Pripremio: Mario Tomasović
Duško Kečkemet/HRVATSKI NARODNI PREPOROD U SPLITU
Dva su bila osnovna cilja borbe narodnjaka s autonomašima u narodnom preporodu u Dalmaciji: sjedinjenje s Hrvatskom i prihvačanje hrvatskog jezika.Jezik se tada, dosljedno ideologiji nacionalizma 19. stoljeća, shvatio kao glavni element nacionalnog integriteta. Ljudi koji govore istim jezkom pripadaju istome narodu.Taj je princip, međutim, kasnije, u drugoj fazi narodnog preporoda u Dalmaciji, doveo do nesporazuma i razmimoilaženja narodnjaka: budući da Hrvati, Srbi i Crnogorci i drugi govore istim jezikom, onda su oni jedan narod, sastojeći se od više plemena.To je bilo uvjerenje većine dalmatinskih uglavnom gradskih narodnjaka, dok su Pavlinović i njegovi sljedbenici (ne u početku, već kasnije, a pogotovo kasniji pravaši) razlikovali hrvatski od srpskog naroda. Autonomaši su se pak smatrali Slavenima, ali su dopuštali upotrebu dva ravnopravna jezika: hrvatski (slavenski ili ilirski, kako se tada najčešće govorilo) i talijanski, ne prejudicirajući time ni hrvatsku ni talijansku nacionalnu pripadnost. Spomenuli smo da su rijetki građani uopće znali govoriti, čitati ili pisati hrvatski. Bio je to prezreni jezik pučana i seljaka, lingua morlacca, kako su ga nazivali.
Borba za jezik tako je postala borba za nacionalnu opredjeljenost. Petar Preradović je, posjetivši Zadar 1844. pisao Kukuljeviću: „………u cijelom Zadru nećeš dva čovjeka naći koji samo za nevolju naš jezik razumidu.Sve se ovdi potalijančilo.“(Međutim, isti taj mladi oficir Petar Preradović pjevao je do tada njemačkim jezikom.) I splitski učitelj Andrija Stazić pisao je te godine u Zori Dalmatinskoj: „….sramotna nemarljivost za nauk našega jezika bila je nadvladala toliko da se je narod s njim sramovao, kako još svojim imenom i sobom istim.“
Prvi je Mihovil Pavlinović u Dalmatinskom Saboru 1861. pokrenuo jezično pitanje, pa je sljedeće godine Zemaljski odbor u Zadru odredio da se tiskaju rječnik i drugi priručnici za poznavanje i učenje slavjansko-dalmatinskog jezika (lingua slavo-dalmata). Tome se nazivu Nodilo u uvodniku Nacionala ruga: isto kao d bi Talijani, npr. svoj jezik nazivali lombardo-italiano, ili veneto-italiano. „Mi smo u Dalmaciji-veli -Hrvati ili Srbi, pa se kod nas i ne zbori inače nego li srpski ili hrvatski; dakle jezik u našim rječnicima može biti samo hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski, ili samo hrvatski ili samo srpski, ali nipošto slavjansko-dalmatinski.“
Kad je pitanje sjedinjenja s Hrvatskom, nakon otpora autonomaša odgođeno za dalja vremena, shvatili su dalmatinski narodnjaci da će ponovnom upotrebom hrvatskog jezika, nakon stoljetnog odnarođivanja, osvjestiti gradsko stanovništvo, probuditi u njima osječaj nacionalne pripadnosti i želju za ujedinjenjem s ostalom hrvatskom braćom. Na drugom zasjedanju Dalmatinskog sabora 1863. godine, govorili su prvi Pavlinović i Kulišić hrvatski – jer su ga jedini dobro poznavali – zahtjevajući da zakon i propisi, kako Sabora, tako i Zemaljskog odbora i Vlade budu na talijanskom i hrvatskom jeziku, a ne samo na prvome.Time je počela dugotrajna borba za uvođenje hrvatskog jezika u urede i sudstvo.
Prvi uspjeh postignut je odredbom Ministarstva u Beču „da se od početka 1867. nitko neće primiti u stalnu državnu službu u Dalmaciji, ako ne dokaže da temeljito poznaje jezik italijanski i ilirsko-dalmatinski.“ Stoga su kandidati za državne službe prethodno morali polagati odgovarajuće ispite, ali ti su najčešće bili tek formalnost. Od 1869. mogla se u upravi stranka služiti talijanskim ili hrvatskim jezikom. I u razmiricama građanskog prava mogli su se Hrvati i Srbi služiti svojim materinjskim jezikom, ali 1882. vrhovno je bečko sudište zabranilo uporabu narodnog jezika, odredivši „da su stranke dužne kod sudova služiti se isključivo talijanskim, kako je propisano u 14. pargrafu građanskog posupka“.
………….Mlečani nisu u prošlosti posvećivali mnogo pažnje prosvjećivanju žitelja svoje pokrajine Dalmacije. Poznati mletački fratar Sarpi pisao je duždu: „Hoćete li da vam Dalmatinci budu vjerni, držite ih u neznanju“. (Se volete i Dalamti fedeli, tenete li ignoranti). Posljedice tog nemara osjetile su se porazno nakon pada Mletačke Republike.
Francuska uprava je u samih osam godina učinila u Dalmaciji više nego mletačka u četiri stoljeća. Otvoren je velik broj dječačkih, djevojačkih i obrtničkih pučkih škola, 10 gimnazija, tri visoka liceja (u Zadru, Splitu i Dubrovniku), dvije akademije (u Zadru i Splitu) i četiri sjemeništa za svećenike. Nastavni jezik u pučkim školama bio je hrvatski, a u gimnazijama i licejima hrvatski i talijanski.
U prvom razdoblju austrijske uprave ponovno je zanemarena osnovna, a pogotovo srednja i viša naobrazba u Dalmaciji. U Splitu su 1826. na 10000 stanovnika bile samo dvije pučke i jedna nedjeljna škola. Prema službenim podacima 1856. je od 1029 školskih obveznika pohađalo osnovne škole u Splitu samo 529 djece. Splitski težaci nisu slali djecu u školu, jer su im bila potrebna u polju ili u kući, a i stoga što ih nisu mogli pristojno odjenuti da ih pošalju u školu, kako je zabilježio jedan strani putopisac……..