Ova književna, znanstvena i kulturna manifestacija pokrenuta je prije 13 godina kako bi se znameniti ljudi koji su u prošlim vremenima dali značajan obol hrvatskoj kulturi na području B i H, i Hrvatske, izvukli iz sjene zaborava u koju su bili gurani, kako bi se ukazalo da i u tijesnim, mračnim i zlokobnim vremenima postoje dosljedni, nadareni i snažni ljudi koji su upravo svjetlo tog vremena. Stupovi na koje se naslanja jedno mračno doba da se posve ne uruši. To je svakako značajan projekt i najvećim dijelom zasluge pripadaju gos. Stjepanu Šešelju koji je glavna osovina tih znanstvenih i kulturnih događanja. Ove godine osvijetljen je lik hrvatskog pjesnika Nikole Martića. U tri dana koliko je taj skup trajao, pozivu da progovore o Nikoli Martiću, svatko na svoj način, odazvali su se brojni akademici, književnici, književni kritičari, profesori, publicisti… Oni koji su bili spriječeni i nisu mogli doći također će poslati svoje znanstvene radove za zbornik koji će biti tiskan iduće godine. Skupu su nazočili: Đuro Vidmarović, predsjednik DHK i književnik iz Zagreba. Prof. Ivan Sivrić, predsjednik DHK Herceg Bosne i književnik. Svestrani umjetnik, Luko Paljetak, član HAZU- Zagreb – Dubrovnik. Prof. dr. Vinko Grubišić, književnik,profesor na Waterllo, Kanada, dopisni član HAZU – Zagreb. Fra Miljenko Stojić, književnik. Široki Brijeg. Pero Pavlović, književnik i predsjednik MH u Neumu. Prof. dr. Šimun Musa predavač na Filozofskom fakultetu u Zadru i Sveučilištu u Mostaru.  Prof Dr. Antun Lučić, književnik i profesor na Filozofskom Sveučilištu u Mostaru. Zoran Jurišić književnik iz Podstrane. Danica Bartulović književnica iz Podstrane. Fra Vandelin Karačić, književnik iz Širokog Brijega. Stanko Krnjić književnik iz Dubrovnika. . Prof.dr. sc. Marija Vasilj, Sveučilište u Mostaru. Mate Kovačević književni kritičar i publicist, Zagreb. Ljubo Krmek književnik, Čapljina. Darko Matičević, glazbenik, Split. Stjepan Šešelj književnik,urednik Hrvatskog slova i organizator susreta, Zagreb. Na skup zbog zauzetosti nisu mogli doći Mile Pešorda, književnik, Zagreb. Ivan Božičević književni kritičar, Zagreb. Boris Njavro književnik, Zagreb. Marinko Tomasović, povjesničar umjetnosti  i arheolog, Makarska. Prof. dr. sc. Marina Kljajo – Radić, književnica, FF Sveučlište u Mostaru. književnica. Dominik Vidović, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

U četvrtak 28. rujna, u petak 29. rujna i u subotu 30. rujna, gore navedeni su bili u pohodima južnohrvatskim gradovima i Hercegovini: Neumu, Metkoviću, Pločama, Opuzenu, Čapljini (u Višićima).

 

U četvrtak, 28. rujna pohodili smo osnovnu školu bl. Alojzija Stepinca u Neumu gdje smo imali predavanje. Dočekao nas je naš domaćin, Pero Pavlović, književnik. Susretljivost, gostoljubivost i srdačnost bili su nesvakidašnji na čemu smo im neizmjerno zahvalni kao i oni nama na našem dolasku. Ravnateljica gđa. Vera Konjovod puna je optimizma i vjere što je vidljivo na svakom koraku. Urednost, opuštenost, dječja radost. Vedri zaposlenici. Poslijepodne smo otišli u gimnaziju u Metkoviću gdje smo također imali predavanje.

U O.Š. u Neumu

Slušatelji su bili očarani a ravnatelj škole gos. Jozo Juretović, reklo bi se blaženi među ženama, uz iskreno oduševljenje unaprijed nas zamolio da ih češće pohodimo. Sutradan, 29, otišli smo u srednju školu fra Andrija Kačić Miošić u Pločama gdje nas je gostoljubivo dočekala ravnateljica gđa. Ina Žderić. Umjesto jedan školski sat zbog golemog zanimanja i oduševljenja učenika i profesora, ravnateljica Žderić produžila je naše gostovanje na više od dva školska sata. Đaci su slušali napeto, puni interesa i želje da čuju što više. Zadivljuje snaga tih žena ravnateljica, vrlo sposobnih, stručnih i odvažnih. Poslijepodne smo bili u Opuzenu u gradskoj knjižnici. Srdačnost i susretljivost opet nas je iznenadila. Tu nas je dočekala gđa Karmela Papić Pašina i gospođa Barišić koja nas je oduševila vedrinom i zadivila svojom neobičnom knjigom s prekrasnim ilustracijama opuzenskog krajolika. Knjiga je usporedo pisana glagoljicom i hrvatskim standardnim jezikom.

U Pločama

U subotu, 39. rujna  predavanje smo održali u školi Vladimir Pavlović u Čapljini. Ravnateljica gđa. Blaženka Obradović doista simpatična, izrasla iz tog pitomog kraja, pitoma i urešena mnogim vrlinama. Djeca su imali udio u programu. Gđa, Anamarija Paljetak i ja dobile smo od ravnateljice ogromne, prelijepe bukete cvijeća. Na kraju smo se sakupili u Višićima gdje su bili mještani i rodbina pok. Nikole Martića. Njegov sin Borna zagrlio nas pun ganuća kao i Nikoliona sestra. Otišli smo na Nikolin grob gdje je položeno cvijeće i velečasni iz te župe izrekao je na grobu blagoslov. Poslije toga imali smo predavanje u osnovnoj školi, Lipanjske zore u Višićima. Mladi ravnatelj Đuro Raguž, sve je snimao. Nakon predavanja bila je zakuska,  oproštaj  i odlazak. Mnogo lijepih želja i zasigurno sjećanja na lijepo druženje. Moram reći gdje god smo došli bili smo primljeni srdačno, prijateljski. Ugostitelji su organizatorima susreta itekako pomogli jer su osiguravajući nam ručak i večeru znatno smanjili trošak manifestacije jer je poznato da su to općine gradova s malim buđetom i da novca za kulturu gotovo da nema. I mi smo dali sve od sebe. Ljudi upamte te susrete, utisnu im se u memoriju. Nastupi predavača oplemene slušatelje i upoznaju ih s likovima osoba koji su rođeni na tim prostorima. Neki su tu živjeli a neki su živjeli u gradovima i mjestima po B i H, Hrvatskoj i drugdje po svijetu. Značajno je gdje god da su bili ostavljali su svijetli trag i hrvatski narod predstavljali u najljepšem svjetlu. Lijepo je kad se neka škola, ulica, ili trg nazovu po tim zaslužnim ljudima. Na dan njihova rođenja ili smrti uprigodi koji kulturni događaj. Tako se izgrađuje vlastiti i nacionalni identitet. To osvještava narod. Nije nimalo lako okupiti sudionike i organizirati ovakve manifestacije. Neupitno je da je ovaj naš pohod i odaziv škola i mještana, kao i donatora i pokrovitelja ovog skupa urodio obilatim plodom. Ipak se nešto događalo što je bilo popraćeno medijskim izvješćima u više novina i na radio stanicama. Rekla bih da smo probudili Nikolu iz sna, ali ne samo Nikolu. Mislim da smo tog skromnog čovjeka i vrsnog  pjesnika koji je otrpio mnogo nepravdi i mnoga bola iskusio, zapravo iznenadili. Kao da ga gledam dok ovo pišem kako se blaženo, tiho osmjehuje, češka po vratu i gladi kudravu kosu, pitajući se i pitajući nas zar ga zaista nismo zaboravili. Pa kako bi ga mogli zaboraviti? Nikola je bio naš sumještanin. Iz Sarajeva gdje je započeo svoj književni put, poslije raskoraka s komunističkim vlastima bio je unižen i neželjen u toj sredini zbog Sarajevske peticije o hrvatskom jeziku koju je potpisao on i šest njegovih kolega što je u ono doba bio grijeh koji mu jugoslavenske državne strukture nisu zaboravile i kaznili su ga. Kraće vrijeme bio je u Dubrovniku, no ni tu mu nisu cvjetale ruže, a zatim se usidrio u Splitu. Bilo je prirodno da se taj sjetni ali iznimno nadareni pjesnik, gotovo prorok, u Splitu dostojno vrednuje, no i tu je naišao na barijere i neugodnosti koje su ga gurnule na marginu. Egzistencija mu je bila ugrožena. U osobnom životu javili su se veliki problemi jer bolest njegove supruge  bila je veoma teška. Brinuo se o svom sinu Borni kojega ga je odgojio u divnog mladića koji je kao dragovoljac mlad otišao u Domovinski rat iz kojega se srećom vratio neozlijeđen. Nikola je zastao na svom putu. Povukao se u svoju neprobojnu ljušturu bojeći se ljudske zloće koja može čovjeku toliko zagorčati život da zamrzi sam sebe. Niz godina, zapravo do smrti je živio kao asketa. Netko bi mogao pomisliti da takav čovjek ne ostavlja trag u svom vremenu, no baš takvi ljudi koji ostaju dosljedni, vjerni svojim stavovima, ljudski, nepokolebivi, makar se na njih sručilo sve zlo svijeta ne izdaju ideale. Ono što je njegova pisana ostavština nije samo pisano za njegovo vrijeme. Očovječen čovjek živi za cijelo čovječanstvo, za sva vremena. Nikola je ostavio svom zavičaju veliko bogatstvo. Ljudska ljubav, toplina i blagost, dobrota i poniznost sve i da se zakopaju u zemlju i zaspu betonom ili živim krečom, izrasle bi, procvjetale. Nikada u povijesti ljudskog roda nije se dogodilo da je ljudska dobrota ostala za vijeke vjekova  zatajena. Višestoljetne patnje ljudi tog kraja iznjedruju časne ljude koji znaju cijeniti vrijednosti kao što su obitelj; majka, otac, braća i sestre, zavičaj, koji je zaista jedinstven s Neretvom koja teče blaga i tiha, koja je krvotok Nikoline Hercegovine i južne Hrvatske. Sijati sjeme istine, čuvati  tradiciju, vjeru svojih otaca, svoju prošlost i sadašnjost to bi trebalo biti poslanje svakog čovjeka. Nikola je ispjevao ep svojoj Hercegovini i Hrvatskoj. U njegovim stihovima nema prijekora ni predbacivanja, on sve zaodijeva ljubavlju. O njegovu stvaralaštvu bit će dosta tekstova objavljenih u zborniku, stoga samo ovih par rečenica izgovaram za one koji nisu za njega čuli, da vrijedi čuti za njega i o njemu. Hvala ti Nikola što si rođen baš u vrijeme kad si rođen, i baš ondje gdje si rođen, i baš takav kakav si bio. Tek iz ove perspektive vidno je kako sve sjeda na svoje mjesto. Oprosti ako smo te uznemirili. Pretpostavljam da se osmjehuješ malo pogete glave. Bit će da kažeš:“Ma nemojte, nisam ja vrijedan svega što ste upriličili. Deder, to učinite za druge koji su puno zaslužniji od mene.“ Da ima još zaslužnih, ali mislim da si ipak sretan što si otkrio koliko prijatelja imaš, i što ćeš u svom zavičaju biti i dalje svjetiljka koja nadaleko svjetlo širi.

Zoran Jurišić i Nikolin sin, Boran

Na križnom putu u Opuzenu. Zoran Jurišić i Danica Bartulović. Između njih Stjepan Šešelj, organizator susreta

S poštovanjem,

Danica Bartulović

 

 

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here