Kada okreneš posljednju stranicu i zaklopiš knjigu u kojoj nisi pronašao ni junaka ni glavnog lika, nego si se kao i spisatelj s puno razumijevanja unosio u svaki od likova pojašnjavajući razloge njihovih odluka koje nerijetko bile su i pogrešne, pitaš se postoje li junaci u stvarnom životu ili su kao i u ovom romanu samo likovi ili s naglaskom da je svaka sličnost slučajna.
Parodija vremena je izražena u ljudskim sudbinama, koje pod slučajnim ili namjernim okolnostima upadaju u baš one nevolje koje su izbjegavali. Vrlo često promatramo kako se kolo sudbine nemilosrdno okreće i kako je ponekad nesreća upravo spas, ili pak volja za životom, te nas nagna na postupke preživljavanja koji vode u propast, nerijetko i u smrt. Tko svoj život više cijeni od života drugoga ili bolje rečeno tko život drugoga ne cijeni kao svoj taj će brzo izgubiti i to malo što ima. S drugu stranu zadivljuju nas likovi koji pomažući drugima u životnim situacijama gdje čovjek riskira sve što ima je poput kredita kod Svevišnjega, jer nas vodi dalje putem koji vodi ka izlazu iz ovozemnog pakla, kakav je bio u vremenima rata.
„Vremena se mijenjaju, ali kolone uvijek prolaze: ilirske, grčke, turske, mletačke, francuske, austrijske, srbijanske, talijanske, njemačke …Smjenjuju se bogovi i božice, tko zna sve kakvi i čiji.“ rečenica iz romana, koja sažima zaključak romana, te jasno upućuje čitatelja da je riječ o samo još jednome ratu. O sukobljenim stranama u kojem opet nastradu najviše mobilizirani i civili koji su se našli u nevolji prije nego su i shvatili razloge rata. No, nerijetko nametljivi likovi koji predvode tumačenja dobra za koje se opredjeljuju spuste svoj obraz da bi očuvali čast ideologije u koju vjeruju, a samo zato što je teško priznati kada čovjek pogriješi. I dok je lakovjernih i lakomislenih biti će i zavedenih. Zanesenjacima oprostimo ako li sebe žrtvuju ali ako za svoju zanesenost naplaćuju životima drugih više je nego li zločin.
Vjerodostojnost vremena ogleda se u izvrsnim dijalozima, koje autor nudi, gdje i u razgovorima o banalnim stvarima predstavlja karakter čovjeka, lika kojeg tumači. Vrlo često stavljajući „u usta“ likovima kroz dijaloge autor romana je vješto izbjegao sukobe mišljena kakvi i danas vladaju o istim temama u novija vremena ali dao nam priliku da razumijemo i drugu stranu. Autor kao da s vrha planine mudrosti promatra propuste i podvige svih likova, a opet s puno razumjevanija obrazlaže njihove postupke u cilju pružanja jasne slike koji i sam želi razotkriti i shvatiti. A slika zamrljana krvlju, izrafalana ubojitim metcima, slikana nevinim ručicama i glancana izboranim rukama mudrosti nije ništa drugo nego li svijet u kojem živimo. Oslikano plavetnilo mora i smaragna zelena boja šuma prekrivena krvavim snijegom i blatnjavim tragovima ne odaje ikakav život u sebi ali živjeti se moralo.
Etnološke vrijednosti sačuvane u romanu su iznimne. Prikaz običaja kao i starina, poput predmeta, pa čak i pjesma, daju romanu posebnu draž. Pa čak i birani ulomci, koji su ubačeni u roman, u svojoj dvojakosti nas istovremeno ljute prividnom slikom a opet razoružaju promišljanjima samih likova koji ih i sami tumače, poput ubačenog teksta Uputstva pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju od kolovoza 1941. rukovodstvima NOP Dalmacije za stvaranje narodnooslobodilačkog fronta, iz knjige Zbornika radova NOB-a u Dalmaciji 1941-1945 knjiga I. Zanimljivo je objašnjenje Vinka svojim partiskim drugovima kako da natjeraju ljude u šumu, pa makar to bilo i varanjem i laganjem, pa i provociranjem talijanske vojske kao bi bili gori prema narodu ne bili se opredijelili za bunu.
Veličanstvena rečenica „Ponekad je teže porušiti zidove između ljudi nego zidove od grada“ na originalan način pojašnjava kao obično ljudsko ponašanje zbog inata i mrzovolje toliko zatruje čovjeka da ostaje slijep kod očiju te u tom sljepilu i dalje samo potpiruje mržnju koja vodi u zlo.
Dotiče se autor i nekih poznatih povijesnih likova u kontekstu razotkrivanja njihove veličine običnom ljuskom prizemnošću baš kao i potpuno nepoznate likove odiže u veličinu nadčovječnosti. Na taj način jasno odaje sliku da je svaki čovjek jednako vrijedan. Teološka razina autora daje mu slobodu da kroz male ljudske sudbine prenosi poslanice za svakog od nas.
Kao znalac jezika autor se poigrava i sa ikavicom i sa čakavicom i sa štokavicom, dajući identitet likovima u prostoru i vremenu a i prikazujući bogatstvo naroda na području kojem žive.
Uz zamjerku u prestrogi sud koji se ponekad omakne autoru kao u rečenici „NDH je postala vazalna država u kojoj su stvarnu vlast imali Nijemci i Talijani.“ jasno je da nedostaje povijesna potkovanost na globalnoj razini te pod uticanjem lokaliteta odavala se suosjećajnost s područja življenja odnosno zanimanja za temu pisanja. Autor ne smije sebi dopustiti pristranost što je dosta vješto trudio se i izbjeći u ovoj knjizi, ali isto tako ni ne donositi sud u ime čitatelja.
S drugu stranu prekrasne misli o čovjeku i Bogu, o državi i vladarima, dao je u dijalogu don Mate kao propovjedi čitateljima. Izdvojila bi rečenicu „Društvo stvoreno zločinom ne more biti dobro ni pravedno“ kojom upozorava na uvijek ponovljene povijesne greške.
Težački život u romanu je opisan kristalno jasnom slikom oslikanom i u znoju i u suncu, sa nemjerljivom ljubavlju prema zemlji, „jer jedino je ljubav i trud onih koji je obrađuju bila mjerilo hoće li postati majka ili maćeha“ piše autor.
Poznaje autor dobro podneblje o kojem piše i s ljubavlju i sa uočenim manama kao i vrlinama. Zna slabosti svoga naroda i ne susteže se pisati jasnim jezikom kritike prema partijskim dodvorašima.
Zanimljivi su opisi likova poput Marka Pilića, kojeg opisuje „Kada je Pavelić došao na vlast, bio je uz njega, a poslije sloma NDH bio je uz Tita.“ Razotkriva i postiđuje, a istovremeno i razumijeva i pravda, te mu sve to daje veličinu da i dalje stoji na svom brdu mudrosti i piše o jednom vremenu koje s odmakom prikazuje kroz roman. Ostavlja nam čak i neskrivene tragove iz današnjih vremena na kojima je pronašao ključeve iz prošlosti kao bi i sami zavirili još jednom u zatvorena vrata na kojim je komunistički totalitarizam stavio namjerno iskrivljenu tumačnicu vremena. Svi pogledi iz današnje perspektive nerijetko čudno nam djeluju ali baš toga se i prihvatio autor da objasni čitatelju i vrati povjerenje u svoje misto, koje bi i Mačekovo, kako je pisao.
Autor govori što su sve sijači zla ostavili za sobom a opet pojašnjavajući i razloge i posljedice svakog događaja. U rečenici „Hrvati koji bi podigli glavu, lako su bez nje ostajali. Drugi, poslušni beskičmenjaci su za svoju lojalnost vlasti, kakva god i čija god bila, bili nagrađivani ili su barem ostajali živi, ma kakav da je taj život bio.“ autor kao da govori i o nedavnom vremenu ili možda pak o budućem vremenu jer i sam zaključak čitatelja može biti pitanje koliko je puta potrebno je počiniti greške iz prošlosti da bi ih shvatili.
I naslov koji me baš i nije privukao Knjiga od očaja, nakon čitanja romana i sa željnim iščekivanjem nastavka druge knjige poimam se s autorom i razumijem da drugi naslov i nije mogao biti jer je ovo istina priča o ljudima u prošlom očajnom vremenu. Ne ponovilo se.