Pravni i društveni odnosi u Poljicima u 16. i 17. stoljeću u svjetlu Otomanskih dokumenta
U dvorani Glagoljaškog sjemeništa u Omišu, 25. rujna svjedočio sam iznimno važnoj povijesnoj tribini u organizaciji udruge Savez za Poljica koja donosi nove, do sada nepoznate, poglede i tumačenja povijesti Poljica. Predavač je bio svjetski ugledan povjesničar osmanist, prof. emeritus. dr.sc. Michael Ursinus, dugogodišnji predavač i profesor islamistike na sveučilištima u Birmingamu, Frieburgu i Heidelbergu, te predsjednik Međunarodnog udruženja osmanista.
Nazočne je na početku pozdravio predsjednik Saveza Ante Mekinić, dogradonačelnik Omiša Ivan Bartulović, prof. Jurica Matijević, voditelj povjerenstva za arhiv Poljica, te prof. Marko Rimac koji je vodio program i prevodio na hrvatski jezik predavanje uvaženog predavača.
Povijest Poljica za vrijeme vladavine Otomanskog carstva u našim područjima najneistraženije je doba Poljičke povijesti. K tomu je razlog nepoznavanje jezika i pisma da bi se sačuvani dokumenti mogli rastumačiti, premda u Splitu postoje dvije velike zbirke turskih dokumenata, jedan u Nadbiskupskom arhivu, drugi u Arheološkom muzeju. Najveći dio tih dokumenata tiču se Poljica. A i u samim Poljicima, u nekoliko mjeseci, prikupljeno je pedesetak novih dokumenata. Ono što je bitno naglasiti je i jezična barijera, jer negdašnji otomanski jezik je bio mješavina turskog, arapskog, perzijskog i grčkog jezika, te današnji Turci ni sami ne bi mogli razumjeti što piše u ovim sačuvanim dokumentima, pa je za njihovo dešifriranje potrebno ogromno znanje.
Prvi dokument čiji je natpis prof. Ursinis predstavio napis je na kamenom bloku kojeg je profesor uočio u Splitu, u podrumu Dioklecijanove palače. Po dosadašnjim povijesnim tumačenjima Poljica su došla pod Tursku vlast 1514. god., kad je Veliki Poljički knez pristao plaćati harač Osmanskoj carevini. Alfons Pavić u svojoj knjizi navodi da su Poljičani došli pod Otomansku vlast 1530. g ili 917. god po arapskom brojenju godina. Tu je Pavić pogriješio jer 917. g. predstavlja 1511. godinu kršćanske ere. Selo Radobilja ( danšnje selo Kreševo-Katuni) bilo je pod turskom vlašću već 1501. godine. Današnji historiografi se razilaze u svojim tumačenjima te tvrde da su Poljica došla pod Otomansku vlast od 1508. do 1540. g, premda se dodiri s Turcima bilježe već 1499. godine. No, na ovom kamenu zapisano na arapskom piše: ( Svibnja 1508. godine. U ime milosrdnog Boga. Onaj koji sastavlja tekst prihvaća ono što je zabranjeno, kao zabranjeno. Mustafa Subaša. Sita )
Neobičnost ovog bloka je da je prvo zapisana godina, te on smatra da je trebalo postojati još nekoliko blokova ispred njega, iste veličine, a na njima bi bio tekst o odredbama o proizvodnji i regulaciji trgovine soli koju je potpisao zapovjednik redarstva ( Subaša Mustafa) u tržnici uz solanu u Siti. ( Solana u Strožancu). Bez ikakve sumnje godina 1508. kazuje da je Osmanska vlast došla u Poljica ranije no što se to do sada smatralo i to negdje između 1499. – do 1508. godine.
Iz drugih je dokumenata poznato da su Poljica razvrgli plaćanje harača 1529. g. kad je Petar Kružić postao zapovjednikom Kliške trvđave, a potom i nekoliko puta poslije. Poljica su uvijek više naginjala Veneciji nego Otomanskom carstvu. Nekoliko puta su prekidanje plaćanja harača kojim su imali status vazalne samouprave, i svaki put kad su ponovo dolazili pod Otomansku upravu ta su davanja bila veća. Osim toga Poljica su imala status nahije pod izravnom vlašću Hercegovačkog emina, tj, vladara pokrajine Hercegovine. Kako je Otomanska uprava bila složena, tj. posebno su imali teritorijalnu vlast, posebno vojnu, a posebno sudsku u društvenim i posebnu u vjerskim pitanjma. . Obzirom da su Poljica imala jednu vrstu autonomije, pa su veliki dio ovlasti ostale u posjedu Velikog kneza, tako su Poljica imala svoju sudsku vlast, neovisnu od Otomanske.
No, brojni dokumenti koje je profesor Ursini pročitao i protumačio svjedoče da su se pojedini Poljičani žalili i tražili pravdu kod otomanskih sudaca (kadija), ako ne bi bili zadovoljni odlukama poljičkih sudaca. To su bile uglavnom tražbine u zemljišnim ili nasljednim predmetima, ali i društvenim odnosima. Iako je za svaki pristup pred sudsku ili upravno vlast u Otomanskom carstvu trebalo platiti povelike novčane iznose, pojedini Poljičani su se parničili i tražili „svoja“ prava kod kadija vjerujući boljem ishodu presude. Iz nekoliko sačuvanih sudskih zapisa (presuda) izdvojio sam dvije:
- Po smrti Tadije Popina, koji je imao brojnu obitelj, kadija je presudio da se njegova imovina podjeli na slijedeći način: dvije trećine pripadaju njegovim kćerima, šestina majci, jedna desetina ženi, a ostatak njegovim sestrama i braći, već prema njihovim obiteljskim odnosima ( presuđeno po šerijatskom zakonu, premda su sudilo o diobi vlasništva kršćanima, što nije bilo neuobičajeno u tadašnjim sudskim presudama)
- Presuda koju je donosio muftija, vjerski sudac i ti dokumenti nisu nikada datirani niti su poznata imena osuđenika kojima se sudilo. Muftija Ahmed iz Mostara donio je fetvu: Pitanje. Koja je presuda kada skupina kršćana napadne svećenika u crkvi kada on služi misu? Odgovor je: Dobro namlatiti i dugo zatvoriti. (ovakve presude bile su česte u onodobnoj praksi).
Poljičani su osobno morali doći kod kadije ili muftije, usmeno izložiti svoj slučaj, da bi onda s tom presudom, pisanom fetvom odlazili konkretnim dužnosnicima, eminu ili veziru očekujući provedbu rješenja koje bi potvrdio određeni dužnosnik. Ovo sudovanje je bilo iznimno skupo, jer se moralo platiti svaka posebna sudska ili državnička istanca. Premda je svaki žitelj Osmanskog carstva, bilo rob, slobodnjak ili plemić mogao pokrenuti spor i tražiti svoja prava, u praksi, zbog iznimno velikih troškova dokazivanja i provedbe u praksi, njih su mogli ostvariti tek bogati pojedinci ili obitelji.
Obzirom na opsežnost predavanja, čini mi se da je najvažnije iz cijelog ovog predavanja prenijeti neke zaključke profesora Ursinusa, pa ih po mom izboru, evo, prenosim:
Poljica su u odnosu prema vojnom, sudskom i upravnom položaju Otomanskog carstva uspjeli zadržati državnu autonomiju. Nikada u Poljicima nije prebivao i sudio otomanski kadija, muftija, te se nije sudilo po odredbama Šerijata – islamskog vjerskog zakona, niti su se one u praksi primjenjivale, uz određene, kako svjedoče nađeni dokumenti, malobrojne iznimke. Premda su Poljica bila okružena sudskim središtima Otomanske vlasti, na pr. u Klisu, Sinju, Imotskom, sami su imali svoju sudsku autonomiju, ali i upravnu i vojnu samostalnost. Jedina dva otomanska dužnosnika koji su bili prisutni u Poljicima su bili emin – koji je upravljao hasom ( carskim, sultanovim imanjem), te nagib – koji je upravljao radom solane u Strožancu). No, Poljica, premda su okružena otomanskim teritorijem, imaju status sultanovog privatnog vlasništva. Takvih je primjera samouprave bilo i u drugim područjima Otomanskog carstva (neki grčki otoci, dijelovi Turske). U ovom dijelu Europe takvu samoupravu imali su jedno Poljica i Dubrovnik. Ta se samouprava u Poljicima očitovala kroz nekoliko razina. Prva razina je proizilazila iz Sultanovog monopola na proizvodnju i trgovinu soli, te su Poljica bila pod direktnom Sultanovom vlašću, kao dio izdvojne nahije iz direktne nadležnosti Sarajevskog paše, o kojoj se skrbio Hercegovački emin. Kako su Poljičani morali osigurati radnu snagu za rad solane, koji je inače ekstremno težak posao, a Sultanu je bilo u interesu da rad u solani i trgovina solju teče neometano, morao se osigurati povlašten i privilegiran položaj Poljica. Na terminološkoj razini značajno je istaći: Prilikom obraćanja pokrajinskih vlasti iz Sarajeva, recimo Velikom knezu, događalo da mu se obraćaju kao vladaru kršćanske nacije, što je izraz kojim su se Otomanske vlasti obraćale vladi Francuske, generalnom providuru u Zadru ili samom caru u Beču. Istambulske vlasti su se Poljicima obraćale kao posebnoj zasebnoj cjelinu, tzv. sultanovoj nahiji, a u našem slučaju kneževini, u najmanju ruku autonomne poput Dubrovačke kneževine.
Ono što je najvažnije i o čemu je prof. Ursinus posebno istakao je činjenica da se njegova istraživanja Poljičke povijesti nastavljaju, da je ovo tek prvi dio njegovog posjeta Poljicima, te da se nikako ne mogu donijeti konačni zaključci o odnosima Poljica i Otomanskog carstva. Svaki novi dokument može donijeti i nova saznanja.