Skip to content

SVJEDOK VREMENA

Piše: Mario Tomasović

 

I u ovom  smo broju naše revije odlučili predstaviti jednu životnu priću iz Stare Podstrane, priću o životu naših ljudi u 19. stoljeću. Tu priću isprićati će nam Franko Gavranić sin Franka Gavranića pok. Franka. Recite mi gospodine Franko kako ste Vi s Blata na Korčuli dospjeli u Staru Podstrnu ?

Moja je baka Marija rano umrla(1909.g.) te je moj dida kratko nakon toga „skupio“ svoju djecu i doselio u Kaštel Sučurac. Ne znam zašto ali nekoliko se je obitelji iz Kaštela doselilo u Staru Podstranu pa tako i moj otac. Bio je po struci drvodjelac (marangun), skupio je alat i doselivši se ovdje u selo iznajmio kuću u obitelji Luketa (sjeverno-istočno od crkve sv. Ante i Roka). Na mnogim je kućama u selu i dolje u primorju radio stolariju a i sve ostalo što je bilo potrebno mještanima kad je riječ o izradi predmeta od drva. Neki su mu plačali u novcu a neki na drugi način. Kao novi doseljenici nismo imali ništa zemlje pa je naknada u zemlji za njega bila prihvatljiva.

Upoznao je u selu djevojku Grotildu Bakota, oženio se s njom i kupio pola obiteljske kuće  Ante Ružića gdje je u prizemlju kuće držao drvodjelsku radnju a na katu  živio sa svojom obitelji. Kad je ženinu bratu Danku Bakoti izradio stolariju za kuću na moru, on mu je dao svoj dio obiteljske kuće u selu i tu je preselio svoju obitelj. Tu sam kuću ja nakon povratka iz Njemačke obnovio i u njoj danas sretno živim sa svojom suprugom. Ljeti a i preko godine dođe moja kćerka sa svojom obitelji. Oni žive u Zagrebu.

Imate li nekih uspomena iz djetinjstva, Vi ste ratno dijete rođen 1944. godine ?

Pričala mi je moja pokojna majka da su jedne prigode došli u selo Njemci (1944.g.) i da su svi mještani pobjegli u Čarnicu (seoski kvart – škera) i razbježali se po planini. Mena je mama ostavila na krevetu jer me nije smjela ponijeti sa sobom bojeći se da ću kao beba plečem privući pažnju neprijatelja. Kad su se vratili u selo, našli su me živa i zdrava i kraj mene kesicu bombona. Eto i u strašnom ratu ima svjetlih primjera koji   daju nadu i šire optimizam u bolju budučnost.

Sječam se siromaštva, sječam se da smo kao dijeca skupljali žir(željud), brali ostatke nakon berbe (palitkovali) po tuđim vinogradima i vočnjacima jer nismo imali svoje zemlje, skupljali smo razne šumske plodove (bobice), skupljali spuže, brali šparoge, itd. Mi djeca igrali smo na plonke, igrali špoletu(tukli s novčićima o zid iza Čitovnice), igrali smo na kamene franje koje smo radili od bračkog kamena, igrali na skrivača(kukalo), na vatalo, takmičili se u bacanju kamena, gurali smo uz i niz ulicu obruč od baćve s pratilicon a  curice su još igrale karašelu i penje. Radili smo i svirke od smokove grane ali i praćke (ićajke) za ubijanje ptica, uglavnom za jelo. Radili smo i škrgnje i škrgočuše koje smo vrtili prigodom blagdana a najčešće u korizmi. Pred Božić smo pucali tondine i garburu.

Vjeronauk smo imali u župskoj crkvi a iza 50-ih godina župnik don Vinko Zulin dolazio je u školu i držao vjeronauk u školi. Moj je pokojni otac promjenio stolariju i sve podove na školi jer je škola dosta stradala kroz ratni period kad se jedno vrijeme i nije održavala nastava. Ja sam jedini učenik koji je završio osnovnu osmogodišnju školu u toj našoj školi. Ona je najprije bila četvreogodišnja, zatim šestogodišnja pa tek poslije samo jednu godinu osmogodišnja. Kad je predhodna generacija upisala sedmi razred a većina stanovništva odselila u primorje, mene je učitelj Frane Šuško kao jedinog osmaša zadržao u školi sa sedmašima.  Kako u selu više nije bilo stanovništva pa tako ni djece, škola je radila(do 1966.g.) kao područno odjeljenje  OŠ  Ranko Orlić u Splitu. Ja sam poslije u Splitu završio školu učenika u privredi (mehaničar) i radio u poduzeću Luka i skladište. Nakon nešto više od godinu dana morao sam poći u vojsku a po povratku iz vojske otišao sam na rad u Njemačku. Tamo sam zaradio mirovinu.

Da li je gosp. Franko u vaše vrijeme bilo zabave u selu, kako se je feštalo za blagdane i praznike ?

Nedjeljom su se mještani okupljali najviše u Čitovnici tj. u gostionici gdje su  igrali na karte. U prizemlju Čitovnice prvotno je bila crkvena konoba a poslije gostiona koju je držao Ruše Fabjan, pa Kristofor Šarić, zatim Fabijan Žanić i na kraju oko 90-ih Nikola Braičić. I na drugim lokacijama su mještani igrali karte i balote posebno ispred kuće Stipe Šarića, pokraj „popove kuće“. I sam svečenik bi im ponekad znao donositi „vino za igru“. Prije svakog većeg blagdana iz crkve su se iznosile klupe i kandelaberi. Klupe bi se prale i čistile od voska. Djeca su bila zadužena za čišćenje kandelabera.

Na svaki praznik i „zapovidni svetac“ u selu su se održavale društvene zabave. Ante Tomasović(Pujsalo) najavljivao je rolom svaki blagdan, feštu i društveni ples. Igrala su se kola a naša je limena glazba jedina u Poljicima,  davala štih i raspoloženje u cijelom selu. U glazbi je svirao i moj  brat Dobroslav a meni je otac zabranio svirati jer mu je bilo previše slušati po kući njegovo i moje trubekanje. Za svaku feštu, praznik i blagan selo je bilo puno naroda jer bi u goste došli, kumovi, rodbina i prijatelji s mora ali i iz okolnih mjesta i iz grada Splita. Ispred stopikličinove kuće (obitelji Tomasović Marina) pekli bi  se janjci.

Imali smo i dramsku sekciju u kojoj sam i ja sudjelovao a sve je vodio i organizirao Tonći Nićifor Vuleta. Tonći je jedno vrijeme bio i učitelj u školi. Priredbe smo održavali u Čitovnici a nastupali smo i u bližoj okolici  (Stobreć, Jesenice, Šestanovac, Zadvarje, Sinj, itd.) Na gostovanja smo putovali kamionima. Imali smo i pjevačku sekciju u kojoj sam ja pjevao u duetu sa Fabijanom Bakota. Najbolje je pjevala Lucija Mikuličić, nije joj bilo ravne na dugo i daleko.

Od čega su živjeli mještani Stare Podstrane?

U prijašnje vrijeme pored stočarstva i poljoprivrede radilo se u podstranskim solanama i  tupinolomima a poslije i u tvornici karbita u Dugom ratu. Manji broj mještana bavio se je ribarstvom i trgovinom. Bilo je i zanatlija ; postalar, frizer(brico), baćvar, lugar,drvodjelac, mesar, ugostitelj, trgovaci i  veletrgovaci.

Svaka je obitelj u selu držala najmanje po dvije svinje, kozu ili nekoliko ovaca, kokoše, kuniće i svaka je obitelj držala mazgu ili magarca a neki konja. Kravu je  malo tko imao. Sve je to gojeno za obiteljske potrebe.

Podizali su se nasadi najviše loze i višanja. Višnje su se otkupljivale a otkup se vršio u prizemlju Čitovnice. Čitovnica je bila polivalentni objekt, kako vidimo i gostiona i prostor za otkup poljoprivrednih proizvoda i prostor za zabavu, kasnije i dućan, sve  zahvaljujuč velikom preporoditelju Podstrane don Petru Caru koji ju je uz pomoč mještana i izgradio. Tko je imao zemlju blizu vode mogao je uzgojiti i nešto poljprivrednih proizvoda (verdure) uglavnom kupusa, krompira i blitve. Bilo je nešto i vočnjaka ali kombiniranih s ostalim kulturama. Kad je narod preselio na more u primorje, počelo se je intezivno saditi breskve (praske) i salatu. Rad u polju veoma je olakšala nabava motokultivatora a posebno kad je 70-ih godina došla voda u primorje.

Kakav je gosp. Franko bio sprovodni obred u Staroj Podstrani ?

Kad bi netko umro odmah bi zvon najavio smrt. Posebna je bila zvonjava za dijete, posebna za ženu a posebna za muškarca. Drugi dan nakon smrti donio bi se ljies(kapsila) iz Svetog Martina, pred polazak u ckvu pokojnika bi se položilo u ta lijes i nakon vjerskog ispračaja iz kuće, odnijelo bi ga se u crkvu gdje bi se služila Sveta Misa za pokojnika i otpjevao sprovodni obred. Nakon toga na ramenima bi rodbina i prijatelji pokojnika odnijeli na groblje u Sveti Martin gdje bi ga nakon odriješenja izvadili iz lijesa i položili u grob,  u grob bratovštine  ili u obiteljsku grobnicu. Tek iza 60-ih godina nekoga bi se pokopalo u zemlju. Jedan je lijes (kapsila) koristilo cijelo selo a čuvao  se  u posebnoj kučici na groblju u Svetom Martinu. Sedam dana se je zatim molilo u kući pokojnika za njegovu dušu a zadnjeg dana molitve(sedmena) domaćini bi pripremili primjerenu zakusku. Ako bi bila molitva za starijeg pokojnika ili pokojnicu znalo bi se uz zakusku  i zapjevati, pogotovo nakon druge, treće čaše vina.

Sječam se događaja kad je umro naš župnik don Vinko Zulin da su sva dijeca iz sela pošla u „popovu kuću“ i da smo ga svi ljubili. On je zaista bio narodni svečenik koji je bio omiljen u selu. Mještani Podstrane su ga kao i naša limena glazba dostojno ispratili na mjesnom groblju u Segetu kraj Trogira.

Podijelite na:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)