U subotu, 21. travnja 2018., hodočastili smo sv. Jurju, po naški, sv. Juri, u kapelicu na vrhu Peruna koja je posvećena njemu. Iz opravdanih razloga uranilo se s hodočašćem dva dana. Dan je bio prozračan, bistar, topao. Ponešto znamo o sv. Jurju, ali nije naodmet reći koju riječ da se malo bolje upoznamo životni put tog znamenitog sveca. Sv. Juraj rođen je u 3 stoljeću, u Kapadociji, u pokrajini Anadoliji koja se nalazi u današnjoj Turskoj. Kapadocija je velika dolina koja je smještena u srcu Male Azije, a u doba rođenja sv. Jurja bila je rimska pokrajina. Na mjestu danas neaktivnog vulkana, u davnoj prošlosti vulkan je izbacivao golemu količinu lave koja se stvrdnula u neobično kamenje, formirajući čudesne oblike od kojih se neki nazivaju, Vilinski dimnjaci. Unutra je puno pećina u kojima su živjeli ljudi čak 2000 godina prije Krista. Unutra su izdubili cijele gradove. Za vrijeme progona kršćana, tu su se smještale kršćanske zajednice. Mnogi turisti odlaze tamo da bi se tome divili. Unutar tih, Vilinskih dimnjaka, postoje hoteli u kojima se može odsjesti i boraviti u njima. Juraj je potjecao iz poznate plemenitaške obitelji, što ga je u neku ruku obvezivalo da postane rimski vojnik. Zbog iskazane srčanosti, hrabrosti i vojnih vještina, ubrzo postaje zapovjednik satnije, a nedugo zatim, jer se iskazao u hrabrosti, postaje zapovjednik bojišta. Prešao je na kršćansku vjeru i to nije skrivao. Jednom zgodom car Dioklecijan okupio je Vojno vijeće, čiji je član bio i Juraj. Car je iznio plan kako istrijebiti kršćane. Juraj se hrabro suprostavio caru, javno iznio svoj stav. Mnogi su ostali zatečeni njegovom smjelošću i odlučnošću. Bio je nadaren govornik, vrlo rječit, uglađen i dojmljiv. Slušali su ga s divljenjem i poštovanjem. Obzirom je bio ugledan i caru drag, car je naredio konzulu Magneciju da Jurja odgovori od njegova stava. Konzul Magnecije je u svom obraćanju Vijeću istaknuo kako je car branitelj bogova carstva, i kako neće dopustiti da Jurjevo protivljenje caru i bogovima prođe nekažnjeno. Neka se ispriča caru i Vijeću, odustane od svojih sektaških uvjerenje. Juraj je odgovorio, da je to na čemu car inzistira, najveća moguća bezobraština, te da car koji sebi pripisuje božanske osobine, nipošto ne može sebe smatrati ravnog bogovima. Da je samo jedan istinski Bog koji nam daje život, koji nas iskupljuje i na kraju u vječnosti čini sretnima. Čuvši Jurjev drski odgovor, car je pobjesnio, te naložio da ga se okuje lancima i utamniči. Jurja su najprije privezali za kotač s usađenim čavlima koji su mu pri svakom pokretu kidali meso i ostavljali duboke krave brazde na tijelu. Oni koji su opisali taj događaj, zapisali su da je mučenje podnosio ne kolebajući se i s osmijehom. Tvrde da su mu rane čudesno zacijelile te je mučen još strašnijim mukama. Jedan mu je vrač dao da popije vrč zmijskog otrova. Juraj se prekrstio, popio otrov koji mu nije nimalo naškodio. Ubacili su ga u kotao pun rastaljenog olova, ni tu nije bilo posljedica. Ono što je zapisano dalje, teško se može pripisati stvarnosti, no zapisano je da je zatražio da ga uvedu u hram boga Apolona. Tu je vikao da je Isus Krist Sin Božji, neka se svi lažni bogovi posrame, maknu, vrate u svoj demonski svijet. Potom se navodno Apolonov kip raspukao, nastala strašna buka kao da dolazi iz pakla, i strah je obuzeo mnoge prisutne. Mnogi su se poveli za kršćanima. Kad je car vidio što se zbiva i da nema drugog izlaza, dao je Jurja smaknuti. Taj čin smaknuća dogodio se 23, travnja, 290., u Lidiji u Palestini. Jednim udarcem mača krvnik je Jurju odrubio glavu. Tijelo mu je raskomadano i bačeno u bunar. Po legendi, opet se pričalo kako su mu anđeli skupili udove i sahranjen je u Palestini. Otac mu je umro relativno mlad, a poslije majčine smrti, Juraj je svoje bogatstvo razdijelio siromasima a robovima dao slobodu. Najživlja legenda o sv. Jurju svakako je ona koja se naziva, Zlatna legenda, koja kaže da je Juraj usmrtio strašnog zmaja, kojemu su svako jutro donosili živo dijete, mladića ili djevojku. Došao je tako red i na kraljevu kćer, pa su se tražili u kraljevstvu čuveni junaci-vitezovi, koji će se suprotstaviti ognjenom zmaju koji je izlazio ispred svoje jame da uzme očekivanu žrtvu. Dočekao ga je Juraj, i u borbi sa zmajem izvojevao pobjedu. Ta se radnja smješta u grad Silenu, u Libiji, dok neki tvrde da je to bilo u gradu Bejrutu, u Libanonu. Car se navodno poslije toga obratio na kršćanstvo i zapovjedio da cijelo njegovo kraljevstvo mora prijeći na štovanje Boga kojemu se obraća Juraj. Ne samo u kršćanskom svijetu nego i u drugim religijama, imamo umjetničke prikaze borbe zmaja i sv. Jurja. Poslije njegove mučeničke smrti, nasljednik cara Dioklecijana, Konstantin Veliki, u IV stoljeću, u Carigradu je podigao veliku crkvu, a na njegovu grobu u Palestini sagrađena je bazilika. Crkve su nicale diljem Sirije, u Egiptu oko 40 crkava, na Cipru je čak 60 svetišta u njegovu čast. Štovanje sv. Jurja širilo se nevjerojatnom brzinom preko Grčke, Italije, Španjolske, Francuske, Engleske, Škotske …. Zaštitnik Engleske je sv. George, odnosno Juraj. U nas je također mnogo crkvi i kapelica u čast sv. Jurju. Sv. Juraj je i zaštitnik Poljica. Čašćenje sv. Jurja je izniman fenomen. Crkve i kapelice posvećene njemu su gotovo uvijek na brdima, uzvisinama, što ima vrlo rječitu simboliku. Pobjedom nad zmajem koji se poistovjećuje s zmijom, simbolizira zlo i sve demonske težnje. Zmaja-zmiju, treba savladati. Nakon silnih borbi između dobra i zla, svjetla i tame, na vrhu su pobjednici, oni najsmjeliji, najodlučniji, koji ni po cijenu života ne popuštaju pred nasrtajem zla. Božja je pobjeda neupitna, odnosno Kristova pobjeda, uz kojega će stajati oni koji su prolili svoju mučeničku krv da bi sotoni stali na put. Često i arhanđela Mihaela prikazujemo kao Božjega ratnika koji se bori sa zmajem. U tom kontekstu možemo povijest svijeta gledati kroz stablo spoznaje Dobra i Zla iz zemaljskog raja. Prva etapa je mitsko vrijeme o kojemu malo znamo, kad je nastajao svijet. To su korijeni svijeta, i nama je to skriveno. Zatim nastupa povijesno doba, razvoj čovjeka i civilizacije o čemu imamo puno dokaza, materijalnih i duhovnih. To je snažno deblo koje razvija golemu krošnju. Treća etapa je cvatnja i plodovi kojih je puna krošnja. Sve je sadržano u trojstvu. Završnica je Kristovo rođenje, Njegova Objava i Uskrsnuće. Ma što se događalo plodovi su sazreli. Nije slučajno što zlo, sotona, na sve načine nastoji smesti, omesti i zarobiti čovjeka, odnosno istrijebiti, jer ne može podnijeti da Bog toliko ljubi čovjeka i čovjek Boga, da Bog u Isusu Kristu, umire za čovjeka, Uskrsava za čovjeka. Istodobno i čovjek ljubi Boga, umire u mukama da Bogu pokaže ljubav i odanost. Sotoni ostaje samo mržnja, prokletstvo i pakao.
Ova naša crkvica na Perunu, koji se proteže od rijeke Žrnovnice do ušća Cetine u Omiš, u dužini od 17 km, koji je kičma Poljica, između Srednjih Poljica i Primorskih Poljica, na uzvisini Vršina, (533 m), mnogo je više od malog zdanja u koje jednom godišnje hodočastimo. Drži se starom oko 1000 godina. Ne može se zasad točno odrediti je li izgrađena u IX ili X stoljeću. Crkvica je veličine, 6X4, izgrađena od kamenja koje je uzeto iz ilirske gomele. Po nekim arheološkim naznakama koje su vrlo šture i nepotvrđene, pretpostavlja se da su ispod ove crkvice temelji mnoge veće crkve, a ispod tih temelja, očito razvaline nekog hrama koji je mnogo stariji, koji bi mogao biti neko svetište iz puno ranijeg doba. To tek ostaje istražiti, što i ne bi bilo teško jer slojevi gradnje pojedinih zdanja još su vidljivi, a arheolozi bi po načinu gradnje mogli lako zaključiti što se sve skriva ispod. Tek pojedinci su osviješteni i shvaćaju koliko bi značajno bilo to otkriće, kako za sveukupnu povijest, tako i kao iznimna znamenitost koja bi privlačila arheologe, znanstvenike, turiste. možda je tu bilo svetište gdje se štovalo hrvatskog Boga Peruna, gromovnika, na koje je naziđana kršćanska crkva. Pogled s vrha Peruna je jedinstven. Teško da bi se gdje u svijetu pronašla takva iznimna konfiguracija tla, takva geografska posebnost.
Misni obred u crkvici i blagoslov na sve četiri strane svijeta izvan crkvice, bio je poseban događaj i doživljaj. Don Ante nam je poslije svete mise i poučne propovijedi kroz koju se dotakao povijesti štovanja sv. Jurja u našim krajevima, pokazao gdje se sve na okolnim brdima i brdašcima također nalaze svetišta u kojima se štuje sv. Jurja. Poslije svete mise, blagoslov polja, blaga i ljetine, don Ante je obavio propisno, nadugo i naširoko, doista na impresivan način. Škropljenjem, kandilom, svijećnjakom s tri svijeće. Sv. Jurju moli se također za ozdravljenje od zaraznih bolesti, u opasnostima na moru, ratu, pred sudom. Zaštitnik je zemlje, usjeva, stoke, posebno konja, danas kad nema konja, onda automobila. Pastira, ratara, vojnika, protiv nasrtaja sila zla … Sve u svemu, tu blizu nas je čudo ljepote, čudo štovanja svetog Jure. Čudo povijesnih razmjera koje vapi za istraživanjem i sigurno pronalaženjem nečeg osobitog, za što je potrebno pokrenuti inicijativu na razini općine, županije i ministarstva kulture.
Danica Bartulović