Nadnaslov: S Kožarićevim Matošem u prolazu
Podnaslov: Dosta nas ubijaše Veleučeni gospodin Glupan i dragi njegov svemoćni kolega Velmožni gospodin Hulja. Ali pored tih i tolikih ima još jedan Zagreb, hrvatski kao grička tradicija, zanosan kao tornjevi njegove katedrale… Zagreb koji radi, trpi i ne očajava, a ustreba li znat će i ginuti za veliku stvar. U svakom slučaju, znat će za nju i živjeti
– Što me tako čudno gledate, gospodine? Koliko puta ste prošli pored ove klupe, a da se ni osvrnuli niste! Pardon, jednom prilično davno, nakon što su me u aluminiju instalirali ovdje, naklonili ste se, uz gestu kao da skidate šešir … Kako vidite, nije tako loše ovo moje pamćenje u formatu u kojem živim život koji mi je gospon Kožarić, s kojim sad drugujem, namijenio. Zbilja, što vas to nagoni na smijeh?… Zašto se smijete?…
– Zašto se smijem? Pa čini se da vi, gospodine Matoš, ni u aluminijskom formatu niste imuni na ovu aktualnu boleštinu.. Netko vas je maskirao, netko je smatrao da vas i u metalnom izdanju treba zaštititi. Možda neki pripiti kasni šaljivac u prolazu ili neki mlatitelj prazne slame na noćnim seansama s obje strane Markova trga. Da vam skinem masku?…
– Ne, ne smeta mi. Bitno je da mi ne zaklanja pogled na grad. Premda bi bolje bilo da su mi nečim začepili uši i tako me obranili od onoga što mi dopire iza leđa.
– Usprkos tome, djelujete opušteno, smiruje vas ovaj pogled na vaš grad…
– Netko je, gospodine, rekao da je Zagreb ugodan samo kao zabranjeno voće, kao limunada Stendhalove Napuljke. To je živa istina. Kad ne mogah boraviti u njemu, čeznuo sam za Zagrebom kao Hrvat za Hrvatskom, kao vojnik za civilom, kao uznik za slobodom. Ali otkad me gospodin Kožarić ovdje usidrio, vidim da sam tu tuđinac kao i toliki Zagrepčani… Zagreb nije selo, a nije ni velegrad, pa je dosadan, silno dosadan.
– I tužan, gospodine Matoš …
– Zagreb je prekrasno, pitomo mjesto, ali ljudi, moralna atmosfera ne da disati čovjeku naviknutu na slobodni zrak inozemstva. Na žalost, Hrvatska je simpatičnija od Hrvata… Glava me boli… Malo te me upropastiše. Da nijesam poćudan kritičar!? Naš svijet, i to onaj najgrlatiji, najarogantniji i najpretenciozniji, nema još ni pojma o toleranciji, o lojalnoj polemici, o novinarskom moralu…
– Kako smo stigli dotle, gospodine?
– Prošli sistem pokušavaše stvoriti iz svakog hrvatskog činovnika doušnika, špijuna, hulju i odatle u današnjem našem društvu otrov najodvratnijeg nepouzdanja, neiskrenosti i maskirane anonimnosti. A taj otrov izbija na javu, na žalost, najviše u štampi.
– Danas bismo rekli u medijima, sredstvima takozvanog javnog komuniciranja…
– A samo lojalni, iskreni, slobodni ljudi mogu imati slobodnu štampu. Ili medije, kako vi kažete. Ovako, kako počesmo, možemo pored najpoštenijih zakona o štampi imati najnepošteniju štampu i doživljavati da će nam svakog javnog radnika protivnička štampa nazivati najmanje propalicom i izmećarom…
– Malo previše pesimizma, gospodine…
– Hrvatska, Hrvatska! Otkud to da te najviše ljube oni kojima si maćeha!? Oni koji traže hljeba po pučini ovog svijeta, zašto baš oni nose tvoju svetu zastavu?…
Sramota je, gospodine, da naš domaći čovjek, koji zna u tuđini izdržati svaku konkurenciju, od najgrubljih do najkomplikovanijih poslova, od prostog amerikanskog nadničara do Milke Trnine, sramota je da Hrvat ne može podnijeti najprimitivnije konkurencije na vlastitom zemljištu, da smo mi Hrvati u Hrvatskoj, od svih nehrvatskih elemenata najnesolidniji i najslabije organizovani. Da su i Cigani, čini mi se, složniji od nas.
– Pripazite, premda vam u aktualnom formatu to ne može nauditi, vrli globalo-kozmopoliti kojih su puni mediji mogli i vas proglasiti rasistom…
– Nadam se, gospodine, da tako neće ostati. A krivce će narod linčovati…
– Napokon tračak optimizma iz vaših usta…
– Ovaj grad preda mnom sad nije čisti hrvatski grad. Grič je hrvatski tek prošlošću, Kaptol vjerom, a u Donjem gradu hrvatstvo je spalo tek na novčane zavode, školstvo i malograđane. Zagreb je nekakvo središte tek kulturno i politički. I da nije to, bio bi veliko selo. Taj grad nema stališa, aristokracije, koji bi kao slobodna narodna elita davali ton i iz središta vodili narod. Zbog toga danas narodnu borbu i hrvatsku misao ne reprezentira Zagreb već selo i provincija. Zato dodir s hrvatskim ladanjem povećava, a život u Zagrebu umanjuje naše individualne energije.
– Nije dobro kad to vi kažete…
– Da, to priznanje je žalosno iz usta i pera zagrebačkog pripadnika što se zagrebačkim prirodnim i historijskim ljepotama tješi u užasnoj razrovanosti i anarhiji ovdašnjeg javnog i socijalnog života.
– Ne samo da je žalosno već i obeshrabruje…
– Ja i mnogi moji vrlo inteligentni znanci smatramo se tuđincima u tom gradu tuđinskih utjecaja u kojem Hrvati tek služe kao činovnici, popovi, vojnici i radnici. U Zagrebu ne vlada danas ni tradicija ni moderni hrvatski demokratski nacionalizam. Nema ni jedne velike zajedničke misli koja bi sve Zagrepčane stvarala ćelijama jednog jedinstvenog organizma, već sva ta pojedina tkanja vegetiraju posebnim životom, kao posebne anarhijske ćelije u tijelu što trune, što se raspada. Ta disharmonija i oskudica moralnog jedinstva otrovala je i duše pa mnogi postadoše ili očajnici ili cinici, te vidimo u ovom polukulturnom, žalosnom gnijezdu pojave ludosti i samoubojstva, životne iznemoglosti što nas užasavaju pod ovim blijedim, vječno zamagljenim i očajnim nebom neuropata i samoubilaca…
– Trenutak ranije probudiste u meni tračak nade da biste me odmah potom poklopili crnim mrakom… Bolje bi bilo da se nisam zaustavljao, da sam vas bez riječi oslobodio od maske i otišao…
– Očajna nemoć polugrada, prijatelju, polukulture, poluljudi, poludruštva koje se u nekim svojim pojavama zove polusvijet… Antisocijalni nagon, beskrajni egoizam, posljedica su prilika u kojima se slabije dobre duše razočaravaju, a zanos i polet se guše u sveopćem sitničarstvu. Da sam statističar vrlo lasno bih dokazao da sve krize socijalnog života idu paralelno s našim nacionalnim krizama. Zakračunajte zdrava čovjeka u luđačku ćeliju on će svisnuti, sići s uma…
– Može li to malo konkretnije, opipljivije?…
– Kako je hrvatstvo jedina misao što može ujediniti u ideji rada i sloge ovu našu anarhiju, njezini glavni krivci su svi oni koji se ogrešuju proti tome načelu. S tog vidika mi, kao osvjedočeni i tolerantni liberalci, nikad ne bijasmo antisemiti kako nas krivo prikazuju, već smo protiv svih onih koji naš narod znaju tek eksploatisati i od naše zemlje živjeti radeći istodobno protiv te zemlje i tog naroda.
– A cjepiva za tu bolest ni na vidiku? Barem za one koji će se uskoro naći u vašem sadašnjem formatu…
– U našem društvu nema osnovnoga društvenoga načela prema kojemu se u drugim narodima prosuđuje vrijednost rada i pojedinaca pa smo tako lišeni socijalne etike. Kod općeg prosuđivanja vrijednosti pitat će Francuz, Nijemac ili Englez prije svega: u kojem je odnošaju izvjestan čovjek ili djelo s nacionalnim ili demokratskim idealom i korišću Engleske, Njemačke, Francuske? Lišeni takvog kolektivnog načela i idealnog mjerila živimo bez osjećaja za vrijednost djela i osoba u nekakvoj amoralnoj, nekritičnoj i anarhijskoj atmosferi, u kojoj se tek novac prizna kao vrijednost, u kojoj se ne poznaju sile kao što su dostojanstvo duha, srca i značaja…
– Ako sam dobro shvatio: Francuz je globalist i kozmopolit kad se globalni interes podudara s njegovim interesom, a Hrvat je globalist kad se njegov interes, zajedno s imenom, utopi i nestane u globalizmu. Oprostite na glupoj upadici…
– Prekinuli ste me… Ne može se zamisliti nezgodnija sredina za razvitak višeg čovjeka! U takvim nesrećnim, polutanskim prilikama osposobljava i preporučuje se za život samo očajni, u nebo vapijući mediokritet, dok svaka etička i intelektualna superiornost predstavlja nešto suvišno, abnormalno i neprirodno. Naša je kultura, prijatelju, kult nekompetencije i najobičnije običnosti. Ovdješnji smijeh nije smijeh superiornosti već smijeh glupana Turgenjevljeve Rusije. Otud tragika odabranih duša među hrvatskim krasnicima. Otuda dolazi te se finiji dusi povlače u ironijski, sarkastični zakutak…
– Vidim da se i u aluminijskom izdanju možete rasrditi…
– Dopustite da završim. Razvitak viših individua od kojih žive kultura i narod, jedini je cilj svakog pravog društvenog uređenja. Kod nas je obratno, ali novo pokoljenje neće se dati utući i premlatiti. Dosta nas ubijaše Veleučeni gospodin Glupan i dragi njegov svemoćni kolega Velmožni gospodin Hulja. Jer pored tih i tolikih Zagreba ima još jedan Zagreb, hrvatski kao grička tradicija, zanosan kao tornjevi njegove katedrale, domaći i narodan kao krasni zagrebački pejzaž… To je Zagreb koji radi, muči se i trpi i ne očajava. A ustreba li, znat će i ginuti za veliku stvar. U svakom slučaju, znat će za nju i živjeti.
– Potpuno ste me zbunili, gospodine. Sanjam li ja to? Je li to možda posljedica toga što sam negdje pročitao da je kuća u kojoj ste se rodili dospjela na dražbu? Jesmo li zbilja razgovarali ili tek u snu s naivnim novinarskim upadicama prepričavam ono što ste još 1912. godine napisali u Obzoru? U svakom slučaju, hvala na susretljivosti uz iskrenu želju da oči i dalje odmarate pogledom na zagrebačke krovove i da vam uši ne pate toliko od graktanja što vam dopire iza leđa.
Ivo KLARIĆ
P.S. Zove me prijatelj koji je pročitao priču Milijunjenaš pa mi kaže: “Sram te bilo. Nisam znao da si toliki egoist. Komentiraš reklamu DOM JE TAMO GDJE HTV pa kažeš “ako je to točno, ja sam beskućnik”. A šta je s još dva-tri milijuna preostalih Hrvata!
Koji za taj isti dom redovito plaćaju stanarinu!
U pravu je.