Vrlo je neobična voćka, koja se ističe od ostalog voća po tome što cvate zimi od prosinca do ožujka. Lijeska se uzgaja na vlastitom korijenu. Nema velikih zahtjeva i uspijeva čak i na siromašnim tlima.
Sredozemna je biljka, koja uspijeva na nadmorskim visinama od 140 do 600 m te joj uglavnom odgovaraju položaji, koji u našem kraju odgovaraju za uzgoj vinove loze.
Lijeska je kultura koja je u našim krajevima poznata od davnina. Nekada se nalazila uglavnom na rubovima šuma, proplancima te na siromašnim i lošim tlima, no u posljednjih nekoliko godina lijeska se sve više počela uzgajati na našem području. Lijeska je samonikli grm, koji naraste i do 6 metara visine.
Vrlo je neobična voćka, koja se ističe od ostalog voća po tome što cvate zimi od prosinca do ožujka. Također, za razliku od većine voćaka, koje se cijepe na podlogu, lijeska se uzgaja na vlastitom korijenu. Iako nema velikih zahtjeva i uspijeva čak i na siromašnim tlima, prije podizanja nasada treba voditi računa o pripremi tla, gnojidbi i izboru položaja.
Sredozemna je biljka, koja uspijeva na nadmorskim visinama od 140 do 600 m te joj uglavnom odgovaraju položaji, koji u našem kraju odgovaraju za uzgoj vinove loze. Lijeska najbolje uspijeva na umjereno vlažnim, srednje dubokim tlima povoljne strukture i humoznim tlima, pH vrijednosti od 6,0 do 8,0.
Dobro podnosi karbonatne ilovače i skeletna tla. Podnosi i nešto lošija tla, no na njima donosi slabiji urod. Kod nas se u uzgoju lijeske još uvijek dosta griješi pri izboru zemljišta i sadnog materijala. Općenito se smatra da lijeska može podnijeti temperature i do -25 °C, no samo ako su one kratkotrajne.
Zbog toga je najpogodnije područje za uzgoj lijeske mediteranski dio, posebice Istra, dok u kontinentalnom dijelu prednost imaju područja sa zaštićenim položajima blagog nagiba. Lijeska je tipični heliofit, što znači da za svoj rast i razvoj treba dosta svijetla. Također zahtijeva i dosta vode tijekom svog vegetacijskog razdoblja.
Prije podizanja nasada obvezatno treba napraviti analizu tla te prema dobivenoj analizi pripremiti tlo i napraviti meliorativnu gnojidbu. Priprema tla za plantažu i intenzivni uzgoj lijeske obavlja se temeljito, kao i za druge intenzivne voćne vrste. Ako tlo nema dovoljno osnovnih hranjiva (fosfora i kalija) ili je kiselo, to se može popraviti dodavanjem mineralnih gnojiva i materijala za kalcifikaciju, prema preporukama stručnjaka nakon provedene analize tla.
Sadnja lijeske preporučuje se u jesen. Za jesensku sadnju treba napraviti duboko oranje krajem ljeta. Za proljetnu sadnju, koja se manje preporučuje, duboka obrada može se obavljati od ljeta sve do zime, ako to dopušta vlažnost tla. Niske temperature, smrzavanje i odmrzavanje tijekom zime izazivaju rahljenje tla.
Ako je obavljena meliorativna gnojidba te je tlo dovoljno opskrbljeno fosforom i kalijem, tada se prve četiri godine lijeska gnoji u rano proljeće, prije kretanja vegetacije, dušikom. Od četvrte do osme godine nasad lijeske gnoji se mineralnim kompleksnim NPK gnojivima, koja se rasipaju u jesen, a na proljeće KAN-om po cijeloj površini nasada. Od osme godine nadalje gnojidba se obavlja po istom principu kao i poslije četvrte godine, s tim da se povećavaju količine pojedinih hranjiva za 35%.
Za sadnju je potrebno osigurati kvalitetne certificirane sadnice i sorte, koje se mogu međusobno oploditi. Sorte lijeske su većinom autosterilne, samo manji broj sorti su samooplodne, s izraženom homogamijom. Zbog sigurnije oplodnje treba planirati sadnju nekoliko međuoplodnih sorata, pošto cvatnja traje jako dugo, a oprašivanje se obavlja vjetrom.
Na našem području najzastupljenije su dvije sorte: Istarski duguljasti i Rimski, koje su otpornije na niske temperature. Istarski dugoljasti je sorta čiji je grm dosta bujan i više raste u širinu nego u visinu pa je loptastog oblika. To je najmasovnija sorta u Hrvatskoj, koja je zastupljena u 80% plantaža. Plod te sorte je krupan, duguljastog oblika, a njegova specifična aroma čini ga najpoželjnijom konzumnom sortom.
Sorta Rimski ima vrlo bujno grmoliko stablo, koje raste uspravno. To je druga najzastupljenija sorta u Hrvatskoj. Plod je krupan, okruglastog oblika, koji je izrazito pogodan za daljnju preradu. Na primorskom području zastupljenije su talijanske sorte: Tonda gentile delle lange, Tonda gentile romana, Tonda di giffoni i dr.
Pri podizanju novih nasada jako je bitan izbor odgovarajuće sorte, jer one koje dobro uspijevaju u toplijim klimatskim uvjetima, obično nisu prilagođene uzgoju u hladnijem podneblju i obrnuto.
Nakon što se odabere sorta i parcela za podizanje nasada, potrebno je odrediti broj redova te razmak sadnje u redovima i između redova. Broj redova jedne sorte trebao bi biti paran, posebno ako se u nasadu kombiniraju sorte, čiji plodovi dozrijevaju u različito vrijeme. Razmak sadnje treba uskladiti s tlom, bujnošću sorte, osobinama stabla, konfiguracijom terena te uzgojnim oblikom, koji želimo oblikovati.
Lijeska se uzgaja u četiri osnovna uzgojna oblika: prirodni grm, grmolika vaza te uzgojni oblici vaza i piramida. Karakteristika prirodnog grma i grmolike vaze je da su oba uzgojna oblika bez debla, dok uzgojni oblici vaza i piramida imaju deblo visine 30 – 70 cm. Od navedenih uzgojnih oblika, grmolika vaza najbolje zadovoljava potrebe lijeske za uvjetima rasta.
Uzgojni oblik grmolika vaza formira se najčešće u prvim godinama rasta s četiri osnovne primarne grane, na kojima se oblikuju sekundarne skeletne grane oko 50 cm jedna od druge. Time su zadovoljeni prirodni uvjeti rasta, oblikovanja i pomlađivanja grma te diferenciranja rodnih pupova, uz najpovoljniju osvijetljenost unutrašnjosti i oboda grma. Taj uzgojni oblik uzgaja se na razmacima 4 x 4 m ili 4 x 5 m, dok se stablašice uzgajaju na manjem razmaku, obično 4 x 3 m. Na nagnutim terenima razmak je manji.
Kod sadnje sadnica se obavezno sadi na dubinu na kojoj je bila posađena u rasadniku, jer ako se posadi preduboko, takva sadnica ne raste i do tri godine. Potrebno je napomenuti da lijeska u puni rod dolazi između pete i sedme godine, kada može postići prinos od 4 do 10 kg po sadnici.
Njega nasada tijekom prvih nekoliko godina obuhvaća košnju, okopavanje i gnojidbu. Primjena herbicida u prvim godinama uzgoja se ne preporučuje, kako ne bi došlo do kontakta sadnice i herbicida.
Berba lješnjaka obavlja se od kraja kolovoza do početka listopada, ovisno od osobina sorte i područja uzgoja. Plodovi su zreli kada promjene boju i kada lako ispadaju iz omotača. Sasvim zreli plodovi su žutosmeđe boje. Prerano obrani plodovi gube na kvaliteti, a jezgre su smežurane i žilave. Prilikom berbe plodovi imaju oko 30 – 35% vode pa se suše na temperaturi do 40 °C, dok se postotak vode ne spusti do uobičajenih 10%.
Što se tiče bolesti i štetnika lijeska je otporna sorta te ne zahtjeva prečesto korištenje sredstava za zaštitu bilja. Najvažniji štetnik je ljeskotoč, koji radi velike ekonomske štete. Pojavu tog štetnika treba redovito pratiti i provoditi redovitu zaštitu, jer on uzrokuje crvljivost i opadanje plodova. Ljeskotoč radi izravne štete izgrizajući lišće na kojem se vide male rupe te bušenjem mladih tek zametnutih plodova, koji potom otpadaju.
Ubodna mjesta na plodovima lijeske ulazno su mjesto za infekcije različitih gljivičnih bolesti, poput Monilie, Botrytisa, Fusariuma ili Nematospora, koje izazivaju velike sekundarne štete na plodovima, naročito ako je kišovito i vlažno vrijeme. U plodovima, gdje je ljeskotoč odložio jajašca, razvija se ličinka, koja izgriza jezgru ploda i puni plod izmetom. Tako napadnuti plodovi nemaju nikakvu tržišnu vrijednost. Ljeskotoč se suzbija u nekoliko navrata tijekom vegetacije u periodu od kraja svibnja do polovice kolovoza insekticidima, koji imaju dozvolu Ministarstva poljoprivrede (http://fis.mps.hr/trazilicaszb/).
Lijeskova grinja još je jedan štetnik na lijeski, koji se javlja na području cijele Hrvatske, a ponajviše na području Istre. Uzrokuje nabreknuće pupova, koji se ne otvaraju ili se iz njih razvije deformirano lišće, koje se suši. Tijekom vegetacije se iz zaraženih pupova sele na zdrave, a najveća seoba je u svibnju kada lijeska ima 5 – 10 razvijenih listova. Najčešće se javlja tijekom hladnog i vlažnog proljeća. Suzbijanje se provodi tijekom svibnja, a ponekad su potrebna dva tretiranja u razmaku od 14 dana nekim od akaricida, koji imaju dozvolu Ministarstva poljoprivrede (http://fis.mps.hr/trazilicaszb/).
Tijekom svibnja se mogu pojaviti i populacije velike ljeskove uši (Corylobium avellanae) i zelene ljeskove uši (Myzocollis coryli), od kojih se češće javlja zelena ljeskova lisna uš. Ako je tijekom svibnja jača populacija lisnih uši, prilikom izbora insekticida treba koristiti sredstva koja imaju dozvolu Ministarstva poljoprivrede (http://fis.mps.hr/trazilicaszb/).
Od bolesti na lijeski se redovito javlja pepelnica (Phyllactinia corylea). Pojava pepelnice češća je u nasadima koji su jače prihranjivani dušičnim hranjivima. Napadnuti listovi mijenjaju boju, požute, a ponekad i otpadnu. Zbog napada pepelnice prirast rodnih grana može biti smanjen. Pojava pepelnice češća je u mediteranskom podneblju. Suzbijanje se rijetko obavlja, no ako ima potrebe za kemijskim suzbijanjem koriste se sumporni fungicidi u koncentracijama mnogo nižim od preporučenih, jer mogu izazvati palež listova.
Osim pepelnice, na lijeski se još mogu pojaviti bakterioze: bakterijska palež (Xanthomonas arboricola pv. Corylina) i bakterijski rak (Pseudomonas syringae pv. Avellanae), čiji su simptomi dosta slični. Simptomi se očituju na svim dijelovima biljke u obliku tamnih pjega i stvaranjem rak-rana na granama. Na zaraženim dijelovima pojavljuje se karakteristični žućkasti bakterijski iscjedak. Zbog razvoja bolesti suše se pojedini dijelovi biljke, a nekada i cijelih stabala. Te bolesti se intenzivnije javljaju u vlažnim i kišovitim godinama. Ako je potrebna zaštita treba ju provesti pravilno odabranim fungicidima.
Lijeska je kultura, koja je višestruko korisna te je to jedan od glavnih razloga sve češćeg uzgoja na našim područjima, naročito na nagnutim terenima kao antierozivna zaštita tla.
Lijeska kao orašasto voće predstavlja bogat izvor kalorija i nezasićenih masti, koje djeluju na snižavanje ukupnog i LDL kolesterola te sprječavaju nakupljanje masti na stjenkama krvnih žila. Zbog toga su sirovi, neoljušteni lješnjaci iznimno zdrava grickalica.
Osim toga, drvo lijeske može se koristiti u proizvodnji ugljena, a njezin cvijet, koji se rano javlja, je vrlo korisna pčelinja paša nakon zimskog mirovanja.
Dražen Vlašić