Činilo mi se sasvim prikladnim priču o putovanju Hrvatskog katoličkog glazbenog društva Podstrana nasloviti stihovima legendarne pjesme Dade Topića „Makedonija“. Pjesmu su 5. lipnja 1973. godine snimila tri vrhunska hrvatska glazbenika: Dado Topić kao pjevač i basist, fantastični Vedran Božić na gitari te legendarni Peco Petej na bubnjevima. Priča se da je Topić za grupu Time napisao zapravo pjesmu sa stihovima o Hrvatskoj: “Kad si sam / kad je sve tužno / ti se sjeti nje / Hrvatska ti daje / ljubavi sve.” Kako je u međuvremenu došlo do političkog obračuna s hrvatskim proljećarima, takvo isticanje činilo se tada neprikladnim pa je voljena zemlja postala najjužnija jugoslavenska republika, današnja Sjeverna Makedonija.
„Naoružani“ COVID potvrdama krenuli smo u ranojutarnjim satima 8. listopada iz Podstrane Jadranskom magistralom prema Omišu gdje su nam se priključili naši članovi iz Duća, Omiša i Stanića. Nastavili smo vožnju magistralom do graničnog prijelaza Klek usput uživajući u predivnim prizorima naše obale. Neposredno pred granicom dočekale su nas fantastične vizure Pelješkog mosta. Trenutno najveće gradilište u Hrvatskoj (uključujući pristupne ceste) svjedoči nam o konačnom ostvarenju višestoljetnog sna o povezivanju krajnjeg juga Hrvatske s ostatkom hrvatskog nacionalnog korpusa. O važnosti ovog megaprojekta i izvan hrvatskih okvira svjedoči činjenica da je sufinanciran nepovratnim sredstvima iz fondova EU u maksimalnom iznosu od 85% od ukupnog troška procijenjenog na 420 milijuna eura.
Slika 1 Nastup HKGD Podstrana na festivalu Kostoski
Došavši do prvog u nizu graničnih prijelaza, Kleka, shvaćamo da nema gužve, ali ne znamo koliko će trajati provjera svih dokumenata i COVID potvrda. Na naše veliko iznenađenje i sreću zaustavljanje je trajalo samo par minuta. Nastavljamo vožnju prema Neumu i zaustavljamo se ispred hotela „Jadran“, redovne stanice za zaustavljanje turističkih autobusa u Neumu. Prostrani parking je oduvijek bio jedan od glavnih aduta ovog odmorišta koje je izgradnjom mosta dobilo sasvim novu dodanu vrijednost. Naime, jedan od najljepših pogleda na most je upravo s terase hotela Jadran. Razgovaramo s vlasnikom, komentiramo most, a on nam kaže da, bez obzira koliko mu je drag i lijep, smatra da će doći do značajnog pada posjetitelja Neuma kada promet krene tim smjerom. Nakon kraćeg odmora, osvježenja i okrijepe, krećemo dalje prema graničnom prijelazu Zaton Doli. Nadajući se da će i na ponovnom ulazu u Hrvatsku procedura biti isto toliko jednostavna i brza kao u prethodnom prijelazu, dolazimo na sami granični prijelaz. I nade su se pokazale opravdanima s obzirom da je zaustavljanje trajalo samo par minuta.
Nastavljamo vožnju prema Dubrovniku. S desne strane nam se otvara pogled na Elafite. Redom se izmjenjuju Šipan, Lopud i Koločep te dolazimo do Mokošice koju presijecamo preko Mosta dr. Franje Tuđmana. Uživamo u prepoznatljivim vizurama Grada s velikim – G ispred kojeg se otkriva i posljednji u nizu Elafita, Lokrum. Na žalost nemamo vremena zaustaviti se u Dubrovniku i nastavljamo dalje prema Crnoj Gori prolazeći uz dubrovačku zračnu luku Ćilipi. Ubrzo dolazimo do graničnog prijelaza Karasovići koji prolazimo bez ikakvih problema.
Vozimo se nešto više od dva kilometra do crnogorskog graničnog prijelaza Debeli brijeg. I na tom prijelazu zaustavljanje traje relativno kratko i na taj način službeno ulazimo u Crnu Goru. Spuštajući se prema Bokokotorskom zaljevu s lijeve strane vidimo južne obronke planine Orjen, dijela Crne Gore koji se smatra jednim od najkišovitijih dijelova Europe. Rekordne prosjeke ima selo Crkvice s čak 5100 mm padalina godišnje. Usporedbe radi, prosječna godišnja količina padalina u Splitu iznosi nešto malo više od 800 mm godišnje. Prolazimo pored Igala, najpoznatijeg središta lječilišnog turizma u Crnoj Gori, poznatog po svom ljekovitom blatu i nastavljamo prema Herceg Novom.
Bokokotorski zaljev je jedan od najrazvedenijih zaljeva u ovom dijelu Europe koji je nastao erozijom rijeke koja je kroz njega tekla prije kraja posljednjeg ledenog doba. Nakon izdizanja razine mora za nešto više od 100 m prije 11800 godina, poprima sadašnji izgled. Dolazimo do njegovog najužeg dijela, klanca Verige. Taj dio zaljeva je dobio ime po lancima (verigama) kojima se taj dio zaljeva noću nekada zatvarao zbog sprječavanja iznenadnih noćnih gusarskih ili neprijateljskih prepada. Na tom mjestu, između Kamenara i Lepetana vozi trajekt. Ruta trajekta je duga oko 930 m i trajekt je prijeđe za desetak minuta. Na taj način se uštedi gotovo 60 km zaobilaznog puta kroz Zaljev hrvatskih svetaca.
Sa sredine tjesnaca puca pogled na remekdjelo sakralne arhitekture, Gospu od Škrpjela. Otok i kapela podignuti su u znak zahvalnosti Gospi za ozdravljenje jednog od dvojice braće koji su na tom mjestu pronašli Gospinu sliku. Na hridi (škrpjelu) ispred Perasta braća Martešići su 22. srpnja 1452. pronašli Gospinu sliku. Peraštani su tijekom stoljeća nasipavanjem kamena i potapanjem starih jedrenjaka povećali površinu otoka. Već u 15. st. na hridi je podignuta kapelica, u koju je stavljena Gospina slika. Do početka 17. st. potopljeno je stotinjak brodova, među kojima je bilo i zarobljenih osmanlijskih lađa. Veća crkva sagrađena je 1630. godine, ali je bila oštećena u potresu 1667. Osim potresima svetište je bilo izloženo i osmanlijskim te gusarskim napadima. Zbog svoje iznimne ljepote i velike umjetničke vrijednosti, neki povjesničari umjetnosti Gospu od Škrpjela nazivaju još i hrvatskom Sikstinom.
Slika 2 Pogled s Veriga na Gospu od Škrpjela
Silazimo s trajekta i uskoro se već vozimo uz pistu tivatske zračne luke i nastavljamo prema Budvi. Pred samom Budvom, prolazimo uz možda najpoznatiju crnogorsku plažu Jaz. Na toj plaži se od 2007. godine događaju koncerti na otvorenom. Među najpoznatijim glazbenicima nastupali su The Rolling Stones, Leny Kravitz, Madona, David Morales i mnogi drugi. Stigavši u Budvu, svjedoci smo potpune devastacije nekada lijepoga gradića. Pretjerana izgradnja ogromnih nebodera (hotela) je u potpunosti izmijenila vizuru Budve. Glavni investitori su uglavnom ruske kompanije, a u kombinaciji nedorečene pravne legislative i posvemašnje korupcije, gradi se gotovo bez ikakvih standarda i planiranja. Stara gradska jezgra je maje-više očuvana od devastacije. Za sada.
Nastavljamo vožnju jugoistočno prema Baru. Bar je najveća crnogorska luka kojom dominiraju lučka skladišta, spremnici za tekuće terete i dizalice. Luka je povezana s talijanskim Barijem i Anconom. Nakon Bara, kod mjesta Dobra Voda, krećemo u unutrašnjost Crne Gore. Napuštamo Jadransko more i počinjemo se voziti uskim, krivudavim brdskim cestama ovog dijela Crne Gore. Cilj nam je granični prijelaz Muriqan – Sukobin. Na tom graničnom prijelazu smo čekali nešto kraće od sat vremena. Jedan od naše dvojice vozača, Josip se nekoliko puta vraćao u autobus odnoseći neke papire za popunu dokumentacije samo što ti papiri nisu bili dokumenti. I nakon višestruke „nadopune dokumentacije“ i uvjeravanja, crnogorski graničari nas konačno propuštaju. Na albanskoj strani smo prošli puno jednostavnije i brže.
Vozimo se kroz Albaniju u pravcu Skadra. Od Skadra se vozimo kroz uglavnom ravničarski, ruralni dio Albanije prema Tirani. Pejzaž je ruralni i većina zemlje je obrađena. Oko kuća vidimo perad, a na pašnjacima uglavnom stoku sitnog zuba uz nešto konja i goveda. Primjećujemo jednu posebnost gotovo svih albanskih kuća, spremnici vode na krovovima kuća. Doznajemo da su ti spremnici sastavni dio svih kućanstava koji su građeni od oko 1990. do 1999. godine. Stariji objekti ih izvorno nisu imali jer u bivšem komunističkom režimu nije bilo problema s opskrbom vode. Problemi su nastali 90-ih godina 20. stoljeća kada dolazi do značajnijeg povećanja broja stanovnika koji je dijelom uvjetovan i povratkom jednog dijela albanske dijaspore. Odjednom se pejzaž mijenja, gustoća izgrađenosti i stil izgradnje postaje drugačiji što nas upozorava da se približavamo glavnom gradu Albanije, Tirani.
Glavni grad Albanije ima 800 000 stanovnika, a sa širim gradskim područjem malo više od milijun stanovnika. Primjećujemo da većina zgrada u Tirani nema spremnike s vodom na krovovima. Nakon velikog potresa u Albaniji od 26. studenog 2019. godine koji je snažno pogodio i područje Tirane, strogo je zabranjeno postavljanje spremnika za vodu na krovove zgrada i kuća. Novi propis zahtjeva postavljanje takvih spremnika u prizemlje zgrada i kuća. Razlog takve odluke je teško oštećenje ili čak rušenje gotovo petine zgrada u Tirani. Kako je kasnije otkriveno, ti su spremnici bitno narušavali statiku zgrada i kuća koje su ionako bile građene suprotno zadanim inženjerskim i protupotresnim standardima gradnje. Tirana se intenzivno gradi. Izgradnjom podvožnjaka i nadvožnjaka pokušavaju se riješiti problemi prometno-infrastrukturne preopterećenosti grada. Gradi se i veliki broj novih poslovno-stambenih zgrada, a investitori su u najvećoj mjeri talijanske kompanije od kojih neke imaju sumnjive izvore financiranja i povezuju se s nekim mafijaškim organizacijama.
Nastavljajući vožnju prema jugu do Elbasana, četvrtog grada po broju stanovnika u Albaniji, nastavljamo kroz brdsko-planinski dio zemlje prema istoku, prema Ohridskom jezeru. Konačno dolazimo do graničnog prijelaza Kjafasan i relativno brzo ulazimo u Sjevernu Makedoniju. Veće neko vrijeme se vozimo po mraku tako da samo naslućujemo veličinu Ohridskog jezera. Nakon polusatne vožnje sjevernom obalom Ohridskog jezera konačno, nakon malo manje od 16 sati vožnje, umorni i iscrpljeni, konačno stižemo u Ohrid i smještamo se u hotel Cingo.
Sutradan ujutro čekamo da prestane kiša i negdje oko 11 sati za jedno s ostalim sudionicima Medunarodnog festivala Kostoski sudjelujemo u promenadi kroz glavne ulice Ohrida sve do obale jezera. Slijedilo je predstavljanje skupina s programom od dvadesetak minuta za svaku skupinu.
Slika 3 Promenada ulicama Ohrida
Slika 4 Fotografiranje nakon nastupa na ohridskoj rivi ispred spomenika svetih Ćirila i Metoda
Nakon ručka krenuli smo u obilazak Ohrida s našim vodičem i domaćinom, glavnim organizatorom festivala Kostoski, Gjokom Kostoskim. Ohrid je predivan grad u kojem živi malo više od 40 000 stanovnika. Smješten je na sjeveroistočnoj obali Ohridskog jezera. Dvije trećine od gotovo 390 km2 pripadaju Makedoniji, dok jedna trećina pripada Albaniji. Ohrid je poznat po 365 crkava koje se nalaze u gradu zbog čeka se često naziva i „balkanski Jeruzalem“. Zbog bogatstva kulturno-povijesnih spomenika i njihove očuvanosti, grad Ohrid se nalazi na UNESCO popisu svjetske kulturne baštine. Od kulturno povijesnih spomenika svakako treba izdvojiti: Antički teatar, Samuilovu tvrđavu, crkvu sv. Sofije, crkvicu sv. Jovana Kanea i crkvu sv. Klementa.
Slika 5 Pogled sa Samuilove tvrđave na Ohrid
Ohrid je poznat i po svojim ohridskim biserima. To nisu pravi biseri koji se vade iz školjka nego se dobivaju posebnom tehnikom, koju svaka od obitelji koji se tim poslom bave, brižno čuva. Koriste se ljuske ribe plašice i sedef školjaka koje se uvoze. Samu tehniku izrade bisera u Ohrid je donio jedan član obitelji Talev (jedna od dvije obitelji za koje se kaže da samo oni rade izvorne bisere) otkupivši tajnu izrade bisera od nekog Rusa na obali Bajkalskog jezera. Domaćini nam kažu da su većina ostalih bisera koji se prodaju u Ohridu , osim u dvije ohridske obitelju, ustvari, jeftine kopije. Tajna izrade bisera se prenosi isključivo s oca na sina. Nakitu od ohridskih bisera nije mogla odoljeti ni britanska kraljica Elizabeta i ogrlice od ohridskih bisera su dio njene kolekcije nakita.
Slika 6 Sv. Jovan Kaneo
Za drugi dan našeg boravka na Ohridu bio je planiran izlet brodom, uz plovidbu jezerom, do manastira sv. Nauma. Međutim, kako je padala jaka kiša, do manastira smo se odvezli autobusom. Manastir je smješten na južnoj obali jezera, tridesetak kilometara od Ohrida, uz samu granicu s Albanijom. Predivan kompleks koji nije više u vjerskoj funkciji nego se koristi u turističke svrhe. U sklopu samog manastira nalazi se hotel. Oko manastira nalazi se veliki broj ugostiteljskih objekata i suvenirnica. Jedino je samostanska crkava još uvijek u vjerskoj funkciji. U crkvi se nalazi grob sv. Nauma kojeg vjernici smatraju svecem čudotvorcem. Veliki broj vjernika svake godine posjećuje manastir i postoje brojna svjedočanstva o čudesima koja su se dogodila po zagovoru sv. Nauma.
Slika 7 Mozaik iznad ulaza u manastir sv. Nauma s prikazom legende o upregnutom medvjedu u volovsku zapregu.
Navečer je slijedila dodjela diploma i priznanja sudionicima festivala uz zajedničko druženje i zabavu.
Slika 8 Predsjednik HKGD Podstrana Željko Car i glavni ravnatelj festivala Gjoko Kostoski na završnoj svečanosti dodjeli priznanja
Sutradan, ujutro, opraštamo se od naših domaćina i krećemo na 16 satnu vožnju prema našoj Podstrani. Na putu kroz Albaniju zaustavljamo se nekoliko puta zbog kvara na autobusu. Propada nam plan zaustavljanja u Kotoru, ali samo zahvaljujući snalažljivosti i velikoj požrtvovnosti naših vozača, koji su po jakom pljusku uspjeli riješiti problem, nastavili smo naše putovanje prema Podstrani uz kraća zaustavljanja svako par sati. Prelazi preko granica su prošli bez ikakvih problema, a COVID potvrde nitko nije ni tražio, ni gledao.
tekst i fotografije
Antonio Vrbatović