Zašlac je stari izraz za heretika. Eretici aliti zašlaci, rekli bi stari hrvatski pisci poput Kačića. Zašlac je čovjek koji je zašao.
Pričao Leo što je doživio prošli tjedan u Srednjem Petrovcu. Na putu kući susreo je čovjeka koji nosi drveni križ, veliki kao čovjek. Zaustavio se, pozdravio, upoznao i pomogao. Svratio ga Milan, tako se čovjek zvao, kod sebe doma. Imao je što vidjeti već ispred kuće: Puno kipova, križeva, kapelica, oltara, zvona, satnih mehanizama. A u garaži, prizemlju, podrumu i svim prostorijama sve puno: Slike, kipovi, kadionici, svijećnjaci, kaleži, zastave. Ima ormara i misnog ruha svih boja. Ima i drugih stvari, nije sve crkveno, ima vani i nekoliko starih auta. Tu su i neke peći i kuhinjski namještaj. Kipovi su raznih veličina. Ima većih plastičnih, ima onih bez ruku, ima nekih kojima se ne prepoznaje boja, ali ima i onih koje kad bi se uredilo, mnogi bi ih poželjeli. Tako je i sa slikama. Milan kaže da je to sakupio, za male pare, iz raznih župa i crkava. Nije želio da propada. Otvorit će sad muzej. Njegov župnik, reče, s time se baš ne slaže. On smatra da je to neotuđivo vlasništvo onih koji su tu od davnina posjedovali. To su najčešće zavjetni darovi. To nije za trgovinu i razmetljivost. Obojica su u pravu, svaki na svoj nači, ali ja sam svejedno otišao zamišljen nakon ove Leove priče. Svete slike nisu za izložbu i za muzeje. Tako i pobožni običaji i tradicija mogi postati kao neka zabava za turiste i kolekcionare i sakupljače starih jela, stvari i običaja, a ne potpora vjeri i dobrom životu.
Na putu života
Na velikom hodočašću neki su negodovali jer je misa trajala predugo. Predvoditelju se to nije svidjelo jer se na hodočašća ide radi molitve. Neki su se s tim složili. A neki su tiho prokomentirali, da ne bi ispalo da su protiv svete mise, da je misa ipak predugo trajala. Da molitva i sveta misa ali ne predugi uvodi, pozdravljenje uglednika, duga homilija i na kraju detaljno zahvaljivanje. Ljudski govor kao da teži ovladati vremenom i zaokupiti na sebe svu pažnju slušatelja. Dobro bi bilo ne reći sve što bismo htjeli, nego poslušati što mi Bog govori. Život je kao drama. Kad se Gospodin oglasi, prepoznat ćemo ga. S rukom u njegovoj ruci, riječi postaju suvišne.
Znakovi vjere
Pogledajmo malo na drugi put. I oni su jedinci u svojih roditelja, svi su se radovali rođenju tog djeteta. Dobili su ga kao dar nakon mnogih pretraga. Svi su im obećavali molitvu i blizinu. I sami su bili uvjereni da će sve to promijeniti njihove živote. A baš su vjernici. Krštenje su pomno pripremali. Kad se sve posložilo, dijete je imalo skoro – tri godine. Dok su se posložili svi uvjeti, kumovi, rodbina, svečana dvorana, godišnje doba, liturgijsko vrijeme, radno vrijeme kumova i još neke sitnice.
Za vrijeme prošle akcije Ostani doma mnogi su mislili da će kad sve prođe biti drukčiji, bolji, mudriji, strpljiviji, nalaziti više vremena za pametnije stvari ali nije ispalo tako.
U naše vrijeme vjere se tiče samo molitva i crkveni obredi, sve ostalo je svjetovno. Ipak, vjera se tiče cijelog života. Kršćanin se u svemu što čini spominje Boga, pa i kad jede ili kad priprema hranu. Tako svetima postaju i oni svakodnevni čini koji nemaju veze sa svetim. Najlakši primjer za to nam je Sveta Marija. Bila je zauzeta kućom i djetetom, kao svaka majka. Ali čitav njezin život je bio liturgija, božansko služenje. Tradicija nosi vjeru, ponavljanje, trajanje, ustrajnost je velika podrška vjeri. U Crkvi je malo drukčije. I Crkvi je tradicija znak pravovjernosti. Ali nije dovoljna samo sveta slika. Nisu dovoljnie građevine, oltari, kipovi i svete slike. Svete slike jesu određene za molitvu, da pomažu uzdići misli prema onome što predstavljaju. Mnogi idu u procesijama za križem. Ali na križu je Isus. Pred križem se molimo, a za Isusom idemo. Ako netko sakupi slike za muzej ili kolekciju, one onda više nisu za pobožnost nego za izložbu. Tako i ono najsvetije, sakramenti postaju pobožni običaji i tradicija.
Čovjek se uči dok je živ. U stvarima vjere još i više. To je zapravo rast u vjeri, ne toliko znanju nego spoznanju. A onda, spoznat ću ga kao što jest, kaže Pavao, dok bijah dijete učio sam i prihvaćao kao dijete. Isus je primao djecu, ne jednom stavio je dijete u sredinu, ali je okupljao apostole – odrasle ljude.
Don Ante Vranković