Sve mi nešto dolazi u san i pamet moj kameni zavičaj, moji pokojnici. Reklo bi se: „Ako ti se javljaju mrtvi u sanu, triba njin molitva:“ Nisu željni moje molitve, ma nečega jesu. Čega? Zar ubogoga života kojim su živjeli? Trudili, orali, kopali, molitve vazda molili, postili. Što im je život zapravo bio? Malo tko odjeven i obuven, malo tko sit. Malo tko je imao dinar, mogao kupiti štogod mimo onoga što bi se našlo na polju i njivi, što bi dala krava, ovca, kokoš. Bilo je žena koje nisu vidjele kako izgleda kovanica, kamoli papirnati novac. Jednom mi jedna rekla: „Bože moj, da je meni vidit kakve su pare, da iman koji dinar pa oden u zadrugu.“ Bila sam tada mlada, upitala je: „ Pa zar ti ćaća i braća nikad nisu pružili dinar?“ Odgovorila je. „Nikad. Manjka i njiman. Jesu li im duše zapele negdje gdje su željni onoga što nisu okusili, popili, obukli?
Sa sinovima i grupom ljudi koji će nam pomoći da se obrežu masline i pokosi trava, eto nas na putu prema zavičaju. Prošli Žrnovnicu, Srinjine, Tugare, Gata, Zvečanje, Zvečanjsku ljut, Glavice, Seoca. Stigli u Blato/na Cetini, otkud po ocu, potječe obitelj mog pok. supruga Ivana. Sjeli u kafić popiti kavu. Susrećemo Cetinu, našu kršku ljepoticu, slavnu i opjevanu. Izvire iz jedanaest vrila na sjeverozapadnim obroncima najvišeg vrha Dinarida, na nadmorskoj visini od 385 metara, u blizini sela Cetine. Glavni izvor joj je Glavaš, ili Milasovo. Udaljena je od Vrlike 7 kilometara. Duž njezina toka izbija preko 360 vrila. Cetina je razgranata rijeka. Ima dosta pritoka, neki su potopljeni kad se punilo jezero Peruća. Desni pritoci su: Vojskava, u koju utječe Karakašica. Lijevi pritoci su: Rumin, Kosinac, Ruda, Dragović i Dabar koji je također potopljen. U nju se slijeva, i iz nje se grana još niz rječica i potoka. Računa se, samo na području sela Hrvaca, ima oko 60 vrila. Njezin glavni izvor je u obliku jezera. Držalo se da izvire na dubini od 105 metara. Međutim, neki istraživači uz dobru ronilačku opremu, uz pomoć moderne tehnologije ronili su dokle se moglo. Oni tvrde, među njima i znameniti Stipe Božić, da je vrilo Cetine na znatno dubljoj razini. Između 130 i 135 metara. Vodospeleolozi pretpostavljaju da se dio njenih voda slijeva u dubinu zemlje, te je Cetina ujedno i rijeka ponornica, koja se grana u više vodenih žila, čiji se ponorni tijek izlijeva negdje u more. Duga je 105 kilometara. Plovna je tek na 24 kilometru od izvora. Najprije ulazi u jezero Peruća, puni ga, zatim se spušta u Sinjsku ravnicu. Od Trilja ulazi u kanjon omeđen klisurama, dug 7 kilometara, 50 metara dubok. Kroz kanjon je nekad mirna, nekad brza i hirovita. Kod Biska se sudara s Mosorom i teče dalje prema Blatu na/Cetini. Čim prođe ispod mosta u Blatu na/Cetini, opet ulazi u kanjon. Dođe pred vrata Bikova, zaokreće oko Mosora i kreće kroz kanjon prema jugu do Omiša, gdje se ulijeva u Jadransko more. Uz nju su bogata plodna polja. Paško polje, Cetinjsko polje, Vrličko polje, Hrvatačko polje, Sinjsko polje … Također na brdima uz Cetinu su mnoge tvrđave iz antičkog i srednjovjekovnog doba, koje svjedoče koliko je Cetina bila dragocjena osvajačima i domaćim ljudima. Poznatije utvrde su: Glavaš, Prozor, Travnik, Stari grad (Sinj), Čačvina. Nutjak, Zadvarje, Kunjak, Mirabela, Fortica… Žila je kucavica mnogih sela i gradova, posebno joj gradovi, Sinj, Trilj i Omiš, duguju svoj nastanak i razvoj. Nekad je okretala mnoge mlinove gdje se mlilo žito. Danas pokreće hidroelektrane. U našem elektroenergetskom sustavu hidroelektrane proizvode više od polovine sveukupne struje. Duž njezina toka su HE Peruća, HE Orlovac, HE Đale, HE Kraljevac, HE Zakučac. Brojni vodotoci, plodna i rodna zemlja, obilje iznimno zdrave, pitke vode. Prirodni je resurs koji je premalo iskorišten, kako u gospodarstvenom smislu, tako i u turističkom. U novije vrijeme na njoj su kajakaši, kanuisti, vozi se rafting u čamcima, ali sve je to sitnica s obzirom na ono što bi bilo iskoristivo kad bi bilo dobre volje. Nažalost, na mnogim mjestima baca se u nju svakojaki otpad, što ugrožava pitkost vode, i ozbiljno zabrinjava. N Visoki uspravni jablani i povinute vrbe, bujno raslinje i šaš, uljepšavaju krajolik kojim protječe. U Blatu na/Cetini, kad se pogleda ispod mosta, oko uroni u njenu smaragdno – zelenu boju, zapilji u njezinu ljepotu. Prava impresionistička slika koja aktivira čovjekove osjećaje, budi, oživljava, osvježava.
Tu je još uvijek stara mlinica, u koju sam kao djevojčica išla s djedom, na magaretu bi gonili pšenicu za samljeti. Mogla bi biti otvorena i stavljena na kartu turističkih destinacija. Zatvoren je i nekadašnji dućan i mesnica, kao i Šarića mlinica koja nam je bila puno dalje. Otvorena je pošta, dućan Tomy i još jedna gostionica. Plodno blatsko polje, nije obrađeno ni zasađeno kao nekad. Prema zapadu vodi cesta za Trnbuse, Srijane, Nova Sela …Prema istoku, za Kreševo Polje i Kreševo Brdo, Katune, Šestanovac … Skrećemo prema istoku. Put je tijesan. Kad se gradio, nije bilo napredne tehnologije pa se nekako uverao u Kreševnicu. S donje strane, niz strmoglave litice gledam u korito Cetine. Čujem dobro poznati žubor. Svaka rijeka ima svoj specifični glas, svoju osobnost. Vijuga Cetina prema Podgrađu, Slimenu, Zadvarju. Stižemo u Kreševo Polje. S lijeve strane puta, iz Kreševnice vriju izvori. Ima ih nekoliko i ne presušuju za najvećih suša. Razmenica, gdje smo dolazili po vodu kad bi radili u vinogradima, i drugi izvor pedesetak metara unazad, kojim smo se manje služili. Uvijek sam se čudila otkud ta vodena žila? Ima po polju i dosta bunara sa živom vodom. Jedan od poznatijih je Tovo, u donjim Kovačevićima. Taj je bunar bio spasonosan za cijeli naš kraj. Dolazili bi ljudi iz Ciste, Sviba, Tijarice, kad bi u njih ljeti presušile lokve i bunari. Dotjerali žednu stoku da se napije. Na sebi, u vučijama nosili vodu, u sićima u obje ruke, za kućnu čeljad i sitnije životinje koje nisu mogle prijeći toliki put. Ako bi bilo puno stoke, spuštali bi se ispod Kovačevića kuća k Cetini. Iznad spomenutih vrila je brdo, sami kamen, a Cetina duboko u kanjonu. Vječni je misterij otkud vrila u kamenu? Gotovo sve rijeke izviru iz planina. U samom brdu je naše Potkreševlje, gdje smo imali nekoliko parcela zemlje. Zemlja je sama prljužina. Tu su bile smokve koje su se u toj prljužini dobro osjećale. Kad bi ih brali morali bi dobro pazit da se ne okliznemo jer bi se strmoglavi niz brdo. Koliko sam krtola nabrala i iznijela na brdo gdje nam je bila kuća? Blizu vrila Razmenice su Obložine. Zemlja je tu tupinava, neplodna. Tu su obično rasle oskoruše i kruške. Sijala se djetelina koja se kosila, kojom se zimi prehranjivalo blago. Zatim Vodice. Zemlja sama gnjila. Stara maslina prkosi vremenu. Ne rađa već dugo, jedva diše opletena dračom. Malo naviše je Crkovno, gdje su nam bili vinogradi i masline. Jeluša i Mala međa. Dolje naniže, Zgoni. Kreševo Polje je podno Kreševnice. Naše poljske kućice malo naviše, u prančijoku, ispod uzbrditog kamenja, iznad kojeg je na zaravni Kreševo Brdo gdje sam se rodila. Poljske kućice su posve urušene. Tu smo u bačvama držali vino, rakiju, ulje, suhe smokve, suhe oskoruše. Težaci bi tu tijekom dnevne žege ili nevremena odmarali. Donosio im se u podne ručak. Po polju rijetko koja obrađena parcela, uglavnom zasađene masline i pokoja trešnja. Samo pet obitelji žive u Donjim Kovačevićima. Dolazi se vikendom, ali sve manje. Na Buči i Babinoj međi uređujemo masline. Maknula sam, krenula put Cetine. Vuče me. Poteže. Spuštam se niz uski put kojim se ne bi moglo proći da netko nije trimerom pokosio travu i kosirom sasjekao draču. Miris zemlje je kao miris ljudskog tijela. Prepoznaš svoju zemlju po njezinu mirisu, i ona prepoznaje tebe. Cvijeće koje je Bog posijao, zemlja odano uzgaja, zadivljuje ljepotom, vedrim bojama i ekstatičnim mirisom. Ptice šušnu, prolete, pjevaju, cvrkuću. Šmugne pokoja gušterica. Pčele zuje u potrazi za polenom i nektarom. Ima raznobojnih leptira kakvih nigdje nisam viđala. Titravi, bijeli, žuti, plavi, čine se nestvarnima, prave male duhovne pričine. Hrastovi pupaju. Oni su znamen moga kraja. Svaki korak je kao na zavjetu. Zastanem, udahnem, osvrnem se. U Skračama gdje se nekad sijalo žito, koje je donosilo jedar klas, sve zadivljalo. Suhozidi se urušili, bušina, trava, divlja šparoga, smrič, ne dopuštaju prolaz. Što bliže dolazim Cetini, sjećanja su življa. Majka me kao djevojčicu vodila sa sobom preko Cetine, prelazile smo preko starog, klimavog drvenog mosta koji se ljuljao, neprestano se krsteći da ne stanemo na trulu dasku, ne upadnemo u rijeku. Tu je voda bučna, grlata, prijeteća. Možda stoga što u kanjonu odzvanja snažnije njen glogot, pojačava na mnogo pojačala. Plašio me mračni kanjon kroz koji Cetina teče. Asociraju na neki podzemni svijet. Dok bi prelazile most, nikad nisam gledala u dubinu, u strahu da me voda svojom magičnom silom ne povuče dolje. Ujesen ispod golemih hrastova skupljali smo željud, donosile u vrećama hrastov šušanj. Ako bi gonili magare ono ne bi htjelo preko mosta, zaprlo bi nogama i rzalo. Onda bi magare zavezali za grab i mi preko mosta prenosile, željud, šušanj, drva. Rekla bi mater: „Danica, iđeš s materon. Kupit ćemo željud za užirit svinje.“Ili. „Ajmo Danica na Onu Stranu, kupiti rastov šušanj.“ Ona Strana, tako smo zvali taj kraj kad bi prešli most. Na Onoj Strani, nekad su živjeli preci sadašnjih sela koja su iznad Cetine, tu su doselili iz Bosne, bježeći pred Turcima. Moje pleme, Delić, došlo je iz Kreševa, mjesta u srednjoj Bosni, koje je se nalazi zapadno od Sarajeva na udaljenosti 183 km. To je bio poznati kraljevski grad u kojem se nalazio znameniti franjevački samostan izgrađen u 14. st. Bilo razvijeno rudarstvo i trgovina, nad čime su monopol držali lukavi Dubrovčani. Iz razvijenog grada, doći na krš gdje se umiralo od gladi, bilo je zaista nezamislivo. Moje pleme nije htjelo prijeći na islam. U plemenu je po tradiciji uvijek bio jedan vitez, koji je izazivao Turke na megdan. U Kačićevoj pjesmarici, opjevan je Pavao Delić, pa smo to rado čitali u zimske večeri uz ognjište. Međutim, Turci su doprli i do tog kamenjara uz Cetinu, pa se narod opet dao u bijeg preko Cetine. Postoji ostaci njihovih nekadašnjih staništa. Moj pok. otac je znao gdje je bio vanjski kameni oltar. Sumnjam da postoji više itko živ tko bi to znao. Tuda se više ne može proći. Ima još koji hrast star nekoliko stotina godina. Pričao mi djed, bilo je takvih hrastova, da sedam ljudi ne bi rukama obujmili deblo. Prije nekih 400 godina, u srednjoj Dalmaciji je posječena hrastova šuma, radilo je šest talijanskih pilana, Prerađeno drvo odvozilo se u Italiju. Venecija je napravljena od tog drva, mnogi mostovi i zdanja. Uvijek nas tuđin pljačkao i pustošio našu lijepu zemlju. Tako je opustjelo cijelo Dinarsko gorje. Uništeno stočarstvo, narod rastjeran. Samo je mali dio hrastova ostao s donje strane Cetine. Poslije II. Svjetskog rata, pomahnitali Skojevci okupili su mladiće i djevojke u radne akcije. Ti silni hrastovi posječeni su, a da tuga bude još veća, drvo nije iskorišteno, ostalo je tu gnjiti. Narod ga nije smio uzimati za loženje, tek bi netko tražio dopuštenje da se može koristiti tim drvom da loži klačinu, odnosno proizvede živi kreč. Rijetko bi se kome i to dopustilo. Mene je ta golema šuma u djetinjstvu plašila. Stalno sam strepila hoće li odnekud doći vuk. Plašili su nas i jamarima, kamišarima, to jest ljudima koji su za vrijeme II. Svjetskog rata bili u domobranima i ustašama, pa kad je rat završio ako su uspjeli umaći špijama, metku i nožu, krili se po jamama kojih je pun naš krški kraj. Uz to, opasno je bilo prijeći kreševsku i katunjsku granicu, slučajno zaći u dio šume koji je pripadao Podgrađima i Slimenu. Ako bi se to dogodilo i uhvati lugar nekoga u tom prekršaju, znali su neki žene napadati, uzeli bi im sjekiru, uže, vreću. Plakale bi da im se to vrati, no uzalud, lugar bi napisao tužbu, tužio ih i plaćala se globa. Tu smo majka i ja ostajale dok se sunce ne bi duboko nagelo zapadu, cio dan prignute, ni vode se napile ne bi. Ukočile bi se od gladi i studeni. Od slane koje bi padala, ruke bi nam bile ledene kao u mrtvaca. Mater bi rekla:“Ne triba mislit na iće nego na posa. Kad dođeš kući ima kruva i mlika pa će te to ugrijati. Još bi na leđima uprtile arare pune mokrog šušnja. Sam Bog zna kako nam se kičma nije raspala.“ Bog joj dao pokoj, mater štedjela preko mjere. Pred drugima bi se voljela iskazati da netko ne pomisli da oskudijevamo. Kad bi se vrlo žito ili kakav drugi posao radio, svi bi željeli doći pomoći zbog obilja ukusne hrane i pića. Napravila bi i liker. U takvom razmišljanju došla sam nadomak Cetine. Prepoznala joj glas. Slušala što mi zbori. Gledala uokolo. Gledala nebo. Pogledom zaokružila čitav zavičaj. Unijela u srce, u dušu. Šteta što su na brdu postavili ona strašila, vjetroelektrane (vjetrenjače), kojima su unakazili tu ljepotu. Bože moj kako se nebo modrilo, ljepše nego dragi kamen safir. Činilo se da me nebo grli. Nahranilo me nebeskim kruhom. Moje nebo. Moj kamen. Moja Cetina. Moja zemlja. Iz zemlje molitva mojih predaka. Ne poznaje čovjek riječi kojima bi to izrekao. To zna rastužiti ali i preporoditi. Kamenjar, zemlja škrta, ali Bog joj dao nešto mitsko, čvrsto, slatko. Trebalo bi mi puno više vremena da obiđem zaseoke, crkve, groblja, lokve, bunare, doce … Prisjetim se povijesti stare župe Radobilje, mitova, legendi.
Danica Bartulović