Zadnjih mjeseci sve mi nešto dolazi u san i u pamet moj kameni zavičaj, moji pokojnici. Reklo bi se: „Ako ti se javljaju mrtvi u sanu, triba njin molitva:“ Nisu željni moje molitve, ma nečega jesu. Čega? Zar ubogoga života kojim su živjeli? Trudili, orali, kopali, molitve vazda molili, postili. Ma što im je život zapravo bio? Malo tko odjeven i obuven, malo tko sit. Malo tko je imao dinar, mogao kupiti štogod mimo onoga što bi se proizvelo. Bilo je žena koje nisu vidjele kako izgleda kovanica, kamoli papirnati novac. Jednom mi jedna rekla: „Bože moj, da je meni vidit kakve su pare, da iman koji dinar pa oden u zadrugu.“ Bila sam tada mlada, upitala je: „ Pa zar ti braća i otac nikad nisu pružili dinar?“ Odgovorila je. „Nikad. Manjka i njiman. Kupe mi postova da ušijen komad robe, šta ima u kući svi jidemo, ali dinar vidila nisan:“ Jesu li im duše zapele negdje gdje su željni onoga što nisu okusili, popili, obukli? Bog zna. Dok razmišljam o njima eto me nadomak zavičaju. Prelazim most u Blatu/na Cetini. Susrećem Cetinu, našu kršku ljepoticu, slavnu i opjevanu. Izvire iz jedanaest vrila na sjeverozapadnim obroncima najvišeg vrha Dinarida, na nadmorskoj visini od 385 metara, u blizini sela Cetine. Glavni izvor joj je Glavaš, ili Milasovo. Udaljena je od Vrlike 7 kilometara. Duž njezina toka na raznim mjestima izbija preko 360 vrila. Cetina je razgranata rijeka. Ima nekoliko pritoka od kojih su neki potopljeni kad se punilo Perućko jezero. Desni pritoci su: Vojskava u koju utječe Karakašica. Lijevi pritoci su: Rumin, Kosinac, Ruda, te pritoci Dragović i Dabar koji su potopljeni. U nju se slijeva i iz nje grana još niz rječica i potoka. Računa se da samo na području koje pripada selu Hrvacama ima oko 60 vrila. Njezin glavni izvor je u obliku jezera. Držalo se da izvire negdje na dubini od 105 metara. Međutim neki istraživači uz dobru ronilačku opremu, uz pomoć moderne tehnologije ronili su dokle se moglo. Oni tvrde, među njima je i znameniti Stipe Božić, da je vrilo Cetine na znatno dubljoj razini. Negdje između 130 i 135 metara. Također vodospeleolozi pretpostavljaju da se dio njenih voda slijeva i u dubinu zemlje, te da je i rijeka ponornica, koja se grana u više vodenih žila, čiji se ponorni tijek izlijeva negdje u more. Duga je 105 kilometara. Plovna je tek na 24 kilometru od izvora. Najprije ulazi u Perućko jezero, puni ga, zatim se spušta u Sinjsku ravnicu. Od Trilja ulazi u kanjon omeđen klisurama, dug 7 kilometara, 50 metara dubok. Kroz kanjon je nekad mirna, nekad brza i hirovita. Kod Biska se sudara s Mosorom i teče dalje prema Blatu na/Cetini. Čim prođe ispod mosta u Blatu na/Cetini, opet ulazi u kanjon. Kreće se u smjeru Biokova, da se pokloni Biokovu, zatim skroz zaokrene i kreće kroz kanjon prema jugu do Omiša, gdje se ulijeva u Jadransko more. Uz nju su bogata plodna polja. Paško polje, Cetinjsko polje, Vrličko polje, Hrvatačko polje, Sinjsko polje … Također na brdima uz Cetinu su mnoge tvrđave iz antičkog doba i srednjovjekovnog doba koje svjedoče koliko je Cetina bila dragocjena osvajačima i domaćim ljudima. Poznatije utvrde su: Glavaš, Prozor, Travnik, Stari grad (Sinj), Čačvina. Nutjak, Zadvarje, Kunjak, Mirabela, Fortica… Žila je kucavica mnogih sela i gradova, posebno joj gradovi, Sinj, Trilj i Omiš duguju svoj nastanak i razvoj. Nekad je okretala mnoge mlinove gdje se mlilo žito. Danas pokreće hidroelektrane. U našem elektroenergetskom sustavu hidroelektrane proizvode više od polovine sveukupne struje. Duž njezina toka su HE Peruća, HE Orlovac, HE Đale, HE Kraljevac, HE Zakučac. Brojni vodotoci, plodna i rodna zemlja, obilje iznimno zdrave, pitke vode. Prirodni je resurs koji je premalo iskorišten, kako u gospodarstvenom smislu tako i u turističkom. U novije vrijeme na njoj su kajakaši, kanuisti, vozi se rafting u čamcima, ali sve je to sitnica s obzirom na ono što bi bilo iskoristivo kad bi bilo pameti i dobre volje u našem narodu. Nažalost, na mnogim mjestima baca se u nju svakojaki otpad što je vrlo opasno, ugrožava pitkost vode, i ozbiljno zabrinjava. Nesavjesni građani nikako da se osvijeste i shvate da ugrožavaju eko sustav, truju sebe i svoje potomstvo. Visoki uspravni jablani i povinute vrbe, uljepšavaju krajolik kojim protječe. Bujno raslinje i šaš. U Blatu na/Cetini, kad se pogleda ispod mosta, oko uroni u njenu smaragdnu zelenu boju, zapilji u njezinu ljepotu. Prava impresionistička slika koja aktivira čovjekove osjećaje, budi, oživljava, osvježava. Jato divljih pataka upravo je izlazilo iz vode stresajući perje. Stara mlinica u koju sam kao djevojčica puno puta na magaretu gonila pšenicu za samljeti, zatvorena je, nekadašnji dućan i mesnica kao i Šarića mlinica koja nam je bila puno dalje. Otvorena je pošta, dućan Tomy i još jedna gostionica. Plodno blatsko polje nije obrađeno ni zasađeno kao nekad. Jedva koje ljudsko stvorenje da iskrsne, kao da nema nigdje nikoga. Prema istoku vodi cesta za Trbuse, Srijane, Nova Sela …Prema zapadu za Kreševo Polje i Kreševo Brdo, Katune, Šestanovac … Skrećem prema istoku. Put je tijesan. Kad se gradio nije bilo napredne tehnologije pa se nekako uverao u Krševnicu. S donje strane, niz strmoglave litice gledam u korito Cetine. Čujem dobro mi poznati žubor. Svaka rijeka ima svoj specifični glas, svoju osobnost. Vijuga Cetina prema Slimenu i Zadvarju. Stigla sam do znaka kojim je označeno Kreševo Polje. S lijeve strane puta iz Krševnice vriju izvori. Ima ih nekoliko i ne presušuju za najvećih suša ni za najveće ljetne žege. Razmenica, gdje smo dolazili po vodu kad bi radili u vinogradima, koja nikad nije presušila, i drugi izvor pedesetak metara unazad, kojim smo se manje služili. Uvijek sam se čudila otkud ta vodena žila? Ima i dosta bunara sa živom vodom. Jedan od poznatijih je Tovo, u donjim Kovačevićima. Taj je bunar bio spasonosan za cijeli naš kraj. Dolazili bi ljudi iz Ciste, Sviba, Tijarice, kad bi u njih ljeti presušile lokve i bunari. Dotjerali bi žednu stoku da se napije. Na sebi u vučijama nosili vodu i u sićima u obje ruke, za kućnu čeljad i sitnije životinje koje nisu mogle prijeći toliki put. Ako bi bilo puno stoke, spuštali bi se ispod Kovačevića kuća k Cetini. Iznad spomenutih vrila je brdo, sami kamen, a Cetina duboko u kanjonu. Vječni je misterij otkud vrila u kamenu. Gotovo sve rijeke izviru iz planina. U samom brdu je naše Potkreševlje, gdje smo imali nekoliko parcela zemlje. Zemlja je sama prljužina. Tu su bile smokve koje su se u toj prljužini dobro osjećale. Kad bi ih brali morali dobro pazit da se ne okliznemo jer bi se strmoglavi niz brdo. Koliko sam krtola nabrala i iznijela na brdo? Blizu vrila Razmenice su Obložine. Zemlja je tu tupinava, neplodna. Tu su obično rasle oskoruše i kruške. Sijala se djetelina koja se kosila, kojom se zimi prehranjivalo blago. Zatim Vodice. Zemlja sama gnjila. Stara maslina prkosi vremenu. Ne rađa već dugo, jedva diše opletena dračom. Malo naviše je Crkovno, gdje su nam bili vinogradi i masline. Jeluša i Mala međa. Dolje naniže Zgoni. Cijelo Polje je podno Krševnice. Naše poljske kućice malo naviše, u prančijoku, ispod uzbrditog kamenja, iza kojeg je Kreševo Brdo gdje sam se rodila. Poljske kućice su posve urušene. Tu smo u bačvama držali vino rakiju, ulje. Težaci bi tu tijekom dnevne žege ili nevremena odmarali. Donosio im se u podne ručak. Po polju rijetko koja obrađena parcela, i to uglavnom zasađene masline i pokoja trešnja. Samo pet obitelji žive u Donjim Kovačevićima. Dolazi se vikendom, ali sve manje. Na Buči i Babinoj međi uređujemo masline. Moj je zadatak nahraniti sedam muškaraca koji rade punom parom, s tri trimera koseći travu, s dvije pile, nožicama režu i pročišćuju masline. Ostatak vremena sam slobodna. Prošetat ću put Cetine. Vuče me. Poteže. Spuštam se niz uski put kojim se ne bi moglo proći da netko nije trimerom pokosio travu i kosirom sasjekao draču. Miris zemlje je kao miris ljudskog tijela. Prepoznaš svoju zemlju po njezinu mirisu, i ona prepoznaje tebe. Cvijeće koje je Bog posijao, zemlja odano uzgaja, zadivljuje ljepotom, vedrim bojama i ekstatičnim mirisom. Ptice šušnu, prolete, pjevaju, cvrkuću. Šmugne pokoja gušterica. Već su i pčele u potrazi za peludom. Ima raznobojnih leptira kakvih nigdje nisam viđala. Onako titravi; bijeli, žuti, plavi, čine se nestvarnima, kao male duhovne pričine. Hrastovi su još goli, no oni su oduvijek znamen moga kraja. Svaki korak je kao sveti čin. Zastanem, udahnem, osvrnem se. U Skračama gdje se nekad sijalo žito koje je donosilo jedar klas, sad sve zadivljalo. Suhozidi se urušili, bušina, trava, divlja šparoga, smrič, ne dopuštaju prolaz. Što bliže dolazim Cetini, sjećanja su življa. Majka me kao djevojčicu vodila sa sobom preko Cetine, prelazile smo preko starog, klimavog drvenog mosta koji se ljuljao, neprestano se krsteći da ne upadnemo u rijeku. Tu je voda nekako bučna, grlata, prijeteća. Možda stoga što u kanjoni odzvanja snažnije glogot rijke, pojačava kao na mnogo pojačala. Plašio me mračni kanjon kroz koji Cetina teče. Asocirao na neki podzemni svijet. Nešto turobno, mračno. Dok bi prelazile most nikad nisam gledala u dubinu u strahu da me voda svojom magičnom silom ne povuče dolje. Ujesen ispod golemih hrastova skupljale smo željud, i donosile u vrećama hrastov šušanj. Ako bi gonili magare ono ne bi htjelo preko mosta, zaprlo bi nogama i rzalo. Onda bi magare zavezali za grab i mi preko mosta prenosile, željud, šušanj, drva. Rekla bi mater: „Danica, iđeš s materon. Kupit ćemo željud za užirit svinje.“Ili. „Ajmo Danica na Onu Stranu, kupiti rastov šušanj.“ Ona Strana, tako smo zvali taj kraj kad bi prešli most preko Cetine. Na toj strani bili su neposječeni hrastovi stari stotinama godina, ili bolje reći ono što je ostalo. Kažu ljudi da ih je bilo takvih obimom, da sedam ljudi ne bi rukama obujmili deblo. Prije 400 i više godina u srednjoj Dalmaciji je posječena hrastova šuma. Bilo je šest talijanskih pilana za preradu drva. Prerađeno drvo odvozilo se u Italiju. Venecija je napravljena od tog drva, mnogi mostovi i zdanja. Uvijek nas tuđin pljačkao i pustošio našu lijepu zemlju. Tako je opustjelo cijelo dinarsko gorje. Uništeno stočarstvo, narod rastjeran. Samo je mali dio hrastova ostao s donje strane Cetine. Poslije II. Svjetskog rata, suludi skojevci okupili su mladiće i djevojke u radne akcije. Ti silni hrastovi posječeni su, a da tuga bude još veća, drvo nije iskorišteno, ostalo je tu gnjiti. Narod ga nije smio uzimati za loženje, tek bi netko tražio dopuštenje da se može koristiti tim drvom da loži klačinu, odnosno proizvede živi kreč. Rijetko bi se kome i to dopustilo. Mene je ta golema šuma plašila. Stalno sam strepila hoće li odnekud doći vuk. A stalno su nas plašili i jamarima, kamišarima, to jest ljudima koji su za vrijeme II. Svjetskog rata bili u domobranima i ustašama, pa kad je rat završio ako su uspjeli umaći špijama, metku i nožu, krili se po jamama koji je pun naš krški kraj. Uz to, opasno je bilo prijeći kreševsku u katunjsku granicu, slučajno zaći u kostanjsku ljut ili slimensku. Ako bi se to dogodilo i uhvati lugar nekoga u tom prekršaju, znali su neki žene napadati, uzeli bi im sjekiru, uže, vreću. Plakale bi da im se to vrati, no uzalud, lugar bi napisao tužbu, tužio ih i plaćala se globa. Tu smo majka i ja ostajale dok se sunce ne bi duboko nadnijelo zapadu, cio dan prignute, ni vode se napile ne bi. Napola bi se ukočile od gladi i studeni. Od slane koje bi padala, ruke bi nam bile ledene kao u mrtvaca. Mater bi rekla:“Ne triba mislit na iće nego na posa. Kad dođeš kući ima kruva i mlika pa će te to ugrijati. Još bi na leđima uprtile arare pune mokrog šušnja. Sam Bog zna kako nam se kičma nije raspala.“ Bog joj dao pokoj, ma mater bila škrta na hrani, uvijek u strahu da ćemo biti gladni, pa štedjela preko mjere. A pred drugima bi se pokazala. Kad bi se u nas vrlo žito ili kakav drugi posao radio, svi bi željeli doći pomoći zbog obilja ukusne hrane i pića. Bilo je i likera. U takvom razmišljanju došla sam nadomak Cetine. Prepoznala joj glas. Slušala što mi zbori. Gledala uokolo. Gledala nebo. Pogledom zaokružila čitav zavičaj. Unijela u srce, u dušu. Šteta što su na brdu postavili ona strašila, vjetrenjače, kojima su unakazili tu ljepotu. Bože moj kako se nebo modrilo. Kao modro sukno. Odavno nisam vidjela takvu boju neba. Činilo se da me nebo grli. Nahranilo me nebeskim kruhom. Moje nebo. Moj kamen. Moja Cetina. Moja zemlja. Iz zemlje vapaj mojih predaka. Ne poznaje čovjek riječi kojima bi to izrekao. To zna rastužiti ali i preporoditi. Je kamenjar, je zemlja škrta, ali Bog joj je dao nešto mitsko, nešto čvrsto, slatko. Trebalo bi mi puno više vremena da obiđem zaseoke, crkve, groblja, lokve, bunare, doce … Prisjetim se povijesti stare župe Radobilje, mitova, legendi, tužnih događaja. Možda jednoga dana.
Danica Bartulović