ČETRDESET PET GODINA OD AKCIJE FENIKS

 

Dana 21. srpnja ove godine, u Trnbusima održana je komemoracija, polaganje vijenca, te sveta misa, koju je predvodio don Željko Marić,  ravnatelj Katoličkog školskog centra “Petar Barbarić” u Travniku .za hrvatske gerilce iz grupe Feniks, a posebno za dvojicu gerilaca Ambroza Andrića i Pavla Vegara, koje su upravo na tom mjestu prije 45 godina ubili pripadnici jugoslavenskih sigurnosnih službi.  Vijence su položili članovi obitelji poginulih, izaslanstvo Splitsko – dalmatinske županije, Veliki poljički knez Petar Rodić, te udruge iz domovinskog rata; HVIDRA iz Splita, Omiša i Podstrane, Udruga veterana 141. brigade i drugi. Komemoraciji su nazočili  brat Jerko i nećakinja Keti pok. Pavla Vegara, časna sestra Bernardina Crnogorac, sestra Stjepana Crnogorca koji nije bio pripadnik gerilske grupe, ali ga je UDB-a otela i likvidirala „ zbog suradnje s ustaškom emigracijom“ u ljeto 1972. godine.

I nakon četrdeset pet godina ovog događaja Jerku Vegaru i Bernardini Crnogorac potekle su suze.

 

 

Bez obzira na različite „službene“ verzije objašnjavanje akcije Feniks i danas, nakon četrdeset pet godina, postavlja se kao ključno pitanje: Zašto su pripadnici hrvatske emigracije odlučili provesti akciju Feniks, kada su svi pokazatelji, nakon sloma Hrvatskog proljeća kazivali da je ta akcija mogla završiti jedino onako kako je i završila. Jer, godinu dana ranije, dakle 1971. godine dogodio se slom tzv. Hrvatskog proljeća, koje je u hrvatskom narodu unijelo strah, ubilo duh i svaku volju i nadu za slobodom i suverenom državom Hrvatskom. Hrvatski narod je nakon Hrvatskog proljeća ’71, bio duhovno mrtav, beznadan i ustrašen progonima i zatvorima, političkom i policijskom čistkom svih onih koji su u Hrvatskoj tražili bilo kakve promjene, pa i one na razini komunističkog učenja.

 

Kako je devetnaest odraslih ljudi, koji su živjeli u inozemstvu i bili vjerojatno informiraniji nego mi u Jugoslaviji, kako su, dakle, mogli misliti da će njih devetnaest uspjeti dignuti ustanak u narodu kojemu je ubijen duh, narodu u kojem jedino vlada strah?  Što je to tjeralo te ljude da idu u sigurnu smrt? Je li moguće da nisu znali da idu u sigurnu smrt, da od jadnog i duhovno ubijenog hrvatskog naroda ne mogu očekivati podršku? Što ih je tjeralo naprijed? Ideali? Je su li svjesno išli u smrt kao žrtvena janjad? Jesu li bili budale, uvedeni od nekoga u klopku? Nije nam bilo jasno, a sve nas tjeralo da tražimo odgovor, odnosno logično objašnjenje njihovog motiva i svijesti o situaciji u zemlji i narodu prilikom njihovog upada u Jugoslaviju.

Božo Vukušić napisao je dokumentarnu knjigu pod naslovom: „Hrvatsko revolucionarno bratstvo- Rat prije rata“ u kojem djelu se bavi tematikom Bugojanske skupine, njihovim organiziranjem, motivima i tijeku događaja po njihovom upadu u Jugoslaviju 1972. godine, kao i događajima koji su prethodili tome i bili, na neki način, poticaj da se sve to ubrza. No ta knjiga, pisana po „dostupnim“ dokumentima iz arhive UDB-e ne čini se vjerodostojna i uvjerljiva, pogotovo što su njeni zaključci suprotni zdravo- razumskim i logičkim razmišljanjima. Puno istinitijom verzijom priče o HRB i Bugojanskoj skupini čini se objašnjenje Ružice Andrić, supruge i udovice Ambroza Andrića,  koja je nakon neuspjeha akcije Feniks odbačena od svih, teškom mukom othranila obitelj.

Ružica Andrić kaže da je HRB formalno (i javno) formirano u Sidnayu 1961. godine, međutim da je prava istina to da je zapravo HRB stvarno formirano pedesetih godina prošlog stoljeća, u tajnosti- u Jugoslaviji kad je šef UDBA-e bio Aleksandar Ranković, da je HRB zapravo prava tvorevina UDBA-e. Infiltrirani „udbaši“ među hrvatskim izbjeglicama su formirali ogranke HRB-a u svim zemljama gdje su postojale hrvatske izbjeglice (emigranti). Mreža jugoslavenske UDBA-e, za koju kaže da joj pripadaju i pojedini članovi HRB, kao njena stvarna tvorevina, dospjela je u najdublje pore hrvatskog izbjeglištva. Jugoslavenska UDBA  je formirala preko 20 tzv. Hrvatskih političkih organizacija među Hrvatima širom svijeta. Prema Ružičinom kazivanju stvarni cilj HRB-a bio je da se terorističkim nasiljem prikaže svijetu hrvatski narod kao zločinački i teroristički. Sama UDBA bila je pod zaštitom svjetskih moćnika koji Hrvatsku nikada nisu željeli, posebno ne slobodnu, samostalnu i suverenu Hrvatsku.

UDBA, koja je putem vodstva HRB-a, nadalje govori Ružica, manipulirala s Bugojancima, imala je za cilj da Bugojanskom akcijom prouzrokuje proganjanje Hrvata širom svijeta, a najviše u Jugoslaviji. Nadalje, njihov cilj je bio poniziti Hrvate, slomiti im duh slobode i ubiti u njima nadu i vjeru u hrvatsku državu. Za umorstvo Bugojanske grupe, za masovna ubojstva, proganjanja i teroriziranja običnih hrvatskih ljudi, nisu krivi svi Jugoslaveni, niti svi komunisti, već izabrana elita jugoslavenskih komunista i njihovih agenata, koji su bili specijalno izabrani i istrenirani za ove zločine. Svi su oni bili plaćenici podzemnih internacionalnih sila. Njihova propaganda želi lansirati u javnost svoju „istinu“ navodeći da su Bugojanci otišli u akciju znajući da će biti ubijeni. To su laži! Ružica ističe: Bugojanci su bili svjesni da idu u rat! Očekivali su da će neki od njih i poginuti, ali nikad, nikad nisu sumnjali, niti očekivali da će svi biti poubijani! Akciju Feniks su trebali predvoditi: Jure Marić, Franjo Peričić i Marko Mudronja. Peričić i Mudronja da su dezertirali iz grupe na jugoslavensko- austrijskoj granici, a Marić da se nije niti pojavio. Peričić je naveo da je star za tu akciju, a Mudronja- da se iznenada razbolio. Po zapovijedi Peričića, članovi grupe Feniks su, ad hoc, izabrali među sobom vodstvo i to su bili braća Ambroz i Adolf Andrić. Članovi grupe su otišli u akciju uvjereni od vodstva HRB-a da je hrvatski narod spreman za ustanak, no povijesna je činjenica da je vodstvo HRB, sa njihovim stranim suradnicima, zapravo uvelo Bugojansku grupu u zamku.

Ružica se, nadalje, osvrće i na Đorđa Ličinu i njegovu knjigu „Dvadeseti čovjek“. Naime, Đorđe Ličina je napisao knjigu na temu Bugojanske skupine u kojoj govori da je osim devetnaestorice postojao još jedan, dvadeseti član- dvadeseti čovjek, po kojem njegovo djelo nosi naslov, a koji je, zapravo izdao Bugojance. Govoreći o knjizi Đorđa Ličine, po kojem je postojao dvadeseti čovjek- izdajnik cijele grupe, Ružica kaže da je to, zapravo bio Jure Marić, te da opis tog dvadesetog čovjeka u djelu Đorđa Ličine, po svemu odgovara- Juri Mariću. Po sadržaju knjige da se zaključuje da je Jure Marić (nazvan u knjizi: Martin Juriša), zapravo izdajnik i on je taj- dvadeseti čovjek.

Rezime kazivanja Ružice Andrić, bio bi da je istina slijedeće: Vodstvo HRB-a zavelo je i uvelo mlade Hrvate u jugoslavensku zamku. Bugojanska akcija bila je potrebna jugoslavenskom režimu da ima opravdani razlog proganjati Hrvate. Bugojanska grupa bila je na prevaru zavedena, po vodstvu HRB-a i uvedena u jugoslavensku zamku, a onda- likvidirana! Ali je UDB-a akcijom Feniks učinila još jednu, za nju bitnu stvar. Smjenom Rankovića s čelnog mjesta, te slomom hrvatskog proljeća ugled i potreba za UDB-om u komunističkoj Jugoslaviji gubila je na važnosti. Vrhuška UDB-e pobojala se za sebe i svoje interese. Ovakva oružana akcija na teritoriju Jugoslavije „pokazala“ je partijskim dužnosnicima da je UDB-a neophodna. Nakon nje nitko više rad UDB-e nije dovodio u pitanje, ona je postala država u državi, ona je stvarno vladala Jugoslavijom, a što se tiče Republike Hrvatske, UDBA- i njeni nasljednici i danas upravljaju Hrvatskom.

No vratimo se na neke detalje same akcije Feniks. Devetnaest komandosa HRB-a ušli u lipnju u Jugoslaviju iz Austrije, otevši kamion i vozača u Sloveniji koji ih je odvezao na planinu Radušu kod Uskoplja. Vozača su pustili i on ih je odmah prijavio milicijskim službenicima. Krenula je hajka, u prvom sudaru jedinice specijalaca ubijaju četvoricu komandosa, ostali se u tri grupe razilaze. Vidjevši da su izdani i izigrani pokušavali su spasiti goli život. No, službe SUP-a, rezervista i drugih komunističkih agitatora dignute su na najveći stupanj pripravnosti, te nastavljaju bjesomučnu hajku. Jedan za drugim komandosi ginu.  Pavao Vegar i Ambroz Andrić ubijeni su u Trnbusima, 21. srpnja 1972. godine, a tri dana poslije, 24. srpnja u Ogorju su ubijeni Ilija Glavaš, Filip Bešlić i Stipe Ljubas,  Petar Bakula kao ranjenik se predao, a poslije toga bio likvidiran ( po nekim saznanjima živ bačen iz helikoptera). Četvorica Feniksovaca: Mirko Vlasnović, Đuro Horvat, Vejsil Keškić i Ludvig Pavlović po predaji jugoslavenskim milicajcima, nisu likvidirani kao njihovi suborci. Njima se poslije sudi u Sarajevu, ali im sude sudi iz Vojnopomorske oblasti Split, što je bitna povreda ZKP-a. Sva četvorica osuđeni su na smrtnu kaznu, s time da je kazna Ludvigu Pavloviću, kao mlađem punoljetniku ( navršio tek 20  godina) zamijenjena s kaznom od 20 godina strogog zatvora.

Posebno je dvojben kazneni postupak koji se vodio protiv ove četvorice feniksovaca: Horvata, Keškića, Vlasnovića i Pavlovića. Za osobe koje se iti malo razumiju u pravo i tijek kaznenog postupka postavlja se pitanje zakonitosti samog postupka. Informacije o bitnim elementima postupka dostupni su na internetu.

Dakle, u konkretnom kaznenom predmetu, prvostupanjsku presudu je izreklo sudsko vijeće nadležno za Vojno- pomorsku oblast u Splitu, kojeg je predsjednik bio sudac Aleksa Bilan, budući da su se okrivljenici predali na području za koje je nadležna Vojno- pomorska oblast, a djela koja su učinili (ako su išta učinili?!)  učinili su na teritoriju gore navedene sudske nadležnosti. Međutim, presuda je izrečena u Sarajevu i gore navedeno vijeće je izreklo presudu kao vijeće suda Sarajevske vojne oblasti. Ova činjenica je zbunjujuća i ne uklapa se u odredbe Zakona o kaznenom postupku (dalje: ZKP), premda je ZKP koji se tada primjenjivao na području SFRJ, zapravo akceptirani ZKP koji se, uz određene izmjene i dopune u skladu sa vremenom primjenjuje i danas u R. Hrvatskoj. No, odredbe o nadležnosti sudova, kako stvarne, tako i mjesne nadležnosti, ostale su u osnovi neizmijenjene. Prema tome, u konkretnom slučaju, ako su kaznena djela učinjena na području nadležnosti određenog suda, onda je u tom slučaju za suđenje u tom predmetu nadležan sud na čijem je području djelo učinjeno, tim prije ako su se okrivljenici i predali na području nadležnosti istog suda. U obzir se može uzeti da je netko od stranaka u postupku zatražio delegaciju mjesne nadležnosti drugog stvarno nadležnog suda, što je također prema odredbama ZKP-a moguće, ali u tom slučaju sude suci delegiranog suda, a ne kao u ovom kaznenom predmetu, okrivljenicima Horvatu, Keškiću, Vlasnoviću i Pavloviću na „delegiranom“ sudu- sudi vijeće mjesno nadležnog suda?! Možda su u SFRJ postojali i neki drugi procesni zakoni različiti od ZKP-a koji su regulirali rad vojnih sudova i po kojima bi ovako suđenje bilo moguće, što u najmanju ruku zvuči čudno, ali ovdje se postavlja i još jedno vrlo važno pitanje: da li je okrivljenicima Horvatu i dr. za kaznena djela koja im se stavljaju na teret trebao suditi Vojni sud, ili pak- redovni sud? Naime, okrivljenici nisu bili „vojna lica“, već civili, a niti je SFRJ bila u to vrijeme u ratnom stanju, da ovoj četvorici „terorista“ sudi Vojni sud! Dakle, postavlja se pitanje i stvarne i mjesne nadležnosti suda!

Prema ZKP- u povreda odredbi o stvarnoj nadležnosti suda spada u bitne povrede odredaba o kaznenom postupku, na koje svaki sud mora paziti po službenoj dužnosti. Pa, ako u postupku postoji takva procesna povreda, presuda koja je donesena u takvom predmetu, po žalbi ne može opstati, već mora biti ukinuta! Tako da se ovdje nameće pitanje: je li moguće da je svim sucima u tom postupku, svim sudionicima postupka, tužitelju, braniteljima, drugostupanjskom sudu- promakla ta činjenica stvarne nenadležnosti suda?! Ili je bilo bitno da se čim prije proglasi prvostupanjska presuda, kojom se okrivljenici proglašavaju krivima; da im se odmjeri, tada najstroža kazna- smrtna kazna; da se u drugostupanjskom postupku čim prije potvrdi prvostupanjska presuda i po pravomoćnosti presude, ista čim prije- izvrši; da se okrivljenicima čim prije oduzme „ustaški i teroristički“ život, bez obzira na povrede odredaba o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti suda, bez obzira na bitne povrede odredaba kaznenog postupka?       

O tome kakva je hajka provedena protiv hrvatskih emigranata, s koliko mržnjom su pripadnici milicije i komunistički zanesenjaci lovili „teroriste“ navest ćemo jedno svjedočanstvo čovjeka čije ime iz razumljivih razloga ovdje prešućujemo: “Ambroz Andrić je ležao ubijen u jednom jarku, a Pavao Vegar je mrtav ležao na jednoj livadi. Ravnatelj osnovne škole u Trnbusima, (podaci poznati autorima članka) je zahtijevao da se na toj livadi, oko mrtvog tijela Pavla Vegara, sakupe djeca iz osnovne škole kako bi im kazao kako završavaju i što zaslužuju državni neprijatelji i ustaše, kakav je bio Pavao Vegar. Nakon kratkog govora, iznenada, neočekivano, pred školskom djecom, ravnatelj je u mrtvo tijelo Pavla Vegara ispalio rafal iz automatskog oružja i kod djece izazvao šok. Vidjevši taj užas i prštanje krvi svud uokolo, djeca su počela vrištat, plakat, povraćat, a mnogi su još dugo od straha i šoka imali razne druge psihosomatske posljedice.“

(Prema saznanju i kazivanju Marije Mikac, starije sestre braće Andrić, koja je nakon događaja ’72  godine čitav svoj život tragala za istinom u svezi pogibije svoje braće, proizlazi da je njen brat Ambroz Andrić nakon pucnjave u Trnbusima bio ranjen i teško pokretan. Iz Omiša su stigli pripadnici teritorijalne obrane, među kojima je bio i jedan visoki općinski i politički rukovodilac, koji je na lice mjesta stigao sa službenim kolima, a koja je vozio njegov šofer. Stigavši na lice mjesta, ovaj rukovodilac je, zajedno sa ostalim pripadnicima teritorijalne obrane odmah otišao u akciju, dok je njegov šofer ostao sjediti u automobilu, čekajući dok akcija završi. Opreza radi- šofer je dobio pištolj da se, u slučaju iznenadnog napada terorista- zaštiti. Bila je noć. Nakon izvjesnog vremena, ovaj šofer da je čuo kako u grmlju nešto šuška. Kad je pogledao da vidi što je to, na tlu je ugledao ranjenog i iznemoglog Ambroza Andrića, koji je bio potpuno iscrpljen i nemoćan. Tada je ovaj šofer pucao u Ambroza Andrića i ubio ga. Nakon pogibije u Trnbusima, tijelo njenog brata Ambroza bilo je prevezeno na patologiju u Vojnu bolnicu u Splitu, gdje da je obdukciju tijela izvršio liječnik J. M. (podaci  poznati autoru), ili je pak bio nazočan za vrijeme obdukcije.

Protiv ovog šofera, ubojice njenog brata, Marija Mikac je nakon Domovinskog rata, u već suverenoj republici Hrvatskoj pokrenula kazneni postupak podnijevši kaznenu prijavu nadležnom Državnom odvjetništvu zbog kaznenog djela ubojstva. Prethodno je bila upozorena od svog odvjetnika da obzirom na protek vremena od počinjenja djela do momenta podnošenja kaznene prijave, zbog nastupanja zastare, vrlo lako kaznena prijava može biti odbačena. Međutim, Marija Mikac je ustrajala i podnijela je kaznenu prijavu Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu. Kaznena prijava je bila odbačena zbog zastare (što je bilo i za očekivati, obzirom na prethodno rečeno!), no Marija Mikac navodi da je u rješenju kojim se odbacuje kaznena prijava bilo navedeno da je za kazneno djelo kojim se tereti osumnjičenik nastupila zastara, te da nema dokaza za počinjenje navedenog kaznenog djela. Nadalje, ista navodi(, a čiji navodi su dostupni putem intreneta) da je u potpisu tog rješenja bilo navedeno ime zamjenice Županijskog državnog odvjetnika u Splitu M. M. (podaci također poznati autoru). Dalje, postavlja čisto ljudsko i logično pitanje: „Kako je moguće da upravo zamjenica Županijskog državnog odvjetnika M. M. navodi da nema dokaza za djelo koje se osumnjičeniku stavlja na teret, kad je upravo njen otac kao liječnik u Vojnoj bolnici u Splitu, te davne 1972. godine bio nazočan obdukciji tijela pok. Ambroza Andrića, pa je stoga mogao utvrditi da se u konkretnom slučaju radi o ubojstvu?“. Bez obzira na odbacivanje kaznene prijave i prethodno upozorenja od strane svog odvjetnika o osnovanosti prigovora zastare Marija Mikac je željela pokrenuti ovaj kazneni postupak da bi čitav slučaj koliko- toliko dobio na važnosti.)        

Puno toga nelogičnog izlazi samo na vidjelo. Jer, „zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju“. Jasno je i to da je i suđenje četvorici preživjelih, okrivljenika Vlasnović- Horvat- Keškić- Pavlović, bio državni igrokaz. Koji je što prije trebalo okončati. Suđenje je započelo krajem 1972. a već u ožujku 1973. izvršena je egzekucija nad Đurom Horvatom, Vejsilom Keškićem i Mirkom Vlasnovićem. NO, sve je jasno ako se uzme u obzir izjava druga Tita prije početka suđenja, koji kaže: „Njima ćemo suditi kako treba i zna se kakav treba biti rezultat toga!“

Međutim, time „akcija Feniks“ nije završila. Godinama poslije UDB-a je zatvarala, osuđivala i likvidirala brojne Hrvate,  suradnike i pomagatelje ove akcije, tako da se stvarni broj žrtava u ovoj akcije ne zna, a vjerojatno nikada i neće saznati. Ako se uzme u popis žrtava i vojnike Teritorijalne obrane, uglavnom Hrvata, onda je popis još porazniji.

Ludvig Pavlović odležao je kompletnu kaznu, 20 godina zatvora od čega 8 godina samice. 23. prosinca 1990. god. Pušten je privremeno iz zatvora Sremska Mitrovica, na dosluženje zatvorske kazne u Hrvatskoim zatvorima.  Uključio se obranu RH da bi 18. Rujna 1991 (1992) u  insceniranom napadu na vojnu kolonu JNA „poginuo“  je od „hrvatske“ ruke, od strane pripadnika UBD-e u Studenim Vrilim iznad Posušja. Za ovu tvrdnju imam nekoliko svjedoka, naravno da njihova imena ovdje neću navesti. Trebalo je zamesti svaki trag o djelovanju UDB-e kroz HRB i akciji Feniks, a Ludvig je previše toga  znao.

U svakoj normalnoj državi devetnaest boraca za njenu slobodu i nezavisnost imalo bi status heroja. U Hrvatskoj oni su teroristi i zločinci. Zato i nije čudno da se ovogodišnja, kao i sve druge dosadašnje komemoracije u Trnbusima, održavaju pod pokroviteljstvom rodbine poginulih, braniteljski udruga ili lokalnih i crkvenih zajednica. Od službenih predstavnika tek je SDŽ poslala svog izaslanika da položi vijenac na spomen obilježje Pavi Vegaru i Ambrozu Andriću.

Istina  o hrvatski emigrantima, njihovoj borbi za slobodu hrvatskog naroda i stvaranje suverene Republike Hrvatske još je prekrivena velom tajne, poluistina i mitova. Za to smo krivi i mi koji smo obranili Hrvatsku od Velikosrpske agresije, ali je nismo obranili od domaćih izdajica. Naivno smo vjerovali da njih nema ili da nisu opasnost za Domovinu. Na žalost, Hrvatski je narod u svojoj dugoj povijesti previše puta bio naivan pateći od kolektivne zaboravnosti, ništa ne naučivši od svog gorkog povijesnog iskustva… Izgleda da dicta koja glasi: „Historia magistra vitae est“ u Hrvatskom narodu nema nikakvog učinka. 

Ivana Mogić

Zoran Jurišić

 

Podijelite na:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.