Zaratuštra i Hrvat
Spiritus intus alit
(Duh sve hrani-krijepi-proživljuje)
Vergilije
Od pamtivijeka je poznato, kada koji narod dođe do samoga ruba svoje propasti – kako se to Hrvatima događa danas – onda se u tom narodu poneki pojedinci i skupine dosjete kako je za spas ponajprije potrebno probuđenje, obraćenje i obnova duha toga naroda. U povijesti svijeta bilo je naroda koji su iz svog duhovnog probuđenja ojačali i procvjetali, a bilo ih je još i više koji su duhovno kolabirali i zauvijek nestali iz povijesti. Čeka li takav nestanak uskoro i Hrvate, ovisi o tome hoće li uspjeti prepoznati i obraniti supstrat svojih etičkih vrijednosti i okosnicu svojih transcendentnih izvora, odnosno, hoće li se htjeti i moći ‘obratiti’ k onim prvotnim svetinjama što su ih dobili u baštinu.
No, koje su to ”prvotne svetinje” i u kojem bi se smjeru današnja Hrvatska trebala obratiti i ”probuditi”, otkuda bi to probuđenje trebalo doći i tko bi ga i kako trebao provesti, o tome vlada prava kakofonija zamisli. Moguće je danas ugrubo razabrati tri ”tabora” koji polažu pravo na hrvatsku duhovnu obnovu: to su, reklo bi se, marksističko-socijalistički tabor, newageovsko-‘alternativni’ te kršćanski, sa središnjom Katoličkom crkvom i njenim ekumenskim, reformiranim i pseudokršćanskim satelitima. Ostavit ćemo zasad po strani kako svaki od njih ima poprilično drugačiju viziju krajnje svrhe tog ‘obraćenja i spasenja’, marksisti u rastvaranju nacije u ”ljudski rod”, alternativci u anacionalnom individualizmu, a Crkva u budnom nadzoru kako nikad ne bi došlo do predoziranja nacionalnog mimo i izvan njene vlastite svrhe. Jednako tako ćemo ovdje zanemariti i pitanje treba li uopće spašavati ‘hrvatstvo’, i zašto, i zadržat ćemo se na jednostavnim činjenicama, da smo ovdje gdje jesmo, da nestajemo, i da smo izloženi određenim sferama duhovnih utjecaja koje, svaka u svome modu, iskazuju prema nama dušobrižničke namjere.
Svaki od ta tri ‘tabora’ nudi u svrhu neke moguće duhovne obnove određeni set vrijednosti koji čini više ili manje zatvorenu ideološku cjelinu, nužno partikularnu u odnosu na neko univerzalno, i po naravi stvari ‘otvoreno’, poimanje ‘istine’ o svijetu i čovjeku. Jesu li pravda, istina, dobrota, eto i ‘humanizam’- istoznačne za marksista, kršćana, newageovca? I ako nisu, kao što nisu, može li tu biti nekog dubljeg dogovora, dubljeg u smislu da se dopre bliže do te stvari same?
Vidljivo je, već iz dosad rečenog i prije ikakve pobliže analize, kako nijedan od navedenih ‘tabora’ ne može i neće nikada imati odlučujuć ni glavni ni presudni utjecaj na ”duhovnu obnovu’ našeg naroda, ma za kojim sredstvima koji od njih posegnuo. Zajedno disonantni, a odvojeno disparatni, svi ovi naši ”centri duhovne obnove” samo unose nered i pomutnju, što se onda manifestira kao ”hrvatska nesloga”, ”dva Hrvata tri stranke”, i na koncu kao duhovna apatija i blokada.
Pa dobro, ima li tomu lijeka? Najstarija etička kozmogonija, nazovimo to tako, o univerzumu, svijetu i čovjeku koji je u stalnom napredovanju , širenju i razvijanju uređenosti svijeta zasnovane na etičkim principima, bila je, koliko nam je zasad poznato, najranije formulirana u učenjima Zaratuštre, legendarnog iranskog- arjanskog vjerskog reformatora. Grčki povjesničari i filozofi datirali su Zaratuštru u 6. st. pr. n.e. Naš renesansni filozof Franjo Petrić svoju je Novu sveopću filozofiju zasnovao na ‘kaldejskim proroštvima” pripisanima Zoroastru (grčko ime za Zaratuštru), te ga je svrstavao u red drevnih teologa, i smatrao ga je ‘starijim od Mojsija’, smatrali su zaratuštranstvo objavljenim naukom jednako koliko je to i židovska Tora. Uostalom, i samom Mojsiju se Bog objavio prvi put u posve zaratuštranskoj maniri, u vidu gorućeg grma koji nikada ne izgara, vatra vječno živa, poput kozmičkog ognja iz kojeg isijava životna sila i energija univerzuma i koji predstavlja simboličko središte zaratuštranskoga kulta. Tako su stari arjanci zapravo bili i prvi ”ognjištarci”.
Nije nimalo slučajno što je upravo jedan Hrvat (Frane Petrić), nakon gotovo tisuću godina ‘zastare’ od vremena kasne antike, u 16. st. ponovno iznio na svjetlo dana ime i naučavanja Zaratuštre, kao kršćanstvu prije kršćanstva”. Zaratuštranska baština esencijalni je temelj kršćanstva, i tu duboku rezonancu na Zapadu ponajbolje mogu osjetiti i prepoznati izričito Hrvati. Stare zaratuštranske vrijednosti mnogo su dublje usađene u hrvatski duh nego tekovine novovjekog, moderniziranog kršćanstva čije kvarenje je počelo još mnogo prije Drugog vatikanskog koncila. I kada su danas s punim pravom ”papskiji od pape”, Hrvati zapravo, često i ne znajući, stoje za neko drugačije, iskonskije, ‘pretkršćansko kršćanstvo’, istinske istine, prave pravednosti i pobjedonosnog junaštva. Možda bi se čak cijela duhovna povijest hrvatstva mogla opisati kao povijest upornog opiranja stalnom srozavanju prvotnih vrhovnih načela. Baš to nas čini ”konzervativnima” i ”tradicionalnima”, to instinktivno obraćenje k prvim principima i izvorima.
Mi više volimo heroje vjere nego mučenike. Tako isto kada je riječ o žrtvi, nesrodna nam je zamisao da bi se netko drugi trebao žrtvovati i plaćati naše dugove. Povijesni Zaratuštra je prvi u svijetu zabranio prinošenje žrtava, osobito krvnih. Mi se više divimo ratniku negoli nekom poluprisebnom mistiku. To je zaratuštranizam, duh pobjede, napretka, otkrića, uvođenja reda u ovome svijetu, stvaralački duh izobilja a ne duh poraza, samosakaćenja i siromaštva. Zaratuštranski duh je ono što Hrvati trebaju obnoviti, da bi opstali. A još više bi obnova toga duha bila potrebna suvremenom kršćanstvu, ako za takvu reviziju već nije prekasno.
No, a otkuda Hrvatima taj perzistentni unutarnji otpor prema martirskim, žrtvoslovnim i nejunačkim vjerskim naglascima, koji u biti znače dići ruke od pravednog i istinitog uređenja ovoga svijeta? Nomen est omen, kaže stara poslovica, i doista je poučno pogledati s kojim žestokim pregnućem Hrvati vjekovima brane svoje ime. Apsolutno je neosporno, svim ‘slavenskim’ akademijama unatoč, da je to ime iransko-arjanskog podrijetla te u originalu glasi Haurvatat (čita se Horvatat ) – i označuje peto od sedam glavnih načela zaratuštranske hebdomade – ‘sedmice’ –sedam Ameša Spentas (‘besmrtni sveti”= nepromjenjivi i besmrtni principi napretka) – zapisanih u Gathama, Iz ‘sedmice’ dolazi i broj dana u tjednu, i kalendar, i brojevi planetarnih sfera, i faraonovi snovi o kravama, i strune Orfejeve lire, i još mnogošto u misaonoj konstrukciji Zapada. Načelo Haurvatat označava cjelinu, cjelovitost, i povezano je s elementom vode. Cjelovitost prije svega znači zdravlje, integralno mentalno i tjelesno zdravlje, a vitalnost tijela odraz je zdrave duše koja napreduje u mudrosti, umnosti i uskladbi s vječnim principima. To zdravlje simboliziraju svete vode, rijeke, jezera, izvori, zdenci.. koje je stoga potrebno čuvati čistima od zagađenja i zatrovanja. Na to upućuje i simbolizam ”Gospe od jezera”, prečiste djevice Anahite, koja gospodari vodama i brine se za čistoću i cjelovitost duha i tijela. Kult Gospe u našem narodu neosporno ima arjanske korijene.
Ne treba biti osobito maštovit da bi se odmah i izravno povezalo ”svete vode” i njihovu ozdravljujuću metaforičku i stvarnu funkciju, sa zemljicom hrvatskom, makar i ponešto teritorijalno smanjenom no još uvijek prebogatom vodama, osobito pitkim vodama po čemu zauzimamo vrlo visoko mjesto u svijetu. Hrvatska je zemlja koja obiluje svetim vodama i po tome je dobila svoje iransko-perzijsko ime. Ne, nećemo se ovdje upuštati u intrigantnu temu iranskog podrijetla Hrvata.To čak nije ni najbitnije, s obzirom na to da smatramo kako zaratuštranstvo prožima religijsku, ezoterijsku i kulturnu povijest cijele Europe. Ipak, činjenica je da je Perzijsko carstvo u doba Darija Velikog krajem 6. st. pr. n.e. najvjerojatnije doprlo i do krajeva današnje Hrvatske, te da su iranski osvajači nadjenuli toj čudesnoj zemlji Plitvičkih jezera, slapova Krke, Cetine, Zrmanje, izvora Kupe i Une… njezino ime. Hrvatsko ime zapisano je prvi puta u povijesti na Behistunskoj stijeni gdje su nabrojani Darijevi vojni pohodi i osvajanja. Tanajske ploče s Azova na Crnom moru iz 2. st. n.e. svjedoče o iranohrvatskoj državi prije sarmatsko-gotsko-alanskog kretanja na Zapad. Brojni toponimi, patronimi, pojmovi[1], glazba, no nadasve etos – upućuju na arjansku podlogu hrvatske etnogeneze. Narativ o ”Hrvatima od stoljeća sedmog” već odavno nema nikakve veze s istinom.
Zaratuštranska zamisao ljudskog društva počiva na istini i pravednosti. Još Herodot piše kako Perzijanci odgajaju svoju djecu od 5-12-te godine samo u tri stvari: jahanju konja, gađanju lukom i strijelom, i tome da govore istinu i samo istinu. Hrvatske majke su, koliko znam, do danas sačuvale ovu potonju odgojnu vertikalu – ustrajavanja na objektivnoj istini. Novovjeko kršćanstvo ima, naprotiv, velikih problema s istinom: najkasnije od reguliranja isusovačkog reda, novovjekom kršćaninu omogućeno je ustima izgovarati i laž, ako je to potrebno, samo ako ”u srcu” ispovijeda ”istinu”. Relativizacija istine možda je najtragičnije opisana u Braći Karamazovima, gdje Aljoša tumači Ivanu: ”čak ako bi se kako i matematički dokazalo da u Isusu nema istine, ja bih i opet krenuo za Isusom a ne za istinom”. Psihologizacija istine ovdje se odvija pod plaštom ”ljubavi”, kao da bi ”ljubav” na neki način, ‘ako je potrebno’, isključivala istinu. Nije vjerojatno da će Hrvati ikada, u svom unutarnjem biću, pristati uz ovakve metafizičke distorzije. Dapače, upravo i samo ‘ljubav prema istini’, Spenta Armaiti-četvrto besmrtno načelo zaratuštranstva, omogućava održanje reda i poretka u univerzumu i napose u ljudskom društvu, te donosi sve dublju vedrinu i spokojnost kao rezultat usklađenosti riječi i djela s mislima i savješću pojedinca. Istina je uvijek jednostavna i prizemna, zemaljska, ne u nikakvim oblacima koje vjetar nosi kako hoće i kuda hoće. Istina o Bleiburgu, istina o Vukovaru, istina o Domovinskom ratu – to su, recimo tako, suvremene istine od kojih Hrvati nikada neće odustati, koliko god infuzije ‘oprosta i pomirbe’ morali primiti. Metla tkz. ”ljubavi” kojom bi se pod tepih pomelo istine, prije će se pohabati nego obaviti taj zadatak.
Treći besmrtni nepromjenjivi princip, Arta Vahišta, ‘najbolji kozmički red i poredak” zasnovan na istini i pravdi, isto tako ne ostaje lebdjeti u zraku nego traži svoje ostvarenje ovdje na zemlji, u obliku Kašatra Vairja – pravedne vladavine, pravednog kraljevstva-carstva. ‘Vairja’ ovdje označava vlast koja je ‘najpoželjnija’, najdostojnija biti izabrana, takva da bi ju svaki narod poželio imati. To načelo vodilo je Kira Velikoga u njegovim osvajanjima, i nije nepoznato da su narodi Bliskog istoka i male Azije često bez ikakvog otpora prihvaćali Kirovu vlast. Čak i istinoljubivi židovski prorok Izaija, odnosno njegovi nasljednici u naknadno dodanom tekstu Deutero-Izaije, naziva Kira ‘pomazanikom’ – ‘mesijom’ – ‘kristom’ Božjim. Najpoželjnija, najbolja vladavina nema dakako nikakve veze s današnjim koruptivnim ‘demokracijama’. Ona je ‘arja’ – ‘dobro iskovana, vješto i mudro sačinjena, ‘, i u njoj se prvo pita kakvoga je tko ‘kova’, karaktera, koliko je ‘plemenit’ vladarski pretendent i hoće li biti u stanju urediti vladavinu u skladu s ‘arta’ najvišim vrlinama istine i mudrosti. Ukratko, to je vladavina najboljeg i najboljih, prava ‘aristokracija’, o kojoj nipošto ne može odlučivati pûk na lokalnim izborima. Pravedna i najbolja vladavina jednostavno isključuje egalitarizam, isto koliko isključuje i kastinski sistem ”dinastičkih rodoslovlja’ i isto koliko isključuje svaki rasizam. Najbolji, plemeniti, ljudi ‘od kova’ su oni koji su iskovali svoj karakter, prekalili ga u vatri, u životnoj borbi za zadobivanje i za provedbu ‘najizvrsnijeg mišljenja’, na opću dobrobit i korist svih svojih podanika.
Utopijska zaratuštranska zamisao pravednog društvenog uređenja upravo ovdje, na stvarnoj zemlji, odjekuje civiliziranim svijetom već tisućljećima, i neprihvatljiva je kako abrahamskim religijama koje tu pravednost vide konačno ostvarenu onostrano, na nebu odnosno u raju, tako i istočnjačkim dharma kozmozofijama koje ‘iluziju postojanja’ razrješavaju samoponištenjem ‘jastva’. Tvrdoglavi Hrvati, međutim, vrlo teško će se dati potkupiti bilo kakvim ‘onostranim’ ispunjenjem svojih pravednih zahtjeva, preduvjet čega je suverena država za koju je 15.000 ljudi nedavno spremno položilo život, po tko zna koji puta u povijesti. Smicalicama, prijevarama i lažima Hrvatima je najkasnije od stoljeća 12.-og i tkz. ‘pacta conventa’ onemogućeno da obrazuju, postavljaju i biraju između sebe najodličnije narodne vladare. Nećemo zaboraviti ni katastrofalnu prijevarnu pogibiju Zrinskog i Frankopana koji su glave izgubili na pravdi Boga, uz pomoć i na korist Kaptola (nevjerojatni crkveni posjedi u Hrvatskoj potječu upravo iz tog vremena, izvlaštenja zrinsko-frankopanskih posjeda.) Neodoljivu privlačnost ideje pravednosti iskoristio je na svoj osobit način i marksističko –socijalistički ”tabor”, što djelomice objašnjava njihov i dalje primjetan utjecaj na hrvatsku zbunjenu duševnost. Njima u svakom slučaju pogoduje i naopak izborni ‘demokratski’ sustav, budući da je očito kako će dio puka rado glasati za geslo ‘svima jednako’, što dakako nema nikakve veze s pravom pravednošću. Marksisti usto imaju danas i pune ruke posla s preimenovanjem ”radničkih prava’ u raznorazna ‘ljudska prava’ (kud nestade ‘klasna borba’?) te su preko noći postali velikim zagovornicima opće tolerancije ma čijih hirova i utvara pod jedinim uvjetom da nisu nacionalnog predznaka. Zaratuštranska ‘najpoželjnija vlast’ nipošto ne podrazumijeva uravnilovski internacionalizam-globalizam marksističkog tipa nego homolognu provedbu istih najviših principa u skladu s različitim tradicijama, povijesnim okolnostima i različitim pozvanjima narodâ uključenih u neko svjetsko ‘carstvo’. Pravednoj vlasti sigurno ne bi palo na pamet zabranjivati hrvatski grb, prepirati se i obmanjivati oko srebrnog ili crvenog prvog polja, niti zatvarati u kaznionice ljude zbog pjevanja ‘Vile Velebita ‘ili pozdrava ‘za dom spremni”. Pravedna uređenost ne podrazumijeva sveopću snošljivost, nego stalnu kultivaciju duha i nesnošljivost prema svemu što narušava nepromjenjive i vječne principe – zajedničke dobrobiti.
Pa dobro, mogu li se Hrvati ikako ‘othrvati’ novo-staroj navali njima tuđih duhovnih vođa, učitelja i dušobrižnika? Mogu pod jednim uvjetom, a to je da se uhvate čvrsto drugog besmrtnog načela, a to je ”najbolje mišljenje”, ”najizvrsnija misao”, ‘najodličniji um”, što traži stalno vježbanje i izoštravanje inteligencije i intelekta. Za zaratuštijanca, ovaj svijet u svojoj sveukupnosti je inteligibilan, stvoren i napravljen tako da ga je moguće dokučiti i shvatiti umnim naporom. Kultiviranje uma prva je i osnovna zadaća ljudskog bića, pa zato oni koji odluče ostati trajno u ignoranciji nikada i ne dosegnu pravu razinu humaniteta – čak i sam pojam ‘humanosti’ dolazi po svoj prilici iz iranskog pojma vohu-mana . Čini se da je ulaganje intelektualnog napora najslabija točka hrvatskog nacionalnog bića, koje je sklono uvjerenju kako je ‘zdrava pamet’ dostatan nadomjestak za naporniju kultivaciju uma. A upravo i samo je um, ono što otvara čovjeku mogućnost pristupa najvišem principu, Spenta Manyu, rekli bismo ”Duhu Svetom” ali pretkršćanskoga tipa: duhu dinamičkom i pokretačkom, otvorenom novim spoznajama, duhu napretka, inovacija, otkrića, za koga je budućnost uvijek potencijalno bolja od sadašnjosti. Taj i takav duh, vatreni, izgarajući, neugasli, esencijalna je odlika divovske Mudrosti, koja poziva ljude na prijateljstvo i suradnju u stvaranju jednog zajedničkoga uređenoga svijeta koji bi mogao biti ugodno i blagotvorno boravište svima.
Za kraj, potrebno je istaknuti da je daleko od toga da bismo zagovarali nekakvu ‘obnovu’ zaratuštranizma – katkad pogrešno zvanog mazdaizam – u Hrvata. Ono što je u tom sustavu bilo najvrijednije, to se tako i tako do danas u nekom sublimnom obliku zadržalo. Bitno je osvijestiti, i ne odustati, ustrajati na sadržaju navedenih principa, njih u stvarnom životu razvijati i primjenjivati, te ne podleći nominalističkim izvrtanjima i relativističkim obratima. Objektivna istina i ostvarena pravednost postoje i mogući su, tamo gdje boj bije ”um i srce u junaka”.
U Zagrebu, 3. prosinca 2018. Marina Kralik