Naša majka primila je brzojav koji se sastojao od samo jedne potresne rečenice: “Žao nam je javiti vam da je vaš sin nestao u bitki.”
Gadno vrijeme. I u zraku i na moru. No, prekasno je bilo da se prekine napad. Ivan Josip Čondić i njegovi suborci zrakoplovom su letjeli preko obale Normandije.
Vidjeli su njemačke obrambene nasipe na kilometrima plaža na koje će se nešto kasnije iskrcati većina savezničkih trupa u jednoj od najkrvavijih amfibijskih invazija dosad.
Čondić je bio u sklopu 82. zračno-desantne divizije sa svojom grupom Borbena 507.
Moralna potpora
Foto: Privatni album
Zbog lošeg vremena spustili su se dva ili tri kilometra dalje od predviđenog mjesta. Istog trenutka kao da su se vrata pakla otvorila na zemlji.
Američki padobranci oštro su napali njemačke položaje. Jedan val vojnika za drugim iskrcavali su se na obalu gdje su naišli na žestok otpor okupatorskih snaga.
“Nijemci su nemilosrdno rešetali na svim stranama – u unutrašnjosti po padobrancima te na morskoj obali po većini vojske koja je išla u invaziju. Iako su saveznici na kraju dobili bitku, gubici su bili ogromni”, prepričava nam Duško Čondić ono što je njegov tada 22-godišnji brat Ivan proživljavao.
Od padobranaca koji su skočili s Ivanom to jutro, samo iz njegove regimente njih 2500 poginulo je u toj jednoj bitki. No, stradanje onih kojih su se iskrcali na morskoj obali bilo je još gore: u taj jedan dan, za tih nekoliko sati napada poginulo je više od deset tisuća Amerikanaca.
Čondić se nije uspio sastati s većom grupom svojih kolega iz zračno-desantne divizije jer ih je loše vrijeme porazbacalo po okolici.
“Ivan je ipak ostao živ u toj strahovitoj bitki iako je bio ranjen. Nešto manje od tjedan dana kasnije sreća mu više nije išla u prilog. Nijemci su njega i njegove kolege opkolili te ih uzeli kao ratne zarobljenike. Naša majka primila je brzojav koji se sastojao od samo jedne potresne rečenice: ‘Žao nam je javiti vam da je vaš sin nestao u bitki’. Zamislite kakav udarac majčinu srcu! Je li mrtav? Je li živ?”, nastavlja priču Duško Čondić.
Završio je u logoru na granici Češke i Njemačke, a jedan dobar dio toga puta prešao je pješke jer Nijemci nisu htjeli trošiti transportna vozila na zarobljenike.
“Rijetko kad je Ivan pričao o svome životu dok je bio zarobljenik. Jednom nam je tek u šali rekao kako je Nijemcima zaprijetio Al Caponeom, zloglasnim gangsterom iz Chicaga, grada iz kojeg je i on otišao u rat, kada su mu htjeli uzeti krunicu na ulasku u logor. Navodno su mu je ipak ostavili”, sa smiješkom Duško Čondić prepričava vjerojatno najteže dane u životu svog brata. Majka je saznala da joj je najstariji sin živ tek u lipnju 1945.
A cijela je priča počela puno ranije. Njihovi roditelji trbuhom za kruhom otišli su u Ameriku. Otac Marko umro je početkom Velike krize 1930-ih godina prošlog stoljeća.Ivan je bio najstariji od osmero djece te je majci Toni pomagao podići braću i sestre. Kada je završio srednju školu buknuo je Drugi svjetski rat.
“Ivan, pun mladosti, da ne kažem ‘muškosti’, odmah je iskazao svoju dužnost domovini. Dobrovoljno se upisao u američku vojsku. Nakon temeljne obuke, odlučio je postati padobranac. Poslije intenzivnih vježbi, poslali su ga u Englesku. Nije znao što ga čeka ni zašto baš Engleska. Ivan, kao i njegovi prijatelji, slutili su da se nešto veliko sprema, ali nisu znali što”, tvrdi brat junaka američke vojske.
Vidjeli su da se u Engleskoj skuplja velik broj vojnika svih vrsta te masovne količine oružja i mehanizacije. Nakon pet-šest tjedana dodatnih vježbi i usavršavanja, baš noć prije letenja prema Francuskoj, doznali su da ću sudjelovati u zauvijek povijesno zabilježenom napadu zvanom Dan D.
Ivan Čondić je iznad Normandije skočio kao časnik američke vojske. Za vrijeme zarobljeništva bio je velika moralna potpora svojim kolegama padobrancima koji su dijelili njegovu sudbinu. Bio je mentor svim vojnicima bez obzira na njihov rod ili čin.
Skok u 91. godini
Za svoje zasluge u ratu bio je odlikovan nebrojeno puta. Dobio je tzv. Purple Heart jer je bio ranjen, Silver Star i dva odlikovanja Bronze Star te orden zahvale francuske države. Odlikovan je i nizom manjih časti. Nakon rata Čondić se vratio obitelji u Ameriku gdje je nastavio svoj vojnički put.
“Ivan je pokazivao hrabrost cijelu svoju karijeru. Služio je u aktivnoj pričuvi 48 godina. Kroz sva ta desetljeća izveo je 270 službenih padobranskih skokova, a sam bog zna koliko neslužbenih. Kao takozvani jumpmaster, Ivan je bio voditelj svojih padobranaca kad bi se spremali skakati iz zrakoplova. Po dužnosti, on je uvijek bio posljednji koji bi skočio. Ako je bilo potrebno, njegova zadaća bila je gurnuti nekoga tko bi, možda, oklijevao skočiti. U 91. godini, nasmijana lica, posljednji put je skočio s istog tornja u Fort Benningu gdje je počeo padobranske vježbe davne 1943.”, prepričava vojni put svog brata Duško Čondić.
AUTOR Jozo Grbeš .
11.SRPNJA 2016.