Isus je upravo ovdje naučio svoje učenike moliti Oče naš (Mt 6, 7-15 ). Na zidovima crkve i predvorja je više od stotinu keramičkih ploča sa molitvom Oče naš na različitim jezicima, pa tako i na hrvatskom.

Tako hodajući niz padine Maslinske gore dolazimo do Crkve Gospodin je zaplakao, koja je izgrađena u obliku suze koja pada s neba na zemlju. Evanđelist Luka opisuje da je Isus na Cvjetnu nedjelju išao prema Jeruzalemu. Prema tradiciji, negdje s ovog mjesta kad je ugledao Jeruzalem, zaplakao je i prorekao skoru propast Jeruzalema (Lk 19, 41-44). U crkvi, pred prozorom je oltar s mozaikom kvočke, koja okuplja piliće pod svojim krilima, kao što je Isus htio okupiti građane Jeruzalema. S dvorišta Crkve pruža se veličanstven pogled na grad Jeruzalem i okolicu.

U podnožju Maslinske gore je Getsemanski vrt u kojem je uhićen Isus prije razapinjanja. Poznat je po tome što je prema evanđeljima Isus tu molio sa svojim učenicima prije nego što ga je izdao Juda Iškariotski, noć prije raspeća (Lk 22, 42-44). U spomen na sjećanje tog događaja i početka Isusove muke izgrađena je velebna Bazilika  Isusove agonije. Naziva se i Crkva svih naroda jer je 16 zemalja doprinijelo njezinoj izgradnju 1924. god. To je treća po redu građevina na istom mjestu. Ispred Bazilike je široki atrij i tri arkade poduprte stupovima, a iznad arkada je mozaik koji Krista prikazuje kao posrednika između Boga i ljudi. Svjetlo ulazi kroz prozore u blagim ljubičastim tonovima i sa unutrašnjim slabašnim osvjetljenjem potiče hodočasnike na tišinu i sabranost. Iza oltara je mozaik s prikazom Isusove agonije u vrtu, a bočni mozaici prikazuju Judinu izdaju i uhićenje. Ispred oltara nalazi se stijena koju se časti kao „svetu stijenu“ na kojoj se Isus molio. Ovdje smo slavili i svetu misu.

Uz Baziliku je brižno njegovan vrt sa prastarim maslinama za koje lokalna tradicija tvrdi da potječu iz Kristova vremena. Preko ceste, sjeverno „udaljeno koliko bi se moglo kamenom dobaciti“ (Lk 22, 41) je Crkva Gospina groba (uznesenja) koja čuva uspomenu na mjesto na kojem je njeno tijelo počivalo prije nego je bila uznesena na nebo. Ulazi se kroz portal i silazi prostranim dugim stubištem, pri čijem je dnu na desnu stranu i Spilja uhićenja koja je pretvorena u crkvu.

 

Šesti dan odlazimo u obilazak Jeruzalema od Stjepanovih vrata ispred kojih je kamenovan sv. Stjepan Prvomučenik. Zovu ih još Istočna, Lavlja i Ovčja vrata. Nedaleko od ulaza s desne strane je Crkva sv. Ane u muslimanskoj četvrti. Najbolje je sačuvana križarska crkva jer se koristila kao džamija i muslimanska škola. Prema vjerovanju stoji na mjestu gdje su živjeli Marijini roditelji Joakim i Ana. Oltar je posvećen Djevici Mariji. Prostor je vrlo akustičan što se primijetilo kada je Kristina uz podršku članova našeg zbora zapjevala „Čuj nas, Majko“. Uz crkvu se vide arheološke iskopine pa smo se prisjetili i Isusovog izlječenja bolesnika u Ribnjaku.

Potom smo se uputili na Križni put ulicama Jeruzalema koji počinje Ulicom boli (Via Dolorosa). Na mjestu nekadašnje Herodove tvrđave Antonija gdje je bio Pilatov pretorij sada je franjevački samostan i Kapela bičevanja, a u istom dvorištu je i Kapela osude. Prvih devet postaja Križnog puta vodi kroz gradske ulice koje su pune hodočasnika i turista raznih vjera i boja kože iz cijelog svijeta. Ovdje se najbolje uočila svrha radio uređaja tzv. „sluša“ jer čujete što vodič govori kada ste i nešto dalje ili je velika gužva. Put se prvo spušta do treće postaje, a zatim strmo uzdiže do Kalvarije. Posljednjih pet postaja nalaze se unutar Bazilike Svetog groba, što nisam očekivao. Onda se sjetiš kako se grad stoljećima širio i danas se ta mjesta nalaze unutar grada. Na sjevernoj strani Bazilike  u franjevačkoj Kapelici Presvetog Sakramenta nasuprot oltara Marije Magdalene slavili smo svetu misu pod vodstvom našeg župnika don Ante. Sudjelovati na svetoj misi u neposrednoj blizini Isusovog groba i uskrsnuća uistinu je poseban događaj.

Nakon dva tri sata slobodnog vremena za razgledavanje uputili smo se prema Zidu plača kojeg Židovi štuju kao najveću svetinju. Nazivaju ga Zapadni zid jer je dio zida koji je u vrijeme kralja Heroda podupirao prošireni Hramski trg na kojem je stajao židovski Hram. Rimljani su Hram razorili 70. god. i Židovima je bio zabranjen pristup. Ipak kroz povijest  okupljali su se na molitvu uz ovaj Zapadni zid. Izraelci su nakon rata 1967. na veliko proširili i uredili trg ispred zida za molitvu i pobožnost da više nikada ne budu prognani u svojoj zemlji. Pri tom su srušili mnogo arapskih kuća i nastao je još jedan razlog židovsko-arapskih sukoba i nemira. Pristup Zidu je strogo kontroliran. Kako je ovo mjesto najbliže Svetinji nad svetinjama, gdje je boravilo samo Božanstvo, ono je sinagoga na otvorenom i podijeljeno je ogradom na veći muški i manji ženski dio. Muškarci moraju na glavi imati židovsku kapicu, koja se uzima pri ulazu i ostavlja pri izlazu. Odlazi se do zida gdje se pomoli i najčešće napisanu molitvu utisne u procjep zida.

Odavde smo krenuli kroz Židovsku četvrt u jugozapadni dio grada, nasuprot Sionskih vrata, gdje se nalazi više kršćanskih svetišta i zove se Kršćanski Sion. Tu je nedavno obnovljeni franjevačkog samostan gdje je živio i djelovao sveti Nikola Tavelić, kao i Kapela Do Dvorane. Uz samostan je Dvorana Posljednje Večere jedno od najsvetijih mjesta za kršćane. Tu se Isus oprostio od apostola, prao im noge, posvetio kruh i vino te ostavio sebe svim kršćanima. Tu je stvorena euharistija, a 50 dana nakon njegova uskrsnuća nad apostole je sišao Duh Sveti, što se smatra početkom kršćanske Crkve. Pristup Dvorani je kroz susjednu zgradu preko otvorenog stubišta. Dva središnja stupa podupiru krov, a prostorija je velika i prazna, bez znakova svetosti. Očito je vrijeme ostavilo traga jer je u vlasništvu muslimana i u njoj se ne može služiti sveta misa. Uz Dvoranu je katolička Crkva Gospina usnuća na mjestu gdje kršćanska tradicija drži da je bilo Gospino prebivalište poslije Isusove smrti. Ispod kupole je kripta s drvenim kipom usnule Majke Božje. Na jednom zidu nalazi se ugarski grb u čijem dijelu je i stari hrvatski grb.

Doživjevši takvo mnoštvo hodočasnika gdje se sabire čitav svijet osjećaš da je Jeruzalem kao majka koja okuplja svoju djecu.

Sedmi dan krećemo prema mjestu Isusova krštenja na rijeci Jordan. Vozimo se kroz Judejsku pustinju koja leži istočno od Jeruzalema i spušta se sve do Mrtvog mora. Nije tipična pustinja kakvu obično zamišljamo. Pijeska uopće nema. To su zapravo nepregledna gola kamena brda i doline. Na dva tri mjesta vidljivi su beduini sa svojim šatorima i stadom ovaca. Negdje na pola puta na jednom brdašcu je uređeno odmorište gdje smo slavili svetu misu na najneobičnijem mjestu do sada. Propovijed našeg don Ante u Judejskoj  pustinji o milosrdnom Samarijancu bila je izuzetno dojmljiva.

Nastavili smo vožnju prema rijeci Jordan primjećujući oznake razine Sredozemnog mora. Sastoji se od plave horizontalne crte i broja koji označava dubinu ispod razine mora. Kako se spuštamo brojevi su sve veći. Rijeka Jordan izvire u podnožju planine Herman i njen tok je dug 360 km, širina na nekim mjestima jedva 20-ak metara, a najveća dubina samo pet metara. Količina protoka vode je sve manja zbog eksploatacije za ljudske potrebe, što prijeti isušivanju Mrtvog mora. Mjesto Isusova krštenja je šest kilometara uzvodno od Mrtvog mora. Na ovom mjestu rijeka je mutna, siva, spora, širine pet šest metara. Nakon čitanja Evanđelja župnik je govorio o krštenju i kako je Isus krštenjem započeo javni život i najavio nastajanje nečeg novog. Ovdje smo obnovili krsna obećanja i don Ante je rukom zahvaćajući jordansku vodu polijevao po glavi svakog pojedinačno.

Nastavak putovanja vodi nas u mjesto Kumran smješteno na 4 – 5 km sjeverozapadno od sjeverne obale Mrtvog mora. Tu su živjeli židovski tradicionalisti (eseni) u stoljeću prije Krista koji su sebe smatrali istinskim vjernicima odani Zakonu. Mjesto je poznato kao naselje najbliže spiljama gdje su pronađeni Rukopisi s Mrtvog mora (svitci). Odavde se vidi i brdo Nebo s kojeg je Mojsiju dopušteno da smo vidi Obećanu zemlju.

Nastavljamo putovanje prema Mrtvom moru čija je razina 420 m ispod razine Sredozemnog more i najdublja je slobodno pristupačna površina na Zemlji. Dugo je 85, a široko 18 km. Značajno je po mineralima i velikim sadržaj soli koja iznosi do 33% (prosječno 28%), a za usporedbu Jadransko more ima 4%. Zove se Mrtvo jer u njemu nema živih bića. U njega se ulijeva rijeka Jordan, a voda nigdje ne istječe. Zbog velikog isparavanje vode razina mora se polako, ali stalno spušta. Plivanje je vrlo neugodno, jer gusto more više izbacuje tijelo na površinu i manja je stabilnost tijela . Najstabilniji je leđni položaj, bolje reći nekakav polu ležeći ili polu sjedeći stav. Vrlo je opasno ako koja kapljica mora dospije u oko na što smo upozoreni. U mrtvom moru se ne može roniti. Nakon izlaska iz mora koža je prekrivena tankim slojem ulja, ali vrlo je mekana, nježna kao da je svilena.

S Mrtvog mora krećemo prema Jerihonu jednom od najstarijih gradova na Zemlji čiji su stanovnici kamenim zidovima i utvrdama okružili naselje stvarajući grad. I danas se vrše arheološka istraživanja na ovom lokalitetu što se vidi iz autobusa. Prema zapisima iz Biblije to je prvi grad kojeg su osvojili Izraelci pod vodstvom Jošue kada su preko rijeke Jordan ušli u Obećanu zemlju. U Evanđeljima se često spominje i dolazak Isusa u Jerihon, a poslije krštenja na rijeci Jordan povukao se u osamu pustinje (Mt 4, 1-11). Sjeverozapadno od Jerihona je Brdo Kušnje gdje se Isus pripremao za javno djelovanje moleći i posteći četrdeset dana odolijevajući kušnjama sotone. Gledajući i promatrajući Brdo Kušnje iz njegova podnožja podsjeća nas na naše kušnje i mi smo veliki u životu onoliko koliko uspijemo odoljeti njima. Dok smo se malo zadržali u podnožju Brda ugodno sam se osvježio sokom od svježe cijeđenog šipka. Zaista je izvrstan. Iznenadilo me i kad sam vidio uspinjaču ovdje u pustinji koja vozi na Brdo Kušnje.

Današnji dan je završio večerom u restoranu s lokalnim specijalitetima u Pastirskom polju, gdje su nam palestinski kršćani iskazali dobrodošlicu svojim tradicionalnim plesovima.

Osmi dan započeo je jutarnjim odlaskom u Spilju mlijeka koja je smještena blizu Bazilike Rođenja u Betlehemu. Ovdje su se Josip i Marija s malim Isusom nakratko sklonili prije bijega u Egipat. Prilikom dojenja Isusa, prema pobožnoj legendi, kap mlijeka je pala na pod te su stijene postale bijele. Danas je ova spilja uređena s uočljivom bijelom bojom i naziva se i Bijela spilja. Već stoljećima ovdje se dolaze moliti majke raznih vjera koje imaju poteškoća s dojenjem ili potomstvom. Tu je i kapela u kojoj se neprekidno mole sestre Klanjateljice za sve hodočasnike u Svetoj Zemlji.

Potom smo se zaputili u zračnu luku u Tel Avivu. Izrael je zemlja puna kontrasta u pravom smislu riječi kako klimatskih i zemljopisnih tako političkih i vjerskih. Obišli smo mnoga svetišta koje nije lako opisati, to se može samo doživjeti. Svakog dana slavili smo svetu misu koju su vodili don Ante i don Ivan, a na određenom svetištu čitalo se Evanđelje koje je tumačio don Ante svojim nadarenim govorom uvodeći nas u srce i dušu Svete Zemlje. Stručna voditeljica agencije Nataša izrekla je puno informacija o povijesnim i biblijskim događanjima. Meni su sada Evanđelja razumnija, jasnija nekako bliža, kao kad čitaš izvještaj sa sportske utakmice koju si gledao.

 

Podijelite na:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.