Ljudski putovi su nepredvidivi. Migracije ljudi s jednog mjesta na drugo traju oduvijek. Ljudi se raseljavaju i naseljavaju prema onome kakve im uvjete za život pruža određena zemlja. Naši preci bili su prisiljeni ići u tuđinu zaraditi za kruh. U naše vrijeme ljudi odlaze iz raznih razloga. Traže bolju životnu priliku, zaradu koja bi im omogućila pri povratku u domovinu lakši život, djeci bolju budućnost. Ujedno je poželjno otići dalje od domovine na neko vrijeme da čovjek upozna drukčiji svijet, stekne spoznaje, obogati svoj život novim iskustvom, nauči jezik, uhvati ritam s civilizacijom. Uklopi se u nove, suvremene trendove življenja. No u ovom slučaju radi se o mlađoj obitelji koja se odselila u SAD. To je obitelj Leko, gospođa Mirela, njen suprug Igor i kćeri Mirela, o kojoj je riječ u ovom tekstu, te mlađa kći, sedmogodišnja Ema. Čula sam za nadarenu i lijepu djevojku Miu i fasciniralo me koliko je svojim talentom i upornošću postigla u učenju i sportu, odnosno plivanju. Takve vijesti svakoga od nas oduševe jer se potvrđuje koliko je naš narod gdje god boravio pametan i vrijedan, sposoban uklopiti se u svako društvo, živjeti po normama tog društva a istodobno ostati odan domovini koju nosi u srcu. Očuvati svoj identitet. Poznato nam je kako se naši iseljenici okupljaju u raznim prigodama, ponajviše u našim misijskim centrima, njeguju tradiciju, kulturu, pokušavaju sačuvati svoj jezik. Nastoje što češće posjećivati domovinu. Mia je proteklog ljeta posjetila Hrvatsku, određenije, rodbinu u Podstrani i drugdje. Miu sam kontaktirala mailom i postavila joj nekoliko pitanja. Ona mi je odgovorila, pa da ne skrnavim njezine odgovore, prilažem njen tekst u cjelini.
(Miini odgovori.) Moje ime je Mia Leko, kći Mirele i Igora Leko iz Podstrane. Moji roditelji su odselili u SAD 1998. Rođena sam u Yale Hospital u New Haven, Connecticut 20.5.2000.
Svoje školovanje sam započela u St.Mary Branford u dobi od 6 godina. Plivanjem se bavim od svoje sedme godine. Prvi tim za koji sam plivala bio je Stingrays, pod vodstvom trenera George Milles. U svojoj osmoj godini moji roditelji zaželjeli su se domovine i vratili smo se u Podstranu. Odmah sam nastavila plivanje u plivačkom klubu Morn, pod vodstvom trenera Ante i Zrinke. Za Mornar sam plivala dvije sezone a onda odlučila da svoje plivačke sposobnosti isprobam i u sinkroniziranom plivanju za klub Dolfine. Nakon tri godine boravka u Hrvatskoj, vratili smo se u SAD i ja sam se pridružila svom timu u kojem sam i počela svoju plivačku karijeru. Godine 2014. u prvoj godini srednje škole bila sam spremna promijeniti školu i plivački tim još jednom. Ovaj put sam se pridružila timu Cheshire Seadogs, broj 1. Timu u Connecticut jednom od najboljih timova u SAD. Cheshire Academy, college preparatory school bila je moj izbor srednje škole zbog svoje povijesne reputacije kao jedne od najboljih i najrigoroznijih privatnih srednjih škola u zemlji. Spomenula bih isto tako da sam se bavila baletom od svoje druge godine, počevši sa New Haven Ballet school, i HNK Split, tijekom mog boravka u Hrvatskoj. Nakon 10 godina plivanja i bezbroj natjecanja na lokalnom i državnom nivou i napretka na svim poljima ponosno mogu istaknuti neke od rezultata.
Verbal comitment to Dartmoth college ( Ivy leage school, jako selektivna škola koja je dostupna samo najboljim studentima i sportašima u svijetu.
Senior National Meet- u rangu sa Olimpic Trials u ne Olimpijskoj godini. Broj 1. natjecnje u SAD.
Moja disciplina je 100 i 200 leptir i trenutačno sam broj 1. u Connecticut-u. Na državnom nivou sam dospjela do finala a pripremam se i cilj mi je 2020 olimpijske igre ( 1 sec. u 100 m. leptir da bih dospjela na SAD olimpic trials.
Jedan od planova za budućnost mi je da kontaktiram trenere u Hrvatskoj i aktivno se uključim u natjecanja na državnoj razini tijekom idućih godinu dana. Hrvatska je predivna zemlja i za nju me vežu rodbinske veze sa dragim ljudima koji žive u Podstrani. Ponosna sam na to da pišem i pričam Hrvatski i željela bih posjetiti Hrvatsku koliko je to god često moguće. Jako sam ponosna na svoje podrijetlo i Hrvatsku spominjem često kao dio moje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Mia Leko
Uspjesi ove mlade djevojke vrijedni su divljenja. Dirljivo je kad naši mladi iseljenici, koji u tuđem svijetu svojim naporima i ambicijom uspiju ostvariti svoje snove i doći do cilja, s toliko nježnosti i ljubavi govore o svojoj domovini, pogotovo izražavajući želju da svojim uspjehom pridonesu promociji hrvatskog sporta u svijetu. Mia je svom sadašnjem treneru iznijela želju ukoliko dođe na Olimpijadu da uz zastavu SAD-a istakne i zastavu svoje domovine. Prelijepi hrvatski stijeg. Trener se složio. Ugodno je ovo i lijepo čuti. Svaki žitelj naše domovine koji se predstavi svijetu na pozitivan način na ponos je svima nama. Našoj Mii zahvaljujemo na srdačnom odazivu da nam se predstavi u našoj reviji i nadamo se da će je pratiti dobro zdravlje, sreća, izvrsni uspjesi na svim područjima života.
Danica Bartulović