Goli otok – simbol zločina komunističkog terora
- kolovoza proglašen je Europskim danom sjećanja na žrtve totalitarnih režima, a Goli otok je upravo to – simbol zločina jednoumnih režima: komunizma, fašizma i nacizma. Jer između tih, po idejama različitih, a po provođenju identičnih političkih ideja, nije bilo razlike. Za te zločinačke ideologije čovjek kao jedinka nije postojao. „ Onaj tko nije za nas, taj je protiv nas“, zajednička je mantra protuljudskim ideologijama dvadesetog stoljeća koji su pobili više od sto milijuna ljudi. A među najvećim zločincima tog krvavog stoljeća komunistički vođa Tito zauzima zavidno deseto mjesto po broju likvidiranih političkih protivnika. To nije bio pojedinačni zločin „avangarde radničke klase“, a u stvarnosti jugoslavenskih komunističkih vlastodržaca, već sustavno planiran režimski zločin protiv svih potencijalnih neprijatelja. Pa i onih s kojima je Tito i stvarao jednu nakaradnu državu u kojoj će biti dobro njemu i njegovim poslušnicima a u kojoj će običan narod raditi da bi onima na vlasti bilo dobro.
Nakon sukoba Tita i Staljina 1948. godine jugoslavenske vlasti osnovale su politički logor Goli otok, u koji se zatvorenike uglavnom slalo administrativnim odlukama, bez ikakvog suđenja: navodi se da je o osnivanju odlučio osobno Josip Broz Tito, na prijedlog Steve Krajačića.
Sve do Prvog svjetskog rata na Golom otoku nije bilo naselja, kada je Austro-Ugarska tu napravila logor za ruske zarobljenike s istočnog bojišta.
Poslije Drugoga svjetskog rata za vrijeme socijalističke Jugoslavije prva skupina kažnjenika došla je na Goli otok, točnije, bila izbačena iz broda na stijene, 9. srpnja 1949., ukupno oko 1200 ljudi.[3] i označila je početak osnivanja Gologa otoka kao strogog zatvora (robije), gdje su isključivo bili zatvarani politički zatvorenici.[4]
Ovaj zatvor je bio u rukama federalne vlade sve do 1956., kada prelazi u nadležnost SR Hrvatske. Dok je bio u nadležnosti SR Hrvatske, u zatvor na Golom otoku su uglavnom smještani politički zatvorenici, no poslije su bile zatvarane osobe koje su počinile kriminalna djela (krađe, ubojstva…), a ponekad su bili zatvarani i maloljetni delikventi. Protivno čestim predodžbama, na Golome nisu robijali samo komunisti – pristaše Informbiroa, nego i drugi politički zatvorenici (hrvatski, albanski, makedonski i dr. antikomunisti i nacionalisti).
Zatvorenici su bili prisiljeni na teški fizički rad u kamenolomu i rudnicima boksita, bez obzira na vremenske prilike: ljeti pri visokim temperaturama kao i zimi na hladnoj buri. Čuvari su redovito premlaćivali i maltretirali zatvorenike.
Zatvor je prestao s radom 1988., a godinu poslije, 1989., potpuno je napušten
Sv. Grgur -Od 1948. pa do 1988. godine na njemu je bio kazneno-popravni dom za žene
Oni su robijali na Golom otoku: Ljubo Ereš, Jakoslav Rojnica, Tadija Zubak i Želimir Crnogorac
Broj ubijenih u ovim kaznionicama varira od službene 431 do 4000. Bijeg nije bio moguć, a ako bi poneki zatvorenik i uspio preplivati Velebitski kanal na obali bi ga milicajci uhvatili, pretukli na smrt i napisali obavijest: „Utopio se“. Stvarni broj mrtvih nikada neće biti poznat. Na Sv. Grguru su dovodili zatvorenika i držali godinama bez sudske presude, bez evidencije o vremenu dolaska, odlaska, smrti. Čovjek nije postojao. Samo broj.
Hrvatsko društvo političkih zatvorenika organiziralo je, uz potporu Vlade Republike Hrvatske, povodom ovog dana, posjet i polaganje vijenaca žrtvama Titovog terora na Golom otoku i Sv. Grguru, kao simbolima uništavanja ljudskog dostojanstva u komunističkoj Jugoslaviji. Vijence su položili predsjednik hrvatskog Sabora Goran Jandroković, HDPZ, te grad Rab i općina Lopar , kojemu teritorijalno pripadaju ova dva otoka.
Goran Jandroković je u svom obraćanju naglasio: Hrvatskom narodu je jako važno, prvo, da spozna istinu o tome da su i fašizam i komunizam iza sebe ostavili krvavi trag. Puno ljudi je ubijeno, mučeno, zvjerski likvidirano. Da su ljudi stradavali samo zato što su imali drugačije političko mišljenje. Današnjim generacijama to je jako teško shvatiti. A to se događalo ovdje na Golom otoku i to je povijesna činjenica. Povjerenstvo koje bi trebalo proučiti i izvijestiti cijelu javnost s povijesnim naslijeđem hrvatskoga naroda trebalo bi jasno ukazati na zločinački i totalitarni karakter i fašizma i komunizma. Da oko toga prestanu dnevnopolitičke rasprave, kako bi onemogućili da se to ikad više ponovi. Jer sloboda i demokracija nije došla sama po sebi, za njih je tisuće ljudi dalo svoje živote, pa i ovdje na Golom otoku. Ti ljudi danas zaslužuju svako poštovanje.
Predsjednik HDPZ Marko Grubišić je kazao: Danas ovdje obilježavamo žrtve svih totalitarnih režima, a u ovom slučaju obilježavamo žrtve jugokomunističkog sistema. Mislim da smo odabrali simbolično mjesto, mjesto na kojem je izvršen zločin nad čovjekom. Negdje piše da je najveći zločin komunizma bio uništiti ljudsko sjećanje. Jako je važno da je saborsko izaslanstvo, skupa sa predsjednikom Sabora, dalo pijetet žrtvama koji su stradali u jugokomunističkom sistemu, te ljudima koji su robijali dugogodišnje kazne na ovom otoku. Iskoristio bi ovu prigodu da predložim članovima Povjerenstva za istraživanje povijesti posjete ove otoke i iz prve ruke čuju istinu od uznika koji su robijali. Oni su ovdje sanjali svoje snove o slobodi, i dosanjali slobodnu Hrvatsku. Sretan sam što još među nama imamo živih koji su podnijeli teške robije na Golom otoku. Zahvaljujem gradonačelniku općine Lopar koji je najzaslužniji da smo danas ovdje svi zajedno; mi koji smo robijali za Hrvatsku uz predstavnike hrvatske vlasti. Pa ako ova Hrvatska i nije onakva kakvu smo je sanjali, ipak je tu. Na nama svima je, a pogotovo mladoj generaciji, da je dotjeramo da ona u budućnosti bude bolja.
Ispred križa na Golom otoku, župnik Lopara Frane Brozić pomolio se za sve mučenike i žrtve, blagoslovio ih i izmolio Pokoj vječni.
U delegaciji su bila i četvorica politička zatvorenika koji su robovali na Golom otoku: Želimir Crnogorac od 1959.- do 1962., Jakoslav Rojnica od 1978-1981.. Tadija Zubak od 1957. do 1961., i Tomo Ereš od 1960. do 1962. godine.
Njihova zajednička izjava bila je da su eto preživjeli sve tegobe, muke i robije ( Crnogorac još 3., Ereš još 18. i Zubak jo 4. godine robijali su i u drugim kazamatima) u životu, ali sretni su što napokon imamo svoju slobodnu hrvatsku državu, a onaj zbog koje su robijali već odavno je pod zemljom jednako kao i država koju je vodio.